Antun Babić napisao
Dragi Bog djeluje na različite načine. Treba samo biti uporan, strpljiv i ne izgubiti vjeru u ispravnost svojih životnih ideala i ciljeva čak ni onda kad vam je u životu najteže. U utorak 31. siječnja 2017. u emisiji Šahovnica na Laudato televiziji postavljeno mi je pitanje na koji način su politička emigracija i hrvatsko iseljeništvo pomagali Hrvatskoj u vrijeme stvaranja, obrane i međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države početkom 90. godina prošlog stoljeća. Zbog nedostatka vremena načelno sam odgovorio kako su hrvatski iseljenici imali ključnu ulogu u projektu stvaranja samostalne hrvatske države i obrane Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, ali da se danas o toj dokazanoj činjenici sve manje zna i govori. Do zadnjeg dana svojeg života prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman govorio je «kako je hrvatsko iseljeništvo imalo veliku ulogu u stvaranju samostalne hrvatske države i da bez jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske danas ne bi bilo ni Hrvatske». On je uistinu tako i mislio jer je bio najbolji svjedok pomoći koju su Hrvati izvan domovine pružali Hrvatskoj u tim sudbonosnim vremenima za opstanak hrvatskog naroda. Kad o ulozi hrvatske političke emigracije i hrvatskog iseljeništva danas govore današnji hrvatski političari, onda su to, nažalost, samo prigodne poruke i riječi, u koje oni uopće ne vjeruju, niti bilo što konkretno poduzimaju da se četvrt stoljeća kasnije oživi to jedinstvo hrvatskog naroda, u onom obliku i na onim područjima gdje je to danas realno i izvedivo.
Velika je tragedija za hrvatsku povijest i znanost da danas Vlada ne financira gotovo nijedno opsežno stručno i znanstveno istraživanje tog važnog dijela hrvatske povijesti i djelovanja Hrvatica i Hrvata izvan Republike Hrvatske. Vrijeme prolazi, a taj bitan dio hrvatske povijesti pada u zaborav – ne zato što nije važan, nego zbog toga što je neprijateljima samostalne hrvatske države, koji još uvijek imaju glavnu riječ u politici, gospodarstvu, medijima i obrazovnim institucijama u današnjoj Republici Hrvatskoj, jako stalo da se kroz šutnju i ignoriranje tog segmenta života hrvatskog naroda što žurnije zaboravi jedno od najuspješnijih razdoblja ukupne hrvatske povijesti. Ponovnim odvajanjem dvaju demografski jednako važnih dijelova hrvatskog naroda te «stvaranjem» uvjeta za novo masovno iseljavanje Hrvata iz svoje, sada «slobodne», države, naši neprijatelji svim silama nastoje ponovno što više oslabiti novu hrvatsku državu, kako bi je ponovno mogli s lakoćom ugurati u neku novu «balkansku» asocijaciju ili prodati europskim moćnicima u Bruxellesu kao malu i beznačajnu europsku provinciju.
I Hrvati u iseljeništvu odgovorni su za sadašnje stanje u Hrvatskoj
Kakve veze ima moj uvod s naslovom? Vrlo velike. Dosad smo uporno nastojali sve krivce za sadašnje jadno stanje u kojem se nova Hrvatska nalazi tražiti samo u Hrvatskoj. Međutim, iz dana u dan postajem sve svjesniji činjenice da su hrvatsko iseljeništvo te posebice hrvatska politička emigracija, uz svu ključnu i dragocjenu pomoć u kriznim vremenima, suodgovorni za puno toga što nam se danas događa u Republici Hrvatskoj. Hrvatsko je iseljeništvo bez bilo kakvih uvjeta pomagalo domovini Hrvatskoj i nije ništa sustavno poduzimalo da se taj novac namjenski troši, niti je uvjetovalo da i hrvatski iseljenici, koji se žele vratiti u Hrvatsku, ne budu u svojoj domovini diskriminirani i tretirani kao stranci i neprijatelji.
Pokušat ću ovu tvrdnju obraniti iz dva ugla analiziranja zato što sam gotovo uvjeren da sam na pravom putu. Najprije treba reći da hrvatske političke organizacije u emigraciji, a posebno njihovi čelnici, i hrvatsko iseljeništvo u cijelosti, nisu pokazali istu hrabrost, samožrtvovanje i brigu za budućnost nove hrvatske države i opstanka hrvatskog naroda kad je riječ o povratku Hrvatica i Hrvata iz svijeta natrag u slobodnu i samostalnu hrvatsku državu prije i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. Neki su se vratili u Hrvatsku tek nakon što je domovina već bila obranjena od velikosrpske agresije. Stvaranje i obrana hrvatske države bez sumnje su bili ključna faza u životu hrvatskog naroda. No, izgradnja nove hrvatske države u uspješnu državu i prosperitetno društvo nije ništa manje važno, što danas najbolje vidimo. A tu je, poput domovine, zakazalo i hrvatsko iseljeništvo, koje se ili nije htjelo ili nije znalo upustiti u organiziranu borbu protiv lopovluka što je uzeo maha u Hrvatskoj već tijekom Domovinskog rata.
