Antun Babić
Ne odustajmo od Hrvatske, provedimo lustraciju
Nedvojbeno je da sve veći broj Hrvata u domovini i diljem svijeta izražava duboku zabrinutost u svezi s dugoročnim opstankom hrvatskoga naroda i samostalne hrvatske države. Opravdana malodušnost zahvatila je sve slojeve hrvatskoga društva. Nesigurnost se uvlači i u one koji danas, zahvaljujući pljački društvenoga blaga, žive bolje nego mnogi bogataši u razvijenim zapadnim zemljama. Iako su upravo ti ljudi najodgovorniji za gotovo katastrofalno stanje u kojem se Hrvatska našla dvadeset i šest godina nakon proglašenja neovisnosti, oni se boje revolta hrvatskoga naroda koji još uvijek šuti, ali u kojem ispod površine sve jače kipe bijes i nezadovoljstvo. Vjerujem da neće proći još dugo prije nego što ćemo i na hrvatskim ulicama vidjeti mirne, ali odlučne prosvjednike, kao što se to u zadnje vrijeme događa u Rumunjskoj, Bjelorusiji, Francuskoj i drugim zemljama u Europi te diljem svijeta.
Ovih sam dana imao kraći formalni razgovor s jednim od vodećih hrvatskih vladajućih političara. Tema razgovora bio je institucionalni državni otpor povratku i useljavanju Hrvata izvan Hrvatske, gdje leži jedini objektivan potencijal za srednjoročno i dugoročno ublažavanje ubrzanog demografskog nestanka hrvatskoga naroda. Poznati hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc zajedno s drugim kolegama ustrajno upozorava na neodrživost masovnog iseljavanja mladih i obrazovanih Hrvatica i Hrvata u druge zemlje. U jednom svom uratku iznio je zastrašujući podatak da je danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 600.000 Hrvata manje nego 1991. godine. To je vrlo zabrinjavajući podatak, koji nas mora probuditi iz naše omamljenosti i dragovoljnoga stavljanja glave na panj. Čak je i Europska komisija u svom zadnjem izvješću o Hrvatskoj istaknula da veliko iseljavanje predstavlja ozbiljnu prepreku na putu do gospodarskog oporavka Hrvatske.
Visoko pozicionirani političar: «Slažem se da postoji ozbiljna mogućnost nestanka samostalne hrvatske države”
Naoružan tim podacima otvoreno sam i bez okolišanja upitao tog važnog političara, koji ima veliki utjecaj u sadašnjoj vlasti, je li on uopće svjestan toga da hrvatskoj državi prijeti nestanak ako se nešto brzo ne promijeni u odnosu ne samo Vlade, nego i svih nas prema ponoru u koji zajedno srljamo. Bio sam veoma iznenađen, iako sam, uzimajući u obzir njegov background, to od njega trebao očekivati, kad je kazao da se u cijelosti slaže «da iz više razloga postoji ozbiljna mogućnost nestanaka samostalne hrvatske države». Mislim da sam u tom razgovoru uspio potaknuti tog političara na razmišljanje da ni sadašnja državna politika prema hrvatskim iseljenicima i korištenju njihova financijskog i demografskog potencijala nije ni približno djelotvorna te da je treba radikalno i brzo promijeniti. Obećao je da će u tom pogledu pokušati nešto učiniti. Iako sam duboko svjestan nerazumno velikog otpora koji postoji među hrvatskim političarima i u širem hrvatskom društvu prema hrvatskom iseljeništvu, molim Boga da taj političar uspije ovo ključno pitanje barem staviti na dnevni red Vlade Republike Hrvatske. U jačanju spoznaje i informiranosti šire hrvatske javnosti o iseljeništvu kao ruci spasa za hrvatski narod u domovini, potrebna je i barem jedna cjelodnevna stručna i nestranačka rasprava u Hrvatskom saboru. Nastojat ću da ovaj moj komentar dobije i predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov, koji to pitanje može staviti na dnevni rad najviše države institucije.
Dok god budem imao snage, neću odustati od toga da javno upozoravam i argumentirano tvrdim da s dobro osmišljenom politikom prema hrvatskom iseljeništvu, prema uzoru na praksu u najmanje 40 zemalja u svijetu, a ponajprije koristeći iskustva kineskoga modela, još uvijek možemo ne samo spriječiti demografski nestanak hrvatskoga naroda i hrvatske države, nego i od Hrvatske napraviti zemlju iz koje ljudi neće odlaziti zato što su na to primorani. Hrvatska još može postati zemljom atraktivnom i za useljavanje građana iz razvijenih europskih zemalja. Zar nije duboko žalosna i tragična činjenica da u Hrvatskoj zbog siromaštva, nerazvijenosti i neuređenosti danas ne žele ostati ni emigranti iz ratom zahvaćenih arapskih i afričkih zemalja?
I Amerikanci se boje za opstanak svoje države
Znam da nije sve tako crno, ali isto sam tako, razgovarajući s ljudima iz svih dijelova društva, stekao uvjerenje da su u hrvatski narod ušli crv sumnje i osjećaj beznađa. To nipošto nije bezrazložno. Stanje u svijetu danas je tako složeno i neizvjesno da je jedan od glavnih razloga za izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a strah bijelaca u toj zemlji da će izgubiti svoju državu.
