Hrvatsku diplomaciju čekaju izuzetno veliki izazovi u skoroj budućnosti
Za nas koji smo bili djelatnici u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske vrlo je nezahvalno pisati kratak uradak o hrvatskoj diplomaciji na načelno postavljeno pitanje, a da ne budemo optuženi da smo previše subjektivni jer smo bili «žrtve» jednog sustava. Također nisam sasvim siguran na koji dio diplomacije treba staviti naglasak: na ono što se događa u sjedištu MVEP-a na Zrinjevcu ili na zbivanja u hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. To je jedna cjelina, koja se zapravo unutar sebe jako razlikuje. Oni koji su na Zrinjevcu također su podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina nastoji po svaku cijenu otići u svijet u neko od hrvatskih diplomatskih predstavništava, dok je druga, nešto malobrojnija, vrlo zadovoljna za hrvatske pojmove dobrim plaćama i prilično malim dnevnim radnim obavezama, pa se onda mogu mirno baviti drugim unosnim poslovima u Hrvatskoj.
Na kraćeg boravka u Uredu Predsjednika Republike, 1. rujna 1991. stupio sam na dužnost prvoga glasnogovornika tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova. U obavljanju stručnih poslova u diplomaciji nisam imao nikakvog iskustva, ali zahvaljujući tečnom znanju engleskog jezika (što je tada za tu dužnost bilo iznimno važno) i bavljenju novinarstvom u Australiji, pa tako i davanjem intervjua australskim medijima, prihvatio sam zahtjev predsjednika dr. Tuđmana da se upustim u tu avanturu. Bilo je to vrijeme strašne velikosrpske agresije na Hrvatsku, tako da, čak ni da sam htio, nisam mogao pobjeći od teškog posla koji me je čekao. Dan prije mene na dužnost ministra vanjskih poslova imenovan je prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, koji također nije bio profesionalni diplomat, iako je imao golemo međunarodno iskustvo u svojoj struci. U Hrvatsku je tada došlo na desetke, ako ne i stotine stranih novinara, koji su u prvom redu došli vidjeti i izvijestiti kako će JNA pregaziti Hrvatsku. No, budući da su hrvatski branitelji pružali sve snažniji otpor i dobivali borbe tamo gdje to nitko normalan nije mogao očekivati, čak su i strani novinari, s kojima sam bio u kontaktu svaki dan, počeli mijenjati svoja stajališta i izvješća o ratu u Hrvatskoj. Brojne strane novinare i izaslanstva vodio sam i prvu crtu bojišnice.
Članovi jugoslavenske tajne službe – SIP-a
Jednako kao ni ja, veći postotak malobrojnog osoblja u Ministarstvu vanjskih poslova 1991. nije imao diplomatskog iskustva. Kao što je poznato, Ministarstvo vanjskih poslova Jugoslavije bilo je u Beogradu. Hrvatska je, unatoč tomu što je njezino stanovništvo brojalo više od dvadeset posto ukupnog stanovništva u toj državi, u jugoslavenskoj diplomaciji bila zastupljena sa svega četiri posto djelatnika. Nažalost, kao što će neki kasniji događaji pokazati, bili su to sve probrani odani komunistički kadrovi, a neki su od njih, naravno, bili pripadnici i tajne službe jugoslavenske diplomacije – SIP-a. Budimir Lončar bio je na čelu Druge uprave te službe. Ma koliko su nam neki od tih bivših jugoslavenskih diplomata iz Hrvatske u početku stvaranja Ministarstva vanjskih poslova bili korisni zbog svojeg stručnog znanja, sada više nisam siguran je li to bilo u najboljem državotvornom i nacionalnom interesu Hrvatske i hrvatskog naroda. Njihovo kasnije «preuzimanje» Ministarstva vanjskih poslova pod ministrom dr. Matom Granićem ostavilo je teške i negativne posljedice do današnjeg dana. Iako je to, uz hrvatsku vojsku i policiju, trebalo biti nacionalno najsvjesnije i najsigurnije ministarstvo, ono je s vremenom postalo, i sve do danas ostalo, sjedište kontinuirano neojugoslavenskih, probalkanskih, globalističkih i antihrvatskih državotvornih stajališta i politika. Naravno, sve to treba potkrijepiti činjenicama, što ću ja, barem djelomično, učiniti u svojoj knjizi. Kako sam doznao od nekih drugih kolega diplomata, koji su otišli u mirovinu prije mene, ministar Granić nije prema propisima uplaćivao mirovinski doprinos za djelatnike u inozemstvu, pa su oni dobili jako smanjene mirovine.
Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova otišao sam u mirovinu u kolovozu 2013. godine. Dakle, s malim prekidima, u diplomaciji sam bio dvadeset godina, što mi daje dovoljno znanja da mogu, makar to bilo i subjektivno, iznijeti sljedeće razmišljanje o hrvatskoj diplomaciji. Kao prvo, osim možda nametljive i arogantne Vesne Pusić, koja je mogla ucjenjivati Zorana Milanovića, nijedan ministar vanjskih poslova nije mogao samostalno donositi važne i velike odluke, kao što je to slučaj u dobro uređenim zemljama, gdje se ministrima može vjerovati da rade u interesu vlastite države.
U Hrvatskoj je od 1991. do 1995., sve dok nije teško obolio, stvarni ministar vanjskih poslova bio predsjednik dr. Franjo Tuđman. Zato ni ne treba čuditi da smo upravo u tom razdoblju postigli najveće nacionalne i državne pobjede: Hrvatska je postala samostalna država, pobijedili smo velikosrpskog neprijatelja u Domovinskom ratu, izborili međunarodno priznanje Republike Hrvatske, postali članicom UN-a i ušli u KESS. Sve je to postignuto u kratkom razdoblju od tri godine. Sve ostalo, na što se pozivaju kasniji hrvatski političari i ministri vanjskih poslova, kao što je, primjerice, ulazak u NATO savez i Europsku uniju, bila je zadana stvar. Mi nismo ušli u članstvo tih dviju multilateralnih organizacija zato što smo se mi za to izborili, nego zbog toga što je to tada bilo u interesu tih supranacionalnih organizacija. Nas Hrvate samo su malo pogurali da prihvatimo one propise i procedure tih organizacija koje su isključivo u njihovu interesu, a ne u našem, kako se to želi javnosti prikazati.
Pet minuta posla na dan
Kad sam počeo raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, bilo nas je zaposleno nekoliko desetaka djelatnika i službenika. Radili smo i po 16 sati na dan i sedam dana u tjednu da bismo pobijedili agresora. S druge strane, u jednom trenutku – u vrijeme ministra Tonina Picule, Kolinde Grabar-Kitarović i Gordana Jandrokovića – broj zaposlenih u MVPEI-u dosegao je otprilike 1300 zaposlenika, no rezultati baš i nisu bili izuzetni. Nažalost, većina njih nije imala što raditi, iako je plaća je redovito stizala. Godine 2003. vratio sam se u Zagreb nakon završetka mandata u Pekingu. Bilo je to razdoblje kad su tzv. «hadezeove kadrove» smjenjivali ili kažnjavali na drugi način, pa sam i ja, kao opunomoćeni ministar (diplomatsko zvanje) i veteran u hrvatskoj diplomaciji, bio postavljen na najnižu razinu djelatnika u Ministarstvu vanjskih poslova. U možda najmanjoj sobici na Zrinjevcu stavili su me zajedno u sobu s još tri «Tuđmanova» visoka diplomata. Koliko je tada bilo posla u Ministarstvu vanjskih poslova govori činjenica da je jedan od tih diplomata imao pet minuta efektivnog posla na dan, drugi je bio još manje zaposlen, pa je imao dvadesetak minuta na tjedan, a treći možda sat ili dva na mjesec. Ja sam tada pratio NR Kinu i Sjevernu Koreju, pa sam u prosjeku na dan imao do dva sata posla, a ponekad bih bio zauzet i puno radno vrijeme. Naravno, nitko nije ni od mene ni od tih drugih diplomata, a vjerujte mi, nismo bili jedini, nikada tražio da radimo dodatne poslove, iako je riječ o starijim i iskusnim diplomatima, pa i bivšim veleposlanicima. U našem slučaju plaća je također redovito stizala.
Privilegirani imaju lagodan život u Ministarstvu vanjskih poslova i u diplomatskim misijama
Dakle, bile su to godine kad je bilo lijepo i lagodno raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, a imam informaciju da se ni do danas nije mnogo toga promijenilo. Za radnog vremena pisale su se magisterijske i doktorske radnje, obavljali su se poslovi vezani za vlastita poduzeća, itd. Bilo je dovoljno doći u ured pa da netko zapiše da si došao na posao, a nakon toga si mogao izići iz ureda i vratiti se prije završetka radnog vremena, a da te nitko nikad nije pitao gdje si bio i što si radio. Svi su se time, u manjoj ili većoj mjeri, koristili. Stoga nitko nije htio dovoditi u pitanje privilegiju koju danas nemaju ni naftom bogate arapske zemlje.