Smatram da je do malog broja povratka hrvatskih iseljenika u domovinu došlo iz dva ključna razloga. Danas vidimo iz pismenih svjedočanstava ljudi poput Josipa Manolića i pokojnog Josipa Boljkovca, koji je primjerice izjavio: «političkoj emigraciji čast, ali ne i vlast», i iz drugih pokazatelja da je hrvatsko iseljeništvo unaprijed planski iskorišteno samo za financijsku i drugu pomoć jugokomunistima da sačuvaju svoju glavu od velikosrpskog noža, kojim je od 1988. do 1992. nad njihovim glavama mahao Slobodan Milošević. Da je, ne daj Bože, Milošević kojim slučajem uspio u svojim planovima pretvaranja Titove Jugoslavije u Veliku Srbiju, jugoslavensko-hrvatski komunisti bili bi prvi kojima bi Milošević odsijecao glavu na način na koji su islamski teroristi u Siriji odsijecali glave kršćanima i muslimanima koji se nisu slagali s njihovim strašnim vjerskim ratom protiv kršćana, obilježenim silnom mržnjom.
Dakle, zadaća koju su hrvatski komunisti i udbaši namijenili hrvatskom iseljeništvu bila je osigurati što veću financijsku i drugu pomoć domovini, za koju su hrvatski iseljenici emotivno bili snažno vezani. Istovremeno, u strahu od povratka «ustaša» iz emigracije, vodeći ljudi u HDZ-u poput Mesića, Manolića, Boljkovca, Perkovića itd. osmislili su i plan kako spriječiti i sabotirati povratak većeg broja Hrvatica i Hrvata iz svijeta. U tom pogledu imali su i snažnu potporu pripadnika gramzive hrvatske gospodarske elite: Franje Gregorića, Nikice Valentića, Borislava Škegre, Zlatka Tomčića i brojnih drugih tajkuna u državnom vrhu. Oni su bili ti koji 1995. godine nisu dozvolili osnivanje Ministarstva povratka i useljeništva, u čijem sam projektu i sam svakodnevno besplatno sudjelovao punih pet mjeseci. O tomu se može puno više doznati u zborniku 1. Hrvatskog iseljeničkog kongresa u Zagrebu 2014. godine.
Sova bio «protiv učlanjivanja u HDZ hrvatskih političkih aktivista»
Da bi se spriječio veći povratak uspješnih Hrvatica i Hrvatica iz svijeta, kao i njihove sada već visoko obrazovane djece, hrvatski komunisti, u suradnji s nekim vodećim ljudima u HDZ-u, već su 1989. 1990. poduzeli korake u Australiji, ali ne i u Kanadi, za sprječavanje političkog djelovanja državotvornih i politički osviještenih Hrvata u iseljeništvu u novim političkim strankama u SR Hrvatskoj, a u prvom redu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Dakle, u samom početku u HDZ-u su postojale različite interesne skupine, koje u hrvatskoj iseljeničkoj javnosti nisu bile dovoljno prepoznate zbog velike euforije koja je vladala u to vrijeme. Kasniji sukobi, najprije onaj između predsjednika Tuđmana i Vladimira Šeksa, te puč u HDZ-u što su ga 1994. godine organizirali Manolić i Mesić, dokazuju da je dr. Tuđman želio ne samo pomoć hrvatskog iseljeništva, nego i povratak Hrvata iz svijeta u domovinu, za razliku od Manolića, Mesića i drugih. Primjerice, dr. Tuđman osobno je i mene pozvao da se učlanim u HDZ kad smo se sastali u Kanadi 25. studenog 1989. godine. Danas nam je daleko jasnije zašto je, prema izjavama članova hrvatske zajednice u Australiji, pa i članova HDZ-a, čelnik HDZ-a u Hrvatskoj (čovjek kojeg neki u Hrvatskoj danas zovu Sova) u vrijeme osnivanja ogranaka te stranke u Australiji navodno tražio da se u HDZ ne učlanjuju ljudi koji pripadaju hrvatskim državotvornim političkim organizacijama aktivnima u emigraciji. Zanimljivo je primijetiti kako je to stajalište bio u potpunoj suprotnosti sa stajalištem i praksom koje je u Kanadi pokazivao predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman. Naime, u Kanadi su glavnu riječ u HDZ-u imali upravo članovi hrvatskih državotvornih stranaka i pokreta, kao što je na primjer Hrvatski narodni otpor, koji je osnovao Vjekoslav Luburić. Zašto je članovima državotvornih stranaka u Australiji savjetovano da se ne učlanjuju u HDZ, a za iste političke djelatnike u Kanadi nije bilo prepreka da budu ne samo članovi HDZ-a, nego i organizatori službenog posjeta dr. Franje Tuđmana Kanadi, ostaje misterij, koji trebaju ispitati i rasvijetliti mladi i neopterećeni hrvatski povjesničari. Nadam se da će u tom pogledu koristiti najavljeno otvaranje službenih državnih i udbaških dosjea iz vremena komunizma u SR Hrvatskoj.
