U nedavnom intervjuu u emisiji Pressing na N1 Željko Ogresta se na doista nerazumljiv način pokušava odmaknuti od afere HAVC, istovremeno dajući gorljivu podršku Hrvoju Hribaru i pokušavajući ga prikazati nesebičnim junakom koji zbog dobrobiti hrvatskog filma i HAVC-a odstupa s mjesta ravnatelja te institucije vrlo upitnog karaktera. Zaista mi nije jasno za kakvo “promicanje izvrsnosti” se zauzima Ogresta kada u hvalospjevima govori o Hribaru.
Naše male veličine – male, jer su hrvatski film pretvorile u tursku sapunicu punu osobnih obračuna, zavisti i lažnih postignuća – punile su novinske stupce i medije dosada samo svojim malim međusobnim obračunima, a ne umjetničkim ili filmskim postignućima. Tako je bilo i s Ogrestinim filmom “S one strane” čiji plakat je Ogresta prije dvije godine upotrijebio kao božićnu čestitku, a Ivona Juka mu je to ljubomorno zamjerila, kao da joj je u najmanju ruku “ukrao” Božić. Sve to skupa je nedolično i sramotno čitati u javnom prostoru, kao što je i nedolično i licemjerno braniti HAVC i njegovog dosadašnjeg ravnatelja Hribara, kako je u gore navedenom intervjuu napravio Ogresta. Nedolično je i sramotno i to što Hribar nikada nije platio djevojčicu koja svira violinu u spotu za Hrvatsku turističku zajednicu (Oda radosti s Rucnericom), a za što ga je majka djeteta javno optužila. Svi ti sramotni skandali najbolje pokazuju o kakvim malim i beznačajnim ljudima se radi, koji pak sami sebe smatraju neprikosnovenim veličinama.
Kao što neprestano upozoravam, nije HAVC jedini zaprljan; HNK na primjer dobiva duplo više novaca od HAVC-a, a što se programa tiče ima minutažu barem 500 sati kroz godinu, dok HAVC kroz godinu ne snimi ni blizu 500 sati filma koje bi netko gledao u kinu.
„Par godina nakon njegove smrti bio je spomenut u jednom govoru u europskom parlamentu. Oni koji su ga ubili i tako mislili zatrti svaki trag o njemu, prevarili su se u svojoj procjeni. Za ime mog sina koje je ubijen na Ovčari je sada znao čitav svijet. Tada sam radila u državnoj službi, u matičnom uredu u Vesoulu. Iznenada sam dobila hitan poziv da smjesta dođem u gradonačelnikov ured. Gradonačelnik mi je predbacio da se moj sin bio povezao sa ekstremnom desnicom u Hrvatskoj, te da je govoriti o njemu politički štetno. Potrudila sam se predočiti mu govor iz EU parlamenta i zapitala ga: gospodine, želite li reći da su i zastupnici europskog parlamenta ekstremni desničari ako govore o mom sinu?!“
Dok Lyliane govori, sve mi je jasnije od koga je Jean-Michel Nicolier naslijedio svoj nepogrešivi instinkt za pravdu, svoju borbenost, svoju ljubav prema istini. Od ove krasne žene, svoje hrabre majke. Priznanje koje je primila od tadašnjeg predsjednika Josipovića, primila je sa zahvalnošću, damski, ponosno. Ne nedostaje ovoj velikoj dami ni duha, a ni humora:
„Tom prilikom sam htjela zapitati francuskog veleposlanika u Hrvatskoj, zašto je službena francuska politika toliko dugo zanemarivala tragičnu sudbinu mog sina. Moji hrvatski prijatelji su me zamolili da to ne činim, jer bi to izazvalo skandal u međunarodnim odnosima koji su sada jako dobri. Naravno, poslušala sam njihov savjet. Ipak, jedna golubica je ostavila svoj trag kao znak na veleposlanikovoj glavi – to mi je bilo dovoljno. Nasmiješila sam se u sebi; radilo se izgleda ipak o – vukovarskoj golubici…“
Treba li spomenuti da ni ovaj film nije dobio potporu HAVC-a?
Sam redatelj tog filma Ištvančić je o svemu tome rekao: “Toliko koliko je bio moj budžet obično se daje petminutnim eksperimentalnim filmovima koje skoro nikad nitko ne vidi. Slali smo ovaj film kao prijedlog na natječaj HAVC-a, ali je odbijen. Čitam na portalu članak u kojem piše da je HAVC odobrio sredstva za projekt koji je navodno povezan s vrijeđanjem Domovinskog rata.”
16. ovog mjeseca, premijeru dokumentarnog filma “Slike iz života ratnika” Silvija Mirošničenka o ratnom heroju vukovarske obrane, Ivanu Anđeliću – Doktoru, također su posjetili mnogi važni ljudi iz hrvatskog svijeta filma. No, niti ovaj film nije dobio potporu HAVC-a. Usprkos tome, s jedne fotografije te premijere, smiješe nam se u zajedničkom društvu Ištvančić, Zorica Gregurić i Vinko Grubišić, direktor Jadran filma i njegov većinski vlasnik koji ga je i doveo u propast.
Naime, Vinko Grubišić je dobio tvrtku Jadran film preko HDZ-a, ali zapravo preko Hanžekovića koji je pravi kralj pretvorbe i privatizacije. Svi su se ugovori radili kod njega u uredu. Među njima se našao i Hrvoje Vojković koji je ispekao odvjetnički zanat u uredu Marijana Hanžekovića…. Jadran film je imao 250 zaposlenih, a Vinko Grubišić je sve rasturio, otvorio 30 različitih firmi i nikome ništa ne plaća. Nema više ni sastanaka dioničara; još je Šima Krasić dala izvješća o nezakonitom poslovanju, no Hanžeković je odavno poslao svog čovjeka Vojkovića kako bi odradio “posao”…. U Jadran filmu danas rade samo rođaci Vinka Grubišića, tvrtka je dužna komunalnom, ne plaća račune za vodu i struju, sve u sprezi s gradonačelnikom Bandićem…
Naravno, Grubišić za svoje loše poslovanje opet okrivljuje “kliku oko Hrvoja Hribara i bivše ministrice kulture Andree Zlatar”, pa tako ima svoje razloge pojaviti se na ovoj premijeri i naslikavati se sa Ištvančićem i Zoricom Gregurić. Pitanje je samo koliko su Ištvančić i Gregurić upoznati s njegovim razlozima, jer ako jesu, upravo je nevjerojatno da se pojavljuju u istom društvu upravo s Vinkom Grubišićem.
Prošlog četvrtka je upravni odbor HAVC-a imenovao filmologa i filmskog kritičara Daniela Rafaelića na mjesto vršitelja dužnosti ravnatelja HAVC-a, umjesto Hrvoja Hribara koji se bezbolno i bez posljedica sam razriješio dužnosti ravnatelja, a upravni odbor je “prihvatio” tu njegovu “velikodušnu i nesebičnu” odluku. Tko će sada odgovarati za propuste i kriminal HAVC-a? Upravni odbor? Vidjet ćemo, ili možda i nećemo. Znamo samo da je Rafaelić u odličnim odnosima s Vrdoljakom, kojemu opet trebaju dodatna sredstva za film o Gotovini. Po toj logici bilo bi za očekivati da se na nekoj slijedećoj premijeri, recimo filma o Gotovini, sa zajedničke fotografije smiješe Hribar, Grubišić, Vrdoljak i Rafaelić. Sve zbog promicanja vlastite “izvrsnosti”…
Ingrid Runtić
HOP
