Antun Babić
ROMAN LELJAK ANTIKOMUNISTIČKI I ANTIUDBAŠKI
JE JUNAK DANAŠNJEG VREMENA
Imao sam duboki interni osjećaj da će prije ili kasnije biti pokrenuta udbaška hajka na slovenskog istraživača komunističkih zločina Romana Leljaka. Roman Leljak učinio je više od gotovo svih hrvatskih domoljubnih i nedomoljubnih povjesničara zajedno. Tu ne ubrajam prof. dr. sc. Josipa Jurčevića i neke druge domoljubne znanstvenike. Taj se zaključak posebice odnosi na neokomunističke i neojugoslavenske, a sukladno tome i protuhrvatske, povjesničare kao što su Jakovina, Klasić, Markovina, i cijela bulumenta sličnih neizlječivih anacionalnih ljevičara na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Imam dosta godina, obišao sam pola svijeta. Živio sam u demokratskim zemljama kao što su Australija i Irska. Međutim, pet godina živio sam i u NR Kini u kojoj vlada komunistička diktatura, i bio sam izravan svjedok svega što komunisti mogu raditi svojem narodu. Na javnim sam mjestima doživio i vlastitim očima vidio strašne scene, kad su u Pekingu agenti tajne policije iskakali iz automobila i na ulici hvatali pripadnike vjerskog pokreta Falun Gong ili druge disidente. Onog trenutka kad bi se dokopali svoje žrtve, desetak agenata počelo bi istog trenutka tu osobu bjesnomučno tući i vući za kosu po tlu, dok bi žrtva užasno vrištala. Iako sam do dvadesete godine živio u komunističkoj diktaturi u Jugoslaviji, čak je i meni bilo vrlo teško gledati ta iživljavanja i premlaćivanja nevinih ljudi. Osim toga, kineski komunisti i njihov vođa Mao Zedong odgovorni su za nasilnu smrt 30 milijuna Kineza nakon što je Kineska komunistička partija došla na vlast 1949. godine. U kineskim zatvorima i danas leže umjetnici, književnici i drugi disidenti koji su javno pokušali otkriti istinu o strahotama kineskog komunističkog režima. Nemojmo stoga nikada zaboraviti da se sličan genocid u komunističkoj Jugoslaviji dogodio i hrvatskom narodu.
Očekivao sam napade na Leljaka
Žestok napad i pokušaj diskreditacije Leljaka u Hrvatskoj je nešto što je bilo očekivano. Uvjeren sam da je i Leljak o tome razmišljao svih ovih godina svoga povijesnog istraživanja komunističkih i udbaških zločina. No, iz vlastitog iskustva znam koliko se čovjek osjeti pogođen i utučen kad se takav napad uistinu i dogodi, kad se on začini poznatom udbaškom i komunističkom retorikom i lažima.
Kad me je predsjednik Tuđman u srpnju 1991. godine pozvao da budem njegov glasnogovornik, nakon što je dr. Mario Nobilo imenovan na dužnost savjetnika za politička pitanja i kad sam počeo na engleskom jeziku davati intervjue vodećim svjetskim televizijskim kućama, tumačeći pozadinu velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, bio sam stavljen na listu “za odstrjel”. Naravno, nije trebalo dugo da krene moćna udbaška kampanja protiv mene. Svim se metodama nastojalo maknuti me iz Ureda Predsjednika Republike. Najprije su Hrvatskom počeli kolati dopisi Vladimira Vdovića iz Njemačke, tada člana HSS-a, u kojima je tvrdio kako ja radim za Udbu još od 1960. godine. Rođen sam 1947., dakle 1960. godine imao sam samo 13 godina. Ti dopisi na dvadesetak stranica došli su i u ruke Dražena Budiše i brojnih drugih tadašnjih vodećih političara u Hrvatskoj, koji su me u to vrijeme gledali poprijeko i koji su bili vrlo sumnjičavi prema meni.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman 1991.: “Mene zanima što čovjek danas radi”
Nakon toga došla su dva člana hrvatske zajednice iz Melbournea, gdje sam prije povratka u Hrvatsku živio i djelovao do 1990. godine, s namjerom da od predsjednika Tuđmana zatraže, zapravo da ga ucijene, da me mora maknuti s mjesta glasnogovornika. Kako mi je sam predsjednik Tuđman rekao, zaprijetili su da iz Australije u Hrvatsku neće doći niti jedan dolar pomoći ako ja ostanem u Uredu Predsjednika. Prema dopisu koji sam dobio od vodećih ljudi HDZ-a u Melbourneu, jedan član izaslanstva bio je ugledni član HDZ-a iz Geelonga, a drugi je bio svećenik iz Melbournea, koji je imao posebno jak utjecaj na cijelu hrvatsku iseljeničku zajednicu u tom gradu. Ubrzo nakon tog izaslanstva, predsjednik Tuđman je primio i vrlo poznatog člana HSS-a u Australiji Zvonimira Kuneka, koji je također bio član jedne tajne svjetske organizacije. Razišli smo se nakon što sam ja počeo snažno zagovarati suradnju sa svim hrvatskim emigrantskim i državotvornim organizacijama, a on je ostao na Mačekovoj liniji. Sastanak mu je organizirao doajen hrvatskog sportskog novinarsta u Zagrebu Fredi Kramer, dugogodišnji prijatelj predsjednika dr. Tuđmana prije 1990. godine.