A sad se želim vratiti na temu koju sam najavio u naslovu. Dva dana nakon nastupa u emisiji Šahovnica dobio sam obavijest da mi je višedesetljetni urednik hrvatskog tjednika Spremnost iz Sydneya i član Hrvatsko-australskog društva Fabijan Lovoković poslao primjerak svoje druge knjige[1], naslovljene U POMOĆ HRVATSKOJ – nakon 46 godina put u Domovinu početkom rata 1991.
Knjigu treba pročitati
U predgovoru te knjige dr. Mladen Ibler, veleposlanik Republike Hrvatske u Australiji od 1999. do 2005., između ostalog je napisao:
«U knjizi U pomoć Hrvatskoj – nakon 46 godina put u Domovinu početkom rata 1991., autor opisuje svoje susrete, razgovore i dojmove iz domovine u jednom kratkom razdoblju od 7. do 17. rujna 1991…. U knjizi se opisuje organiziranje australskog Humanitarnog fonda za spas Hrvatske i aktivnosti u svezi toga. U domovini je slabo poznato da su 1991. hrvatski iseljenici diljem Australije samo za tri tjedna uspjeli sakupiti 1.750.000 australskih dolara pomoći Hrvatskoj…. Lovokovićeva knjiga …. prikazuje jedan fragment događaja iz najtežih trenutaka hrvatske povijesti i opisan od hrvatskog iseljenika i domoljuba u Australiji. Treba je pročitati».
Da, u cijelosti se slažem s dr. Iblerom: tu knjigu treba pročitati. Riječ je o dosad najkonkretnijim podacima o tomu koliko su novca za pomoć Hrvatskoj sakupili Hrvati u Australiji i što su sve hrvatski iseljenici u Australiji poduzimali od 1989. do 1992. da bi pomogli u obrani i međunarodnom priznanju nove hrvatske države. Najveći dio knjige Lovoković je posvetio boravku u Hrvatskoj od 7. do 17. rujna 1991. Bio je to njegov prvi dolazak u Hrvatsku nakon bijega u Austriji u svibnju 1945. godine.
Tijekom svog boravka u Zagrebu, Lovoković je zajedno s Nikolom Babićem iz Melbournea, u mojoj organizaciji, 11. rujna 1991. uručio ček od 800.000 DEM predsjedniku Hrvatskog sabora dr. Žarku Domljanu i ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću.
U svojoj knjizi Fabijan Lovoković, koji je bio i dugogodišnji visoki dužnosnik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Australiji, opisuje kako je nastao Humanitarni fond za spas Hrvatske, koji su osnovali predstavnici svih hrvatskih državotvornih društava i domovinskih političkih stranaka u australskoj državi Viktoriji, sa sjedištem u Melbourneu i Geelongu. Nakon poziva za pomoć iz Hrvatske, ideja za osnivanje tog Fonda rođena je u krugu članova i vodstva HOP-a. Akciju su u početku vodili poznati hrvatski poduzetnici Nikola Babić, Branko Klarica i Jozo Pavlović. Na sastanku u Melbourneu odlučeno je da se akcija proširi na čitavu Australiju, a cilj je bio sakupiti 100 milijuna dolara.