Premda osobno pripadam krugu oštrih kritičara društvenog i gospodarskog stanja u Hrvatskoj, još nisam spreman dići ruke od svega i reći, poput Ive Sanadera, da sam svoju dionicu odradio. Ako tako svi postupimo, možemo se slobodno upitati zašto smo se onda cijeli svoj život borili protiv komunističke Jugoslavije i radili na tomu da Hrvatska postane slobodna i samostalna država. Da bih dodatno pozvonio na uzbunu koliko je za našu budućnost opasno pojedinačno i kolektivno gubiti nadu u mogućnost izlaska iz ovog kaosa, u kojem caruju komunistički mentalni sklop, neodgovornost i bahatost političara, socijalna neosjetljivost poslodavaca, korupcija, kriminal, krađa, nemoral, stranački klijentelizam, obiteljski nepotizam, diktatura medija, napuštanje hrvatskih tradicionalnih vrednota i vrijednosti itd., u zadnje vrijeme sve mi češće u misli dolaze stihovi hrvatskoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića:
«…I tebi baš što goriš kao plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijet ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjat!»
Ukoliko većina Hrvata dođe do zaključka kako više nema smisla boriti se za ideale koji su nas vodili u borbu za stvaranje i obranu naše Hrvatske u Domovinskom ratu, Hrvatska će u nekom određenom vremenu uistinu i nestati. Znam da taj proces nije jednostavno i lako zaustaviti. Malo je tko još 1988. godine vjerovao da će Titova Jugoslavija nestati i da će Hrvatska postati slobodna i višestranačka država. Da, imajući u vidu snagu vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, bilo je to pravo čudo. Pokušajmo ponoviti čudo i spasiti Hrvatsku – najprije od sebe samih, a potom i od neprijatelja.
Za spas Hrvatske nužno je provesti lustraciju
Prije tjedan dana na svom sam Facebook zidu napravio malu neznanstvenu anketu, u kojoj sam zamolio svoje prijatelje da «po njihovu mišljenju navedu tri najvažnije stvari koje treba žurno poduzeti u Hrvatskoj da bi se spasili hrvatska država i hrvatski narod». Dobio sam 104 odgovora. Rezultati: a) lustracija 42 posto; b) korupcija i dokaz o podrijetlu imovine 32 posto; c) demografija i povratak iseljenika 24 posto. Ne radi se ovdje o velikom uzorku, no s obzirom na brojne komentare nakon intervjua Tihomira Dujmovića s Vladimirom Šeksom, nakon kojega su na gotovo svim portalima čitatelji tražili lustraciju, ne preostaje mi ništa drugo nego zaključiti kako većina domoljubno raspoloženog stanovništva u Hrvatskoj želi provedbu istinske lustracije, a u iseljeništvu taj bi broj mogao doseći i do 90 posto. Dakle, i u tom pogledu hrvatske političke i gospodarske elite u potpunom su raskoraku s mišljenjem i željama većine glasača.
Izrazito velika važnost društvenih mreža, a posebno domoljubnih portala
Zbog svrstavanja devedeset posto mainstream medija u Americi na stranu Hilary Clinton i protiv Donalda Trumpa, njegov je tim mainstream medije zaobišao putem društvenih mreža i uspio – što gotovo nitko izvan Amerike nije očekivao – pobijediti na predsjedničkim izborima. Bez obzira na to što služenje društvenim mrežama u Hrvatskoj još uvijek nije toliko prošireno kao u drugim razvijenim zemljama, nikako se ne smije zanemariti važnost većine hrvatskih domoljubnih portala i nekih lokalnih televizija. Redovito pratim većinu portala u zadnje tri godine, a mnogi objavljuju i moje tekstove, pa mogu objektivno ustvrditi da su portali, kad su u pitanju goruće političke teme u Hrvatskoj, vremenski daleko ispred mainstream medija, koji su u rukama političara ili stranih vlasnika. Svi hrvatski političari, pa i najviši dužnosnici, zaostaju najmanje dvije godine kad je riječ o upozoravanju, primjerice na katastrofalnu demografsku sliku, na iseljavanje, na veliku štetu koju Hrvatskoj nanosi njezina vlastita diplomacija, itd. Osobno nemam nikakve dvojbe da novinari u mainstream medijima sve više kopiraju – kad im šefovi to dopuste – teme koje su mnogo ranije načeli razni autori na portalima. Unatoč brojnim nedostatcima i općepoznatom hrvatskom jalu, koji su prisutni i na domoljubnim portalima, to su moderni medijski alati, zajedno s društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, kojima se treba u još većoj mjeri koristiti za slanje izravnih poruka i zahtjeva hrvatskim neodgovornim elitama.