U Hrvatskoj ništa bez veze
S druge strane, djelatnici koji su bili u raznim diplomatskim predstavništvima diljem svijeta, bili su različito korišteni i tretirani. U neke važnije i manje udaljene zemlje odlazili su favorizirani diplomati, iz ove ili one stranke, ili pak oni koji su imali «vezu gore». Dakle, u Hrvatskoj ništa bez veze, a gotovo je sve «bezveze». U tim diplomatskim misijama dobivala se veća plaća ili se moglo svakog vikenda dolaziti u Hrvatsku. Posebna privilegija bilo je posve besplatno školovanje djece u najskupljim privatnim školama u Americi, dok su drugi, kao na primjer u Pekingu, gdje nije bilo javnih škola na stranim jezicima, morali izdvajati i po dvije tisuće dolara mjesečno za privatnu školu. Oni koji su bili privilegirani mogli su određivati i tko će s njima raditi, a tko ne, bez obzira na znanje i stručnost.
Oni koji su bili u najudaljenijim dijelovima svijeta uglavnom nisu bili ničiji, osim veleposlanika. Zbog vrlo niske plaće ti su ljudi, a to mogu svjedočiti i potvrditi pred bilo kojim sudom ili komisijom (samo albanska i bugarska diplomacija ima nižu plaću od hrvatske), jedva preživljavali, pa su se morali baviti raznim, ponekad i ilegalnim djelatnostima. Nerijetko su, ako su bili u zemljama s brojnim iseljeništvom, dobivali hranu, namještaj i druge potrepštine od imućnijih hrvatskih iseljenika. Ako bi teško oboljeli, kao u mojem slučaju, morali su privatno posuđivati novac za liječenje. Prednost odlaska u daleke zemlje bila je samo u tome da te nikada nitko sa Zrinjevca nije pitao za rezultate rada, niti su dolazili naputci koji bi se odnosili na ciljeve hrvatske vanjske politike u tim zemljama. Upute nisu mogle dolaziti jer vrlo često oni koji su bili zaduženi za te zemlje nisu ni sami ništa znali o njima. Najčešće su mi takvi djelatnici znali govoriti da su spremni i gladovati, ali da im je važno da njihova djeca nauče engleski jezik.
Možda su od svega najstrašniji primjeri imenovanja veleposlanika u zemlje engleskoga govornog područja (primjerice Australiju), koji nisu znali ni pet riječi engleskog jezika. Možete samo zamisliti što su ti veleposlanici mogli postići za Hrvatsku u tim zemljama. Ipak, nije im bilo loše. Odlazili bi s bogatim hrvatskim iseljenicima loviti brodom ribu, igrali golf i posjećivali festivale hrvatskih iseljenika. Bilo je vrlo teško gledati kad su najviši dužnosnici u pojedinim australskim zemljama odbijali sastati se s takvim veleposlanicima, zato što nisu imali o čemu s njima razgovarati. Naime, u prve dvije godine, a to je pola mandata, takvi diplomati nemaju pojma, osim imena, u kojoj se zemlji nalaze. Na tako loše i arogantne diplomate i novu hrvatsku vlast bili su osobito ljutiti hrvatski iseljenici, koji su dali velik doprinos stvaranju hrvatske države. No, to su uglavnom ljudi koji su nedodirljivi zbog svoje bliske povezanosti s najvišim državnim dužnosnicima u Hrvatskoj (obično se radi o predsjedniku države ili predsjedniku Vlade). Nebrojeno sam se puta i osobno morao sramotiti zbog takvih situacija. Nikako nisam mogao shvatiti zašto političari, u čijim se rukama u pojedinim razdobljima nalazi sudbina hrvatskog naroda, čine tako veliku štetu jednoj siromašnoj zemlji.
Državu vode profesionalni i iskusni diplomati
Kako ne bih bio preoštar u davanju ukupne ocjene, moram i želim napomenuti da je bilo i još uvijek ima jedan manji broj diplomata koji su radili dobro i savjesno, i koji su se uistinu borili i danas se bore za hrvatske nacionalne interese. Među takve diplomate svakako uvrštavam, iz vlastitog iskustva, Kolindu Grabar-Kitarović kao ministricu vanjskih poslova i Andreja Plenkovića dok je bio drugi čovjek u hrvatskoj misiji u Parizu. Ministra Davora Ivu Stiera nisam nikada osobno video na djelu u diplomaciji pa nije korektno već sada davati ocjenu o njegovom radu. Naravno, nisu oni jedini. Ocjenu njihova rada na dužnostima na kojima se sada nalaze dat će skori izazovi koji se nalaze pred Hrvatskom i hrvatskim narodom. Ipak, treba snažno pohvaliti jasan i odlučan odgovor ministra Stiera srbijanskim političarima koji ne prestaju napadati blaženog Alojzija Stepinca. To je novost u hrvatskoj vanjskoj politici u zadnjih desetak godina.