Ovo što ću sada prenijeti zapravo je poruka za Romana Leljaka, iako se naše sudbine i situacije razlikuju. Ja nikada nisam bio ni član Saveza komunista niti sam radio ni za koju obavještajnu službu u Jugoslaviji ili u svijetu. Međutim, ono što nam je istovjetno, jest stajalište dr. Tuđmana koje je otvoreno rekao Zvonimiru Kuneku, a to mi je prenio Fredi Kramer koji je bio nazočan na tom sastanku.
Zvonimir Kunek pokušao je predsjedniku Tuđmanu mene prikazati kao sumnjivog čovjeka, koji se druži i surađuje “s ustašama” u Australiji itd. Dr. Tuđman pozorno ga je slušao, a kad ga više nije mogao slušati, rekao mu je sljedeće:
“Gospodine Kunek, hvala Vam na informacijama o tome što je gospodin Babić, kako ste Vi rekli, radio u Australiji. No, mene to uopće ne zanima. Hrvatska je u velikoj opasnosti i mene danas jedino zanima što svaki Hrvat danas čini za svoju domovinu Hrvatsku. Gospodin Babić se vratio u Hrvatsku među prvima i stavio na raspolaganje. Imate li Vi nešto protiv onoga što gospodin Babić danas radi”?
Gospodine Leljak, znam kako se osjećate. Ali nemojte sada dići ruke, kad smo nadomak cilju, a Vi ste nama u Hrvatskoj u tom pogledu najviše pomogli, i zaslužujete ne samo najviše hrvatsko državno odličje, nego i vječnu zahvalnost obezglavljenog hrvatskog naroda, kojeg Udba, kao što vidimo po napadima na Vas, još uvijek kontrolira i drži u velikom strahu.
Isus: “Tko je od vas bez grijeha…”
Gospodine Leljak, bio bih neiskren kad bih rekao da bih bio daleko sretniji da niste imali fazu života koju ste imali, i zbog koje Vas sada žele natjerati da prestanete sa svojim daljnjim istraživanjima komunističkih zločina. Da nije bilo te epizode u Vašem životu, svima nama bilo bi još mnogo lakše beskompromisno braniti Vaš neprocjenjivo vrijedan rad od 1989. godine. Tu, međutim, postoji i druga strana medalje. U vrijeme ovozemaljskog života Isusa Krista, u jednoj zgodi svjetina je bila već spremna kamenovati jednu ženu preljubnicu, a Isus, koji je bio nazočan, okupljenima je uputio sljedeće riječi: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.” Naravno, svi su ispustili kamen iz ruke i otišli pognute glave. Da, i to treba naročito naglasiti: što bi bilo da smo mi antikomunisti i antijugoslaveni u političkoj emigraciji i hrvatski narod u domovini 1989. i 1990. rekli NE generalu JNA dr. Franji Tuđmanu? Vrlo je upitno da li bi danas imali samostalnu hrvatsku državu.
Kao čovjek koji već pedeset godina puno čita o povijesti, moram naročito naglasiti da su u ljudskoj povijesti često najveće zasluge za pobjede protiv neprijatelja imali ljudi koji su, prije nego što su se osvijestili, ranije radili za tog istog neprijatelja. Nema velikog naroda koji je kroz povijest pobjeđivao u ratovima, a da nakon rata nije u svoje službe uzeo one najbolje znanstvenike, obavještajce i druge stručnjake koji su prije toga bili u službi naroda i država koji su izgubili rat. Gospodine Leljak, Vi ćete ući u povijest hrvatskog i slovenskog naroda kao velik i zaslužan čovjek za otkrivanje strašnih komunističkih zločina. Molim Vas, nemojte odustati, ne samo zbog sebe i zbog povijesti, nego i zbog vaše djece i vaše buduće unučadi, koja će imati puno pravo ponositi se Vašim velikim djelima u otkrivanju zločina jednog od najstrašnijih režima u ljudskoj povijesti. Valja također istaknuti kako će oni koji Vas danas napadaju po narudžbi neprijatelja demokratske hrvatske države, poput patuljka Tvrtka Jakovine, u povijesti hrvatskog naroda ostati zabilježeni kao najjadniji branitelji laži i borci protiv otkrivanja istine o jugoslavenskim ratnim zločinima.
Gospodine Leljak, imate i dalje moju punu potporu
Nakraju ne mogu prijeći preko jedne silno važne stvari. Gospodine Leljak, Vi ste Vašim hrabrim otkrivanjem komunističkih zločina dali veliku nadu hrvatskom narodu u domovini i izvan Republike Hrvatske da konačno dolazi kraj jednom izuzetno teškom razdoblju povijesti naroda koji je kroz stoljeća bio potlačen i raseljavan diljem svijeta. Ma koliko važan bio taj cilj, za mene je još važnije da Vi, gospodine Leljak, i svi mi koji Vam dajemo puno potporu ne izdamo one nevine žrtve koje leže već sedam desetljeća u Hudoj jami i u stotinama drugih jama i stratišta diljem Slovenije i Hrvatske. Duše tih ljudi vape za pijetetom, a još više za istinom. Dužni smo se stoga boriti za istinu i zbog rodbine, djece i unuka koji su još i danas, dvadeset šest godina nakon uspostave hrvatske države, građani drugog reda. Ne, to više ne smijemo dozvoliti.
