„Jutarnji list“ od 16. veljače 2017. donosi raspravu svoga kolumnista (str. 2) o protekle dvije godine mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i, već prema svojemu političkom profilu, ocjenjuje ga negativno. To smo mogli i očekivati, ali ovdje je zanimljiv razlog negativne ocjene: Đikićev odlazak iz Hrvatske!
Sve da Đikićev „odlazak iz Hrvatske“ i jest odlazak, jest isforsiran i jest tragedija (a nije ništa od toga), on ne bi mogao biti razlog negativne ocjene predsjedničina mandata. Zato taj primjer savršeno ilustrira političku zrelost i poštenje „Jutarnjega lista“ i svih hrvatskih dirigiranih medija, a navlastito ljevičara i neokomunista: koliko je istina da je predsjedničin mandat zaslužio kritiku, toliko je istina da je Đikić „otišao“, da je na to natjeran i da je to za Hrvatsku šteta. Pođimo redom.
Gospodin Đikić je prije tri dana u svome je pismu napisao: „Goethe Sveučilište je prijavu razmotrilo i brzo odbacilo kao neutemeljenu.“ Misli na moju prijavu o mogućoj (!) neetičnosti i štetnosti njegovoga političkoga aktivizma u Hrvatskoj. Međutim, ja sam 15. veljače dobio mail od Sveučilišta u Frankfurtu, u kojima me obavještavaju da dosad nije dovoljno potvrđena sumnja u Đikićevo neetično postupanje. To znači da – ako bi im se npr. obratio gospodin Barišić kao izravno oštećeni (sic!) – slučaj bi ponovo došao na dnevni red.
Sveučilište Goethe u Frankfurtu postupilo je upravo onako kako sam najavio (http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/02/12/dr-josip-stjepandic-izjava-u-povodu-pisma-prof-dr-ivana-dikica-predsjedniku-vlade-republike-hrvatske-andreju-plenkovicu-objavljenog-10-veljace-2017-godine/): čim je gospodin Đikić najavio povlačenje iz Hrvatske tj. ušutio, ono je obustavilo postupak. No koincidencija vrijedi i obrnuto: čim je Sveučilište zaprimilo moju prijavu Đikić je prekinuo svoje političke aktivnosti u Hrvatskoj i „otišao“. Predsjedniku Vlade Plenkoviću, rektoru Anđelinoviću i meni ostat će trajna stigma da smo ga ubogog tobože potjerali iz Hrvatske, kako promptno zaključuju neokomunistička glasila.
Nije ni bio u Hrvatskoj
Ako ispravno interpretiram njegov javno dostupni životopis, gospodin Đikić je s početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku otišao u Ameriku i u Hrvatsku se više nikad nije vratio. Danas ne samo da se „vraća“ u Njemačku, nego već ima angažman da iz Njemačke (privremeno) ode u Kaliforniju – još dalje od Hrvatske. On stvarno, dakle, odlazi, ali – možda zbog toga što je Kalifornija predaleko za njegove posjete Splitu? A što je to njegovo posjećivanje splitskoga Medicinskog fakulteta? Studenti iz Njemačke koji studiraju u Splitu tvrde da gospodin Đikić nikad studentima nije držao predavanja iz gradiva predmeta koje vodi prof. Janoš Terzić, nego bi po jedan školski sat pričao o svojim pokusima i svojoj veličini. Nikako ne bih smio ispustiti da je i to vrlo važno za njihovu motivaciju, jer gospodin Đikić je stvarno uspješan znanstvenik, ali ne bi se smjelo lagati lukavim izvrtanjem istine: gospodin Đikić je studentima bio zanimljivo kratkotrajno društvo, ali nikakva pomoć u učenju gradiva.
U istraživačkom poslu primjenjuje isti trik: Đikić u istraživanjima nije pomagao nikome osim svojemu kumu Terziću. To je sasvim u redu, ali taji se da je taj gospodin kum mentor na doktoratima svojoj supruzi i njezinoj sestri (svastika); možda je i to radno bilo u redu, ali etički nije; ali to Đikiću nije smetalo. Zanimalo bi me što bi na tu monolitnu kumovsko-sestrinsku koncentraciju znanstvenih snaga rekao kakav strani evaluator recimo iz Augsburga. A kad je to – suzdržano i pristojno – implicirao rektor Anđelinović – Đikić je u tome našao „etički“ razlog da „ode“. Dodatni je razlog našao u odbijanju dekana Medicinskoga fakulteta da pismeno napadne svojega rektora zbog spominjanja pitanja Đikićeve „savršene etičnosti“, iako i dekan zna na što je rektor ciljao. Đikić ga je čak proglasio kukavicom, a dekanov „strah od rektora“ opisao je kao opće stanje na Anđelinovićevu sveučilištu!
