Kako preživjeti u devijantnom i pervertiranom sustavu
Prošlu Slamku završila sam viješću da mi je stigla poruka iz koje se vidi da je članici Vijeća za Međunarodnu djelatnost, Ireni Škorić, osnivačici umjetničke organizacije Noć hrvatskog filma i novih medija, dodijeljeno čak 58.600,00 kn. Za istu je jednodnevnu manifestaciju dobila i 90.000,00 kn u području Likovnih djelatnosti – što znači da je dobila za jednodnevno događanje koje obilježava tek drugo izdanje, nevjerojatnih 148.600,00 kn.
I sve sam se nešto čudila kako je to moguće. No, pravo je čuđenje nastupilo tek kad su me čitatelji Slamke upozorili da je 12. lipnja na stranicama Ministarstva kulture objavljeno da je za istu manifestaciju odobreno i 50.000,00 kuna na stavci Časopisi i elektroničke publikacije! Ha, ha, ovo je ipak vrh!
Noć hrvatskog filma financirana je na međunarodnoj, pa likovnoj djelatnosti, a onda eto i pod časopisima! Sveukupno 198.600,00 kuna za jednodnevnu manifestaciju koja promovira hrvatski film u Hrvatskoj! Kako, po kojim kriterijima i zahvaljujući kojim javnim potrebama – e, to samo nebo zna.
Usporedbe radi navodim da je časopis Književnost i dijete Društva hrvatskih književnika na tom istom Vijeću za časopise dobilo 40.000,00 kuna, Kretanja Hrvatskog centra ITI dobila su 35.000,00 kuna, Arteist koji izlazi cijele godine 30.000,00 kuna, a Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir za časopis Dodir zadovoljio je kriterije za samo 20.000,00 kuna.
Pogledajte i bilancu Noći hrvatskog filma pa ćete vidjeti da je prema dodijeljenim sredstvima ova manifestacija isto časno prepoznata kao jako važna potreba u kulturi kojoj je već na prvom javnom natječaju 2014. godine (postoji dakle tek od lani) dodijeljeno čak 140 tisuća kuna.
Kad smo već kod Noći hrvatskog filma, značajne međunarodne (?!) manifestacije, nedavno sam dobila u inbox cijeli elaborat o Noći muzeja, a koja je nastala po uzoru na Europski dan muzeja koji se održava već više od 30 godina. Ne bavim se muzejima, ali prema dokumentima koje sam dobila, i Noć muzeja zaslužuje ekspertnu analizu. Uz 120.000,00 kuna Ministarstva kulture, 90.000,00 kuna Turističke zajednice Zagreba, 30.000,00 Grada Zagreba, svaki sudjelujući muzej participira i s 1.000,00 vlastitih kuna. Prihodi se, dakle, mjere u više stotina tisuća kuna.
A rashodi? Usporedite li ovih 120 tisuća za jednu noć s 60.000,00 kuna koliko za program dobiva naš prvi muzej izgrađen in situ, fantastični muzej u Naroni, možete se samo još jednom pitati o kriterijima.
Već sam mnogo puta napisala: dok se ne uvedu jasni kriteriji koji će se poštovati, ostaje nam samo – čuđenje. Ali danas sam naumila pisati o drugoj temi.
Prije dvije godine Ministarstvo kulture raspisalo je natječaj za edukaciju u području menadžmenta u kulturi DeVos instituta iz Washington D.C. sa sljedećim ciljevima:
- kod menadžera razvijati i stvoriti fundraising mentalitet
- trajno jačati kapacitete pribavljanja sredstava
- identificirati mogućnosti za suradnju s javnim sektorom
- osnažniti strateško planiranje
- potaknuti razvoj domaćeg sektora konzultanata i trenera za edukaciju na području kulturnog menadžmenta
- u konačnici prenositi i širiti znanja i spoznaje stečenih kroz edukativni program na što širi krug kulturnih profesionalaca u Hrvatskoj.
Naravno da sam se odmah prijavila na natječaj jer smatram da je učenje i podizanje kapaciteta jedini način da se izvučemo iz ponora u koji smo propali već odavno.
Sjećam se da sam te 2013. godine pomislila da je naše Ministarstvo kulture napokon shvatilo probleme i odlučilo krenuti pravim putem!
U program edukacije uspjela sam ući tek nakon žalbe na odbijenicu. (Ne mogu ne spomenuti da je organizacija Artizana film danas već spomenute Irene Škorić, premda nema zaposlenika, što je bio obvezni kriterij za dobivanje edukacije, prošla na natječaju i bez žalbe. Nije jasno je li na natječaju prošla Artizana film d.o.o. ili Udruga za audiovizualno stvaralaštvo Artizana koju ne možete naći u registru udruga, a obje su, kao i Noć hrvatskog filma, «pod kapom» – Irene Škorić.)
Uskoro sam shvatila da naručitelj programa, Ministarstvo kulture, nije osmislio nikakav sustav po kojem bi se polaznici obvezali na pohađanje nastave ili postizanje minimalnih rezultata.
Tako su neke organizacije jednostavno odlučile – ne dolaziti u «školu».
Tijekom vremena, osipanje sudionika pretvorilo se u zaraznu bolest, pa smo znali imati on line edukaciju na koju se, od početnih preko stotinu sudionika, u virtualnoj učionici pojavilo tek desetak. Uključivo i predavače iz Amerike te zadužene zaposlenike Ministarstva kulture.
Počela me zanimati ova priča na drugoj razini i tražila sam od Ministarstvu kulture podatke i dokumente o edukaciji. Sukladno očekivanjima, dobila sam odbijenicu. Dokumente sam uspjela dobiti tek uz pomoć Povjerenice za informiranje. Kojoj se valjda svakodnevno štuca koliko je često spominjem.
Dakle, «Školicu» je Ministarstvo kulture prezentiralo kao bilateralnu suradnju sa SAD-om, saznah da naši nisu tražili druge ponude, preuzeli su višegodišnje financiranje bez potrebnih obrazaca koje su sukladno zakonima bili dužni predočiti Vladi Republike Hrvatske, a «školica» se nije nalazila ni u Strateškom planu.
Ukratko, mogu reći da se nije radilo ni o kakvoj bilateralnoj suradnji, nego o klasičnoj narudžbi usluge. Pogledajte ugovor, pa procijenite sami.
Izvor: Večernjakova blogosfera, Vitomira Lončar
HOP
