Znak da se svima umreženima u kriminal oko HAVC-a (pri čemu Hribar i HAVC predstavlja samo vrh te kriminalne piramide i njezinu tezgu za raspodjelu novaca) trese tlo pod nogama je otvoreno pismo tzv. Inicijative hrvatskih filmskih autora i djelatnika za očuvanje HAVC-a koje je danas, samo dvadesetak sati nakon objave našeg jučerašnjeg teksta o krim-hobotnici filmskih djelatnika objavljeno na Dnevnik.hr. Potpisnici te Inicijative su Vinko Grubišić, Zvonimir Ilijić, Branko Ištvančić, Anita Juka, Ivona Juka, Igor Rakonić, Zvonimir Rumboldt, Miro Ružić i Jakov Sedlar.
U jučerašnjem tekstu HOP portala pod naslovom “KRIM-HOBOTNICA: JADRAN FILM, HANŽEKOVIĆ, GRLIĆ, BREŠAN, OTV, HAVC…” gotovo u svakom odlomku izranja Vinko Grubišić kao jedan od glavnih sudionika kriminalnih radnji i ozakonjene krađe u filmskoj i televizijskoj produkciji. O egocentričnosti i agresivnoj snalažljivosti Anite i Ivone Juke je pisao još Jutarnji 2006. godine, što je HOP portal radi cjelovitosti uvodno spomenuo i u jučerašnjem članku.
Zbog čega štakori bježe i ograđuju se od HAVC-a, broda koji tone – tek sada? Zato što su dosada lijepo profitirali od tog istog HAVC-a, a ne zato što su se naglo probudili iz dubokog i mirnog sna u pravednost, pa tek sad spoznali da će i sami potonuti s tim šupljim brodom, ako se nabrzinu ne ograde. Radi informiranosti naših čitatelja i kao upozorenje “časnim” potpisnicima najnovijeg otvorenog pisma Inicijative za očuvanje HAVC-a da hrvatski narod nije skup budala koje će sve istog trena zaboraviti, ponavljamo nekoliko stavki iz jučerašnjeg teksta HOP portala uz nekoliko dopuna:
O VINKU GRUBIŠIĆU: Vinko Grubišić je dobio tvrtku Jadran film preko HDZ-a, ali zapravo preko Hanžekovića koji je pravi kralj pretvorbe i privatizacije. Svi su se ugovori radili kod njega u uredu. Među njima se našao i Hrvoje Vojković koji je ispekao odvjetnički zanat u uredu Marijana Hanžekovića….
O IVONI I ANITI JUKA: Na njih se blagonaklono gledalo sve dok se u Cannesu nisu potukle sa Antonijom Carnerud, kako je izvijestio Jutarnji u svom članku iz 2006. godine. “Između mene i gospođice Juke i njene ekipe izbio je sukob jer one nisu shvatile da nisu tu kako bi promovirale svoje projekte, nego da promoviraju hrvatski film u cjelini” – tim je riječima Antonija Carnerud, pomoćnica ministra za međunarodnu suradnju zadužena za hrvatsku promociju u Cannesu, prokomentirala svoj fizički sukob s Ivonom Juka, autoricom dokumentarnog filma “Što sa sobom preko dana”, koji je nastao u produkciji tvrtke 4 Film, a koju vodi njezina sestra, piše Jutarnji. Anita Juka se inače usko vezala uz Zrinka Ogrestu koji ju je u to vrijeme hvalio po Puli i radio s njom filmove i spotove uglavnom naručene za HDZ.
O BRANKU IŠTVANČIĆU: Ištvančićev film “Most na kraju svijeta” je trebao biti odličan film, no za cijeli film su angažirani većinom srpski glumci. Ištvančić danas predstavlja stup hrvatstva u filmu, kao i Branko Ivanda kojemu je Jadran film plaćao telefon dugo nakon što je prestao bilo što raditi za Jadran film.
JAKOV SEDLAR je (prema svjedočenju upućenih) krivotvorio garantna pisma dok je radio na filmu Gospa. Prijatelji bankari su mu potpisivali garanciju na povjerenje. A kada se Jadran film trebao naplatiti, Privredna banka je zbog toga bila blokirana. Tri direktora su izgubila posao u banci, koju je ova afera prilično uzdrmala, ali se sve (kao i uvijek kod nas), zataškalo u medijima.