Političari moraju početi govoriti istinu i prestati uljepšavati stvari
Temeljni gospodarski i politički, a da ne govorim i demografski, problemi u Hrvatskoj sve snažnije stežu omču oko vrata hrvatskoga naroda, a hrvatski nas političari – od predsjednice države, predsjednika Sabora i predsjednika Vlade do ministra financija i drugih – pokušavaju uvjeriti u to da izlazimo iz krize i da smo blizu prosperiteta i blagostanja. Nažalost, europske i globalne statistike o Hrvatskoj govore sasvim suprotno. Znam da političari govore unutar izbornih ciklusa. Međutim, to uljepšavanje dugoročno neodrživoga stanja moglo bi skupo stajati i političare i narod. Hrvatski narod danas je u ratu sam sa sobom. Taj se rat vodi na svim područjima. Zato pozivam sve političare koji u sebi imaju i najmanju trunku odgovornosti i ljubavi prema hrvatskom narodu da prestanu sa šminkanjem pa da, poput Churchilla 1941. godine, budu iskreni i otvoreno kažu da nas u vrlo bliskoj budućnosti čekaju krv, znoj i suze. Ako se mi Hrvati sami ne izvučemo iz sadašnjega vrlo prijetećega stanja, to neće za nas učiniti ni Europska unija ni bilo koja druga međunarodna institucija. Svijet danas ima i previše svojih vrlo ozbiljnih problema. Uzmimo iz fondova EU sve što možemo, ali nemojmo razviti dugoročnu ovisnost o tim sredstvima. Nećemo više znati sami loviti ribu.
Nisu nam samo srpske Novosti i hrvatski Srbi krivi
Znam da se mnogi čitatelji neće odmah složiti sa mnom kad vide gornji podnaslov. No, nakon što malo bolje razmisle, vidjet će da sam zapravo u pravu. U zadnje vrijeme svi hrvatski komentatori na portalima koji nešto znače uhvatili su se onoga što pišu «četničke» Novosti i što rade Pupovac i njegovi drugovi. Stekao sam dojam da si ljudi na taj način daju oduška stoga što su bijesni na hrvatske političare, a boje se to javno izreći. Dragi prijatelji, ovo nije ni Kraljevina Jugoslavija ni SFRJ, nego samostalna hrvatska država – Republika Hrvatska, u kojoj su već od 1991. godine na vlasti hrvatski političari. Hrvatski branitelji i hrvatski narod u domovini i iseljeništvu pružili su im mogućnost da pošteno i odgovorno vode zemlju, a ne da je uništavaju.
Za sve poteškoće, sve nepravde, sva progonstva hrvatstva i domoljublja, za sve napade na najsvetije hrvatske vrednote i tradicije, za najnovije gnjusne napade na blaženog Alojzija Stepinca te za mnoge druge noćne more u današnjoj Hrvatskoj krivicu snosimo u najvećoj mjeri sami mi Hrvati. Bez obzira na to što na portalima prolijevamo svoju žuč protiv njihova neprihvatljivog ponašanja, Srbi u Hrvatskoj radit će i dalje sve ono što su radili dosad i što rade danas ako im to i dalje bude dozvoljeno, kao što im hrvatski oportunistički političari danas ne samo dozvoljavaju, nego ih za te aktivnosti još i debelo financiraju iz našeg poreza. Ako uistinu tražimo i želimo da se odnos hrvatskih Srba prema hrvatskoj državi stubokom promijeni – uvažavajući pritom sva njihova normalna i prihvatljiva prava, tada postoje samo tri adrese na koje trebamo javno upućivati svoje prosvjede i nezadovoljstvo: Pantovčak, Hrvatski sabor i Banski dvori. Sve je drugo zavaravanje – kako nas samih koji pišemo, tako i naših čitatelja. Pupovca i njegove pro-beogradske Srbe baš je briga što se mi ljutimo. Tek kada hrvatski političari shvate da više nismo samo ovce koje ih slijede, morat će promijeniti dosadašnji pozitivan jednostran odnos prema bratstvu i jedinstvu u Hrvatskoj. Hrvatska ima velik broj političara, ali nema istinskih vođa. Zadnji je čas da potražimo i alternativne istinske hrvatske vođe.
Žurno treba osnovati snažno Ministarstvo povratka i useljeništva
Mislim da nitko drugi nije više puta eksplicitno tražio osnivanje snažnog ministarstva povratka i useljeništva nego što sam to ja učinio. Postao sam već sam sebi dosadan, no neću odustati. Uz dužno poštovanje, sadašnja ministrica za demografiju, koja ima relativno dobru pomoć Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, nije osoba koja ima ni osnovno znanje ni iskustvo iz područja iseljeništva i useljavanja. U iseljeništvu se i dalje nalazi veliki potencijal. Svijet se mijenja. Mnogi Hrvati rođeni diljem svijeta rado bi se uselili u Hrvatsku, ali mi im postavljamo sve moguće prepreke. To se mora promijeniti. U iseljeništvu i dalje postoji ljubav i entuzijazam za pomoć Hrvatskoj. U tom pogledu danas nema boljeg primjera od hrvatskog poduzetnika u Sydneyu Marka Franovića, koji izdašno potpomaže sve domoljubne projekte u Australiji i Hrvatskoj. Hrvatska se mora otvoriti prema hrvatskom iseljeništvu ili je neće biti.