Iako se iz knjige to ne vidi dovoljno, i ja sam u Zagrebu osobno bio uključen u ovu inicijativu. To se zbivalo u vremenu mojeg prelaska krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. s dužnosti tajnika Hrvatske matice iseljenika na dužnost savjetnika za medije u Uredu predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Fabijan Lovoković opisuje kako je, prema objavljenim faksimilima pisama tadašnjeg tajnika HDZ-a za Australiju Rade Čikeša, ravnatelja Hrvatske matice iseljenika Borisa Marune, pomoćnika predstojnika Ureda Predsjednika Roberta Travaša, predsjedatelja Inicijativnog odbora Joze Pavlovića i ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, već nakon nekoliko dana HDZ donio odluku «kako ta stranka u Australiji i Novom Zelandu neće sudjelovati u inicijativi za sakupljanje 100 milijuna dolara pomoći Hrvatskoj». Sva ta pisma objavljena su u Lovokovićevoj knjizi. U pismu od 7. kolovoza 1991. ograncima HDZ-a u Australiji i Novom Zelandu tajnik Koordinacijskog odbora Rade Čikeš iznosi da mu je u svezi s tom inicijativom u navodnom usmenom razgovoru tadašnji ministar iseljeništva Gojko Šušak rekao sljedeće:
«Ministar će poslati pismo sutra i mi ćemo vam ga odmah poslati, ali mi je usmeno rekao da postoji samo jedan Hrvatski Nacionalni Fond i to onaj u Austriji sa kojim se služimo stalno. Ministar mi je isto tako rekao da se i u drugim Hrvatskim sredinama pojavljuju neki emisari s nekakvim faxovima, a to je očito provokacija da se razbije uspješno djelovanje kako HDZ-a tako i drugih Hrvata koji pomažu oko pomoći za Hrvatsku. On nezna tko stoji iza ovog zadnjeg pokušaja razbijanja Hrvata, ali sumnja se na K.O.S. ili na jednu stranu obavještajnu službu….»
Taj dopis označio je i kraj inicijative da se kroz zajedništvo cijele hrvatske zajednice u Australiji sakupi 100 milijuna dolara pomoći za Hrvatsku. Predsjednik HDZ-a za Australiju i Novi Zeland tada je bio dr. Konstantin Bosnić iz Sydneya, koji prije učlanjenja u HDZ nije nikada bio aktivan član hrvatske državotvorne zajednice u Sydneyu. Prema tablici koju je Fabijan Lovoković objavio u svojoj knjizi, HDZ u Australiji i Novom Zelandu prikupio je od osnutka 1989. do veljače 1993. sveukupno 21.601.855,90 australskih dolara.
Tadašnji ministar iseljeništva Gojko Šušak, povratnik iz Kanade, uopće nije poznavao hrvatsku zajednicu u Australiji, niti su Hrvati u Australiji prije njegova povratka u Hrvatsku 1990. znali za njega. Stoga se danas može samo tumačiti da je dobio pogrešne informacije od vodećih članova HDZ-a u Australiji. Gojko Šušak, kasnije ratni ministar obrane, umro je 1998. godine pa nam ne može ni potvrditi ni opovrgnuti tvrdnje iznesene u pismu ograncima HDZ-a u Australiji i Novom Zelandu, koje je 7. kolovoza 1991. godine uputio tadašnji tajnik HDZ-a Rade Čikeš iz Sydneya. Inače, važno je napomenuti kako je u ratnim godinama Rade Čikeš osobno pružio veliku materijalnu pomoć Hrvatskoj, a naročito kad se radilo o žurnoj nabavi informatičke opreme za Ministarstvo vanjskih poslova 1992. godine. Zbog pune istine i časti Gojka Šuška, Rade Čikeš, koji živi u Sydneyu, trebao bi se javno očitovati o pismu u kojem je «prenoseći naputak» ministra Šuška bačena velika sumnja na ljude koji su u Australiji pokrenuli Humanitarni fond za spas Hrvatske u želji da se prikupi 100 milijuna dolara pomoći za obranu Hrvatske. Zbog naputka u tom pismu zaustavljena je ova vrlo ambiciozna i tada sasvim ostvariva inicijativa za pomoć Hrvatskoj. Danas se može slobodno postaviti pitanje je li iza zaustavljanja te inicijative stajala Udba ili se pak radilo o tradicionalnom hrvatskom jalu? Kako god bilo, taj bi slučaj svakako trebalo istražiti i pokušati doznati punu istinu.
Kao dokaz o tome u kojoj sam mjeri u početku bio uključen u spomenutu inicijativu prikupljanja pomoći, a mjesec dana kasnije i u predaju čeka od 800.000 DEM predsjedniku Hrvatskog sabora dr. Žarku Domljanu i ministru Ivanu Vekiću, putem mojih savjeta državnom vrhu da podrži tu inicijativu, objavljujem svoje interno pismo od 4. kolovoza 1991. predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, čiji sam u to vrijeme bio savjetnik i glasnogovornik, kao i faksimile pisma Fabijana Lovokovića meni 2. rujna 1991., kao i njegovo pismo ministru vanjskih poslova dr. Mati Graniću od 22. prosinca 1993.