Gdje je sad Odbor za etiku Hrvatskoga sabora da malo promotri te kumovsko-sestrinske veze?
Teško mi je biti siguran u analizu medicinskih istraživačkih članaka, ali površnim sam pregledom našao nešto neobično o Đikićevoj važnosti za Split: u njegovom doista impresivnome opusu pregledao sam zadnjih (najnovijih) 20 članaka i našao samo dva na kojima i Split navodi kao svoju radnu adresu. To je za Split dobro, jer se ti radovi onda računaju i Anđelinovićevu sveučilištu, pa neokomunisti očajavaju što Đikić to više neće raditi. No, iznenađujuće je da su ta dva rada sa splitskom afilijacijom objavljena NAKON izbijanja afere Barišić i Đikićeva uključenja u nju! (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28084320, https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/27912065).
U ranijim Đikićevim radovima Splita nema, čak ni u članku na kojemu je koautor Terzić, sa splitskom adresom (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/27852435). Ljudi moji, ma je li to moguće?! To što se meni čini da je gospodin Đikić isplanirao i učinio?
Bojim se da sam – ništa ne sluteći – veći doprinos nedavnoj hrvatskoj znanstvenoj publicistici učinio ja, „vrlo sumnjivi tip iz neprijateljske emigracije“ (citiram gospodina Đikića, da brzopleto ne skrivim plagijat), sa svoga pisaćeg stola u Njemačkoj, bez katedre, instituta, svite pobočnika, te aure znanstvenika iz božanskih visina!
Nije potjeran
Posve neopaženo prošla je činjenica da je oproštajno pismo Dekanu Medicinskoga fakulteta u Splitu Đogašu Đikić poslao još 25. siječnja 2017, a objavljeno tek 13. veljače 2017, dakle tri tjedna kasnije. Gospodin Plenković u svome izlaganju potvrdio ono što sam ja napisao u svome pismu Sveučilistu Frankfurtu (http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/02/02/dr-sc-josip-stjepandic-prijava-za-povrjedu-etike-po-prof-dr-ivanu-dikicu/): ta nevidljiva, ali vrlo opipljiva veza gospodina Đikića s Partijom. Da podsjetim: SDP-ovi zastupnici Glasovac i Jovanović čitali su u saborskoj raspravi s Đikićevih šalabahtera, te to nisu nimalo krili, dapače ponosili su se s time. Protjerivanjem su Đikić i neokomunistički mediji proglasili a) neposluh predsjednika Vlade da smijeni ministra kako je Đikić tražio, b) upozorenje rektora Anđelinovića da ni Đikićeva osobna etika ne bi preživjela etičke kriterije koje nameće drugima u Hrvatskoj (a npr. to ne radi u Njemačkoj), c) odbijanje dekana Đogaša da u pismenom obliku napadne rektora Anđelinovića jer je o Đikićevoj etici dao vrlo blagu primjedbu, d) zbog mene, jer sam kao Hrvat a građanin SR Njemačke upozorio Đikićevo matično sveučilište da on u Hrvatskoj radi i govori stvari koje ga se ne tiču, koje ne stoje, i koje su na liniji neokomunističkih napada na hrvatsku državu i državnu vlast. Uz to može biti sretan da je relativno mlad. Osamdesetih godina, kad sam se doselio u Njemačku, za takve veze s komunistima profesori su znali izgubiti posao.
Zar su to razlozi da jedan domoljub i znanstvena perjanica Đikićeva formata – ostavi svoje poslanje, svoje studente, svojega kuma i njegovu suprugu i svastiku, cijelu svitu novinara i PR-ovaca, i – ode u – Kaliforniju? Ne mogu se prisjetiti da bi netko s tako dramatičnim nastupom i s toliko medijske pompe napustio svoje štićenike studente zbog nekih za njegov etički i znanstveni nivo „drugorazrednih“ hrvatskih profesora i jednoga „vrlo sumnjivoga tipa iz neprijateljske emigracije“, da o „ustašoidnom akademiku“ ne govorimo. Ja bih očekivao da dobročinitelj takvoga formata i predanosti svoju djelatnost nastavio usprkos svim otporima, u službi višeg cilja koji si je sam zadao. Osim toga, ako se gospodinu Đikiću više ne sviđa u Splitu, u Hrvatskoj su još najmanje 3 druga medicinska fakulteta. Kakve veze ima smjena ministra s izobrazbom studenata?