U izvrstan rad pojedinih hrvatskih diplomata uvjerio sam se tijekom nedavnog boravka u Budimpešti, gdje sam se sastao s mađarskim generalnim konzulom u Zagrebu 1991. Gaborom Bagijem da mu zahvalim na svemu što su on osobno i Mađarska učinili u to, za Hrvatsku presudno vrijeme. U organizaciji tog uspješnog sastanka uvelike su mi pomogli hrvatski diplomati u našem veleposlanstvu u Budimpešti. No, nisam siguran da su domoljubni diplomati previše popularni na Zrinjevcu. Isto tako, sa sigurnošću mogu reći da su brojne poteškoće imali i državotvorni diplomati koje se slalo u mirovinu točno onoga dana kad bi navršili 65 godina, dok bi djelatnici iz bivšeg jugoslavenskog režima dobivali nove dužnosti u veleposlanstvima I konzulatima čak i s navršenih 70 godina. Također vrijedi upozoriti i na činjenicu da na završetku njihova radnog vijeka domoljubnim diplomatima rijetko tko u MVEP-u kaže samo jednu jedinu riječ zahvale za njihov uspješan i dugogodišnji rad.
Kakva je danas situacija na Zrinjevcu i kako vidim odnos predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra Davora Ive Stiera prema hrvatskoj diplomaciji? Ukratko, iz mojih povremenih susreta i razgovora na ulici s diplomatima koje poznajem iz onog slavnog vremena na početku devedesetih godina, čujem da se u zadnjih petnaest godina zapravo ništa nije promijenilo, nego da međuljudski odnosi na Zrinjevcu iz godine u godinu postaju sve zategnutiji, a nezadovoljstvo sve veće. Volio bih da nije tako.
Glazbenik savjetnik ministra za vanjsku politiku
Što se pak tiče najviših hrvatskih dužnosnika koji su zaduženi za vođenje i nadziranje hrvatske diplomacije, bilo bi potpuno pogrešno s moje strane davati konkluzivnu ocjenu na temelju njihovog rada u zadnja tri mjeseca. Ono u što se mogu pouzdati (nadam se da se neću i ovoga puta razočarati) jest činjenica da su predsjednica države, predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova dugogodišnji i iskusni diplomati. Očekuje se da su do u detalje upoznati s vrlo lošim kadrovskim rješenjima u MVEP-u, a još više da su svjesni goleme zadaće koja čeka hrvatsku diplomaciju u idućih nekoliko naročito izazovnih godina na geopolitičkom polju i u međunarodnim odnosima. Svijet se mijenja i stvara se novi svjetski poredak, koji, sudeći prema najavama najvećih sila, neće biti milostiv prema malim i siromašnim zemljama. Upravo suprotno, bit će još nemilosrdniji nego dosad. Dakle, za svoju sigurnu budućnost morat ćemo se sami pobrinuti i izboriti. Diplomacija će također imati veliku ulogu u postizanju tog presudnog cilja. Na kapetanima je diplomatskog broda da ne izdaju ne samo posadu, nego ni hrvatski narod. Neojugoslavenstvo, bahatost i neodgovornost ne smiju više stanovati na Zrinjevcu. Zbog budućnosti hrvatske države i opstanka hrvatskog naroda nužno je potrebno temeljito preispitati domoljublje i stručnost kadrova na Zrinjevcu i u diplomatskim misijama.
U zaključku sam dužan iznijeti svoje osobno mišljenje da već jako kasnimo s odabirom i slanjem najboljih, stručnih a naročito domoljubnih diplomata (veleposlanika) u Washington, Peking, Moskvu, London, Berlin i Pariz. To smo trebali već jučer učiniti. U pravi odabir iskusnih i stručnih diplomata malo nam nade daje vijest da će nekadašnji vodeći političar u HRAST-u, glazbenik Ladislav Iličić, biti savjetnik za vanjsku politiku ministra Stiera. To nikako ne bi trebalo raditi. Ako je iz političkog razloga potrebno uhljebiti glazbenika Iličića, postoje daleko bolji i za hrvatsku državu manje štetni načini da se to učini. Valja dobro ocijeniti tko je tu važniji – gospodin Iličić ili budućnost hrvatske države.
Antun Babić