Pismo predsjedniku Tuđmanu
«Poštovani gospodine Predsjedniče,
Hrvati australske države Viktorije danas su održali u Melbourneu velike demonstracije na kojima je bilo oko 15.000 ljudi.
Istodobno u Melbourneu je osnovan Inicijativni odbor vijeća hrvatskog nacionalnog spasa. U odboru se nalaze pojedinci i društva koja nisu u sastavu tamošnjih ogranaka HDZ-a, ali se radi i o društvima koja su do sada pomagala, moralno i materijalno, novu demokratsku vlast u Hrvatskoj.
Cilj tog odbora je sakupiti sto (100) milijuna dolara za pomoć Hrvatskoj. Na današnjem sastanku sakupljeno je blizu pola milijuna dolara. Ti isti ljudi pokrenuli su konkretnu inicijativu i za nabavku obrambenih sredstava. Imaju veze s nekoliko zemalja.
Odbor traži od našeg Ureda PUNOMOĆ da mogu sakupljati sredstva za «prehranu izbjeglica».
Radi se o ljudima koji su nedavno donijeli 170.000 dolara.
Ante Babić
- kolovoza 1991.»
Zahvaljujući ovom mojem pismu predsjedniku Tuđmanu, pomoćnik predstojnika Ureda Predsjednika Robert Travaš pismeno je odgovorio g. Jozi Pavloviću 9. kolovoza 1991. Kopija pisma objavljena je u knjizi Fabijana Lovokovića.
Treba otkriti i Udbaše koji su djelovali u iseljeništvu
U zaključku želim istaknuti da koliko god ima prijepora i nejasnoća vezanih uz djelovanje jugoslavenskih tajnih službi u SR Hrvatskoj u vrijeme komunizma od 1945. do 1990., jednako je potrebno rasvijetliti i neosporno djelovanje Udbe u redovima hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu, pa i u ograncima HDZ-a. Inače ne bi došlo do zaustavljanja, a možda i sabotiranja, vrlo dobronamjerne inicijative državotvornih Hrvata i velikih poduzetnika u Melbourneu Nikole Babića i Branka Klarice, te Joze Pavlovića u Geelongu da se za pomoć Hrvatskoj prikupi tada spasonosnih 100 milijuna dolara. O djelovanju Udbe i njezinih provokatora u hrvatskim zajednicama diljem svijeta u zadnje vrijeme svoje zapise u javnost daje i Američka obavještajna agencija – CIA. Treba svakako poraditi na tomu da se i u Hrvatskoj obznani tko su osobe koje su u iseljeništvu radile taj prljav posao za Udbu. Na neke od njih u svojoj knjizi Domovina i špijuni ukazao je i najzloglasniji hrvatski udbaš poslije Drugog svjetskog rata Josip Manolić[2]. Sada to trebaju dokazati i stručna istraživanja Udbinih dosjea.
Na rad i nemjerljiv doprinos hrvatske zajednice u Australiji, a posebice hrvatskih emigrantskih političkih organizacija, u početku u borbi za identitet Hrvata na tom kontinentu, a kasnije i u širenju ideje na pravo hrvatskog naroda na svoju samostalnu i demokratsku državu, naročito ću se osvrnuti u svojoj knjizi, koja bi trebala biti objavljena za nekoliko mjeseci.
HOP
[1] Svoju prvu knjigu, naslovljenu Hrvatske zajednice u Australiji: nastojanja i postignuća, koja ima 850 stranica, Fabijan Lovoković objavio je 2010. godine.
[2] U knjizi Domovina i špijuni Josip Manolić podacima potkrepljuje da je za Udbu radio fra Tomislav Duka, koji je dugo godina službovao u Njemačkoj, a nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj 1990. imao je velik utjecaj u HDZ-u, posebice u Hrvatskoj matici iseljenika, iz koje me početkom 1991. godine svim silama pokušao izgurati, šireći laži da sam sumnjiv zbog mojeg djelovanja u Australiji. Te udbaške laži o meni bile su jako proširene u Hrvatskoj, pa sam zbog toga često imao velikih problema dok sam radio u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske. Iz Australije (Melbournea) došlo je izaslanstvo u Zagreb s jedinom namjerom da me izguraju iz Ureda Predsjednika. Tko je bio u izaslanstvu otkrit ću u svojoj knjizi.