Nije ni otišao
Đikićevo prisustvo u Hrvatskoj bilo je toliko malo da prekid toga prisustva ne zaslužuje epitet odlaska. Njegov doprinos splitskoj publicistici smješten je u vrijeme nakon izbijanja afere Barišić. Mogući motiv je odlazak u Kaliforniju. Njegov laboratorij za rak u Splitu ustvari je laboratorij prof. Terzića i njegove supruge i neće se zatvoriti. S obzirom na (pohvalnu) čvrstinu prijateljstva i suradnje Đikića i Terzića u istraživanjima, i (manje pohvalnu) s Ivicom Puljkom i neokomunističkom strankom Pametno (a tako i sa Silobrčićem, Gregurićem, Zelenikom i drugovima avangardom proletarijata) i golemu potrebu jednih za drugima, uvjeren sam da Đikić iz Splita neće ni otići. Time bi njegovi drugovi izgubili znanstvenu produktivnost i političku snagu, a on bi izgubio jeftin pomoćni laboratorij i pozornicu za predstave u kojima je glavni glumac. A to nije malo.
Što to Đikić zapravo radi?
Gospodin Đikić govorio „nultoj toleranciji“ za plagiranje u Hrvatskoj, pa je zatim pokrenuo postupak u Njemačkoj! Ugledni je i višestruko zaposleni istraživač molekularne biologije, direktor, mentor, nastavnik i etičar, građanin svijeta, a upušta se u analizu doktorata napisanog na njemačkom prije 28 godina i uspoređuje ga s magisterijem napisanim u Hrvatskoj prije 30 godina – uspoređujući svaki redak dvaju debelih svezaka na dva različita jezika – da bi našao 70% ili 80% podudarnosti. Tko to može objasniti – sebi i drugima? Tko to plaća? Ako nije mogao naći primjer u medicini, gdje je vrlo kompetentan, zašto se miješa u filozofiju? Što on zna o filozofiji, o njezinoj metodologiji, etici i pravilima? Ako je gospodin Barišić dijelove svoje magistarske radnje doista koristio u doktorskoj disertaciji, onda to znači da je njegov (jugoslavenski) magisterij bio na razini (njemačke) disertacije, što je samo po sebi znak posebne izvrsnosti. Na tome bi mu trebalo iskreno čestitati, a ne blatiti ga ovako bezdušno.
To više sliči na bolest nego na etiku ili znanost.
Volio bih da se varam, ali tu negdje čuči neki fanatično zagriženi skojevac, koji se potpuno odao time što je u negativan kontekst doveo pozdrav „Za Dom spremni“.
U Njemačkoj je velika čast kad se nekome kaže da je „heimatverbunden“ tj. za Dom spreman, pa se ta kovanica u međuvremenu koristi u promidžbene svrhe. Tako to čini komunalno poduzeće u gradu Iserlohn-u u svojem aktualnom promidžbenome plakatu „WIR sind heimatverbunden“ (MI smo za Dom spremni). Krasno, zar ne?
Gdje su vrli hrvatski diplomati da takve činjenice prenesu npr. ministru unutarnjih poslova, koji bi po svojim riječima taj pozdrav rado progonio? Isto tako je čudnovato da je gospodin Plenković proveo tolike godine u diplomaciji, a da nije sakupio ovakve informacije. Kako je to samo moglo promaći našem znanstveniku na božanskim visinama, koji se s toliko žara bori za etičnost, istinu i pravdu?
Završit ću s jednim citatom (da ne bi bilo plagiranja) Marcela Holjevca (http://www.dnevno.hr/kolumnisti/marcel_holjevac/politicar-ubio-znanstvenika-smeta-li-dikicu-plagiranje-ili-barisic-1000340/):
“…Pozivati se na nultu toleranciju spram plagiranja, a uhvatiti se jednog čovjeka – ignorirajući sve druge puno ozbiljnije slučajeve kojih u svojoj blizini Đikić svakako može naći koliko ga volja – djeluje kao izgovor za politički obračun, ne kao borba protiv plagiranja. Iz svega se da zaključiti da se Đikić ne žali na plagiranje, nego na to što je Barišić ministar. Sve što on radi je izrazito teatralno, politizirano, i upućuje na to da se radi ili o povrijeđenom egu znanstvenika, ili o tome da je Đikić znanost prostituirao u službu politike…“
Holjevac piše sve ono što ja tjednima tvrdim (http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/02/12/dr-josip-stjepandic-izjava-u-povodu-pisma-prof-dr-ivana-dikica-predsjedniku-vlade-republike-hrvatske-andreju-plenkovicu-objavljenog-10-veljace-2017-godine/).
Dr. Josip Stjepandić
Oleanderweg 25
64625 Bensheim
