Na dan zaljubljenih, ljubavi, uglavnom čitamo priče o muško-ženskim odnosima iz sjećanja Žuži Jelinek, kod koje su mnogi odlazili, ali rijetko čitamo lijepe priče iz života naših građana, koji su godinama očuvali svoje bračne zavjete, iako su propadale države, uređenja i stvarao se kaotični vrtlog života kao i situacije u kojima brak zna lako puknuti.
Ovo je priča o Milivoju, kojeg sam upoznao prije par tjedana i s kojim sam dijelio istu bolest. Milivoj je godinama bio direktor mnogih makarskih hotela i vodeći ronioc toga kraja. Kao čovjek darežljiv, otvoren i srdačan. Njegova supruga Lucija preselila se iz Slovenije u njegov bogomdani kraj.
Nije bio Milivoj politički potrčko u vrijeme Jugoslavije, pa je zbog toga imao izvjesnih problema. Zbog njega je došla u Makarsku komunistička vladarka Ema Derosi Bjelajac jer se Milivoj usudio prozvati sina komunističkog drmatora za krađu. Otpilio je Milivoj Derosijevu, poslao ju di joj je mjesto, a komunistička vrhuška Dalmacije je utihnula. Uz svoga supruga tada je bila Lucija. Bilo je teško, ali su i to preživjeli. Hrabro je Milivoj godinama spašavao ljude iz mora, one tragično stradale izvlačio iz velikih dubina, a njegova Lucija je bila posebno ponosna na njega. Hrabar i bez dlake na jeziku, posebno je poštivao ljudsku odvažnost.
Zbog teške bolesti Milivoj je završio ovih dana na teškoj operaciji. Lucijine ruke su drhtale, pogled je bio opijen teškom boli i strahom, a sam Milivoj nije se plašio smrti.
Već četiri godine živi u teški bolovima, pod stalnom njegom Lucije, koja je i ovog puta očekivala njegovo ozdravljenje. Meni je po par sati dnevno bilo teško gledati njegovu bol i nisam siguran da je itko osim Lucijine ljubavi to mogao razumjeti na tako poseban način. Ona se hrabro borila za svoju ljubav koja traje već 50 godina. Prije same operacije kratko smo razgovarali i Milivoj me molio; ako preživi ovu operaciju da mu kao prijatelj dođem na 50-godišnjicu braka, njega i Lucije u Makarsku. Pogledao sam mu oči prije no što smo se razišli, bile su kao od djeteta koje ne zna što će se dogoditi, a želi živjeti.
Krajem prošlog tjedna stigla mi je kratka poruka. Otišao je Milivoj. U prvi mah ju nisam razumio, zapravo nisam ju želio razumjeti.
Suza je pošla za čovjekom kojeg sam jedva poznavao, a toliko mi se učinio blizak. Jer je toliko srdačan i ljudski, da ga prepoznaje svaki čovjek. U ponedjeljak bili smo odijeljeni zidom, on je ležao nepomično na patologiji, a ja sam gledao kako po njega dolaze ljudi iz makarskog pogrebnog poduzeća, glupog naziva Komunalac.
Nismo proslavili pedesetogodišnjicu braka Milivoja i Lucije, Milivoj je zakopan danas, dopodne na Dan zaljubljenih, ali ljubav Milivoja i Lucije time nije prestala…
Igor Drenjančević
HOP