IGOR RAKONJIĆ je također bio jedan od pulena Rajka Grlića. A o Rajku Grliću smo jučer objavili slijedeće: Svi ljudi koji su bili oko Rajka Grlića i Motovuna (Vištica, Mirković, Matić) su na pozicijama. Rajko Grlić je jednostavno instalirao ljude okolo na pozicije kako bi imao svoje ljude svugdje. Zagreb film festival dobiva od grada, ministarstva, HAVC-a i ostalih sponzora ogroman novac kojim se ne samo organizira festival, nego iz kojeg se svaki dan plaćaju restorani i financiraju otvoreni računi, što si nitko normalan iz filmskog svijeta inače ne može priuštiti. U Pulu, Brijune i Cannes se uvijek pozivaju isti ljudi na teret države.
Nije vjerojatno da bilo tko od ostalih potpisnika današnjeg otvorenog pisma zaista nije dosada bio upoznat s kriminalnim radnjama, pogodovanju i nepotizmu, krivotvorenju i ostalim sumnjivim radnjama koje su izvodili neki istaknuti potpisnici ovog otvorenog pisma. Radi se samo o tome da se HAVC preustroji na način da Hribar bude okrivljen kao jedini krivac, kako bi netko od ostalih, jednako ogrezlih u manipulacijama i sumnjivim poslovanjima, ali manje kompromitiranih bio postavljen na čelo i u odbore te iste organizacije u kojoj se time ustvari ništa ne bi promijenilo. Neki su dobili manje, a neki više, a sada oni koji su dobili manje žele dobiti više. To je nažalost pravi motiv ovog otvorenog pisma, koje prije svega želi očuvati HAVC kao sigurnu kravu muzaru kuna isisanih iz hrvatskih poreznih obveznika. Jer, i dalje bi mnogi žderali i pili, putovali i provodili se na račun hrvatskog naroda i filma upitne ili nikakve umjestničke kvalitete.
Pothvat snimanja i realizacije nekog filma (dokumentarnog, igranog ili animiranog) nije jednostavan pothvat. Osnovni preduvjet je ideja i talent, kao i stručno znanje sviju koji sudjeluju na njemu, od redatelja, producenta, pisca scenarija, snimatelja, scenografa, itd. Kancelarije i tehnika se iznajmljuju jer danas više nitko ne može podnijeti taj trošak da ima sve na jednom mjestu, pa su se ljudi profilirali. Baza institucija je u Hrvatskoj nekad postojala (Jadran film, Zagreb film, pa naposljetku i ministarstva), ali potpuno krivo tumačen koncept kapitalizma je doveo do negativne selekcije u idejnom smislu i činjenice da su sve te institucije srozane na ulogu tezgi za razmjenu novca i preplaćenih usluga. Pri tom “no name” individue kao Nuić ili npr. Vitomira Lončar, pa i Frljić i njemu slični tvrde kako HAVC i ministarstva postoje kako bi se financirali vrijedni filmovi, a ministarstva i udruge kako bi se financirale kazališne predstave i izložbe koje nitko ne želi pogledati – što je nonsens. Sponzora nema, jer nitko ne želi ulagati u ono od čega nema zarade, što je posve logično. Kada nema zarade, sponzora, pa ni kvalitetnih djela ili ideja, nema ni publike, tako da danas u Hrvatskoj ne možemo govoriti niti o tržištu. Danas niti jedna tvrtka nema zaposlenike koji uistinu rade na filmu, pa se cijeli film uglavnom radi s filmašima slobodne profesije. Paradoksalno je to da su se filmovi bivše komunističke države djelomično ipak radili na bazi tržišta, dok se danas rade na bazi tezgarenja i bez ikakvog sudjelovanja ili interesa tržišta, samo na osnovu one “ja tebi, ti meni”. U čitavom ovom kriminalu i pljački otkrivenom oko i prije HAVC-a jasno je još nešto: sustavno zatiranje hrvatskih interesa i kulture.
KRIM-HOBOTNICA: JADRAN FILM, HANŽEKOVIĆ, GRLIĆ, BREŠAN, OTV, HAVC…
Ingrid Runtić
HOP