Nakon izložbe zbirke Vugrinec i Hanžeković u Umjetničkom paviljonu, neupitno najljepšem i najraskošnijem izložbenom prostoru Hrvatske i Zagreba, hrvatska i inozemna javnost sada ima prilike vidjeti i izložbu zbirke Roglić, koja traje još 6 dana, do 5. ožujka.
Branko Roglić je u svojoj zbirci sakupio više od 800 umjetničkih djela, od kojih je povjesničar umjetnosti Igor Zidić za ovu izložbu odabrao 142 slike i 41 skulpturu. Branko Roglić svoju je sklonost umjetnosti produbio i izgradio u druženjima s akademskim slikarom i svojim rođakom Antunom Gojakom, čije ime danas nosi gradska galerija Antun Gojak u Makarskoj.
(Bilješka o kolekcionaru: Branko Roglić rođen je 1943. u Makarskoj. Na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu diplomirao je 1969. elektroniku. S njemačkim partnerom 1987. osnovao je u Švicarskoj tvrtku SBJ ORBICO AG, koja posluje u Njemačkoj, Sloveniji i Bugarskoj. U Ljubljani 1989. privatizirao je tvrtku Unis-Elkos u stečaju, prema tzv. Markovićevu zakonu, iz koje se 1990. razvija distributerska firma ORBICO Ljubljana. Nakon toga 1991. osniva i tvrtku ORVAS također u Ljubljani. Promet njegove tvrtke prošle godine iznosio je oko milijardu i 600 milijuna eura.)
Svaka kolekcionarska strast i zbirka umjetnina čini neizostavan dio sveukupnog nacionalnog umjetničkog blaga neke zemlje, pa tako i ova. I na kraju svaka završava na sigurnom, dostupna svima, u muzeju koji nosi ime kolekcionara (kao npr. Mimara), ili pak kao vrijedan dio nekog većeg muzeja, kao donacija državi – uz poseban spomen samom kolekcionaru i njegovom imenu. Jer, život kolekcionara je ograničen vremenom, a umjetnička djela to nisu.
U zbirci Roglić se nalaze djela vrhunskih hrvatskih likovnih umjetnika kao što su Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović, Menci Clement Crnčić, Nasta Rojc, Slava Raškaj i Anka Krizmanić, Miroslav Kraljević, Miljenko Stančić, Antun Masle, Ljubo Ivančić, Ljubo Babić, Vladimir Becić, Vladimir Filakovac, Antun Motika, Ignjat Job, Ante Kaštelančić, Ivo Dulčić, Vjekoslav Parać, Marijan Trepše, Krsto Hegedušić i mnogi drugih. No, posebnost ove izložbe je u brojnim skulpturama, njih sveukupno 41. Svu duhovitost i nadarenost Branislava Deškovića, po nekima našeg najboljeg animalista, može se vidjeti u izloženoj skulpturi “Odmaranje” iz 1918. godine. Nenadmašni hrvatski kipar Ivan Meštrović je zastupljen s nekoliko skulptura i odljeva koje plijene poglede. Zastupljen je čak i Džamonja sa svojim čavlima, što će publika istančanog ukusa, srećom, zanemariti.
Srednja dvorana Paviljona je posvećena većinom reljefima i odljevima Kuzme Kovačića, kojega je Roglić počeo podupirati početkom devedesetih i za kojeg sam kaže kako je dao “velik doprinos našem kulturnom, političkom i sportskom identitetu” (‘Vrata hvarske katedrale’, hrvatski kovani novac, ‘Hektorović’ i ‘Lucić’ u Hvaru, ‘Papa’ u Selcima, ‘Tuđman’ u Škabrnji, ‘Posljednja večera’ u Rami). No, ni sva ljubav i entuzijazam ovog kolekcionara nisu dovoljne kako bi se Kuzmu Kovačića moglo predstaviti kao vrsnog portretistu, jer on to nažalost i nije, kao što dokazuju njegovi portreti Tuđmana. Polovična rješenja u umjetnosti nikada ne prolaze, naročito kada je letvica postavljena tako visoko kao što su je postavili Augustinčića i Meštrović sa svojim vrhunskim ostvarenjima. Uza sav dužan respekt kolekcionaru i njegovoj zbirci, osrednjemu stvaralaštvu ipak nema mjesta uz ono najbolje. Ovdje moram primijetiti da je narativni pristup Kuzme Kovačića u njegovim reljefima daleko sretnijeg ishoda, nego onaj portretistički i monumentalni.
Posjetitelji će se sigurno radije zadržavati na lijevoj strani Paviljona i diviti se djelima ranijih datuma koja su tamo izložena, i u tome imaju pravo. Želim posebno istaknuti dva mala briljanta ove izložbe; akvarel Anke Krizmanić koji prikazuje njezinu sestru Jelku u vrtu iz 1908. godine i Kraljevićevu malu sliku Raspelo iz 1910. godine. Prva govori o profinjenom kolorizmu intimističkog slikarstva, prizora naslikanog u vrlo zahtjevnoj tehnici akvarela, a druga o doista rijetkoj sakralnoj temi iz Kraljevićevog opusa. Slika koja će mnoge ostaviti bez daha je sigurno portret starice Bele Čikoša Sesije, ali i prizori mora i valova na slikama Medovića i Mencija Clementa Crnčića, kao i Bukovčevi portreti žena i djevojaka.
Jedno od interesantnih i ustvari tragičnih svjedočanstava ratova i smjene društvenih sistema koji su opustošili Hrvatsku su bez sumnje i dva izložena portreta (vjerojatno supružnika) kojima danas ne znamo ni ime. Portrete je naslikao Vlaho Bukovac, koji je u svom slikarskom opusu izradio nebrojeno puno portreta. Činjenica jest da se tada (kao ni danas), nisu portretirali oni koji nisu imali dovoljno novaca, utjecaja ili značaja u društvu. Ova dva portreta su tužan podsjetnik na sve one kojima su dolaskom partizana i komunista na vlast oduzeta imovina i životi – a vidimo da su im oduzeti i umjetnine, pa čak i identiteti. Slikarstvo uvijek nalazi svoj put do istine, pa su tako i ova dva portreta tiha optužba upućena društvu koje do današnjeg dana nije uspjelo provesti lustraciju. Vidim da vrsnog povjesničara Igora Zidića, pa ni naše novinare vodećih medija koji su izvještavali o ovoj izložbi, nije zanimala sudbina ili identitet ovo dvoje ljudi koje je portretirao veliki Vlaho Bukovac ili bar put ovih slika koje su danas spašene i sačuvane u zbirci Roglić.
Kao umjetnicu me najviše smeta post- (ili neo-)komunistička izjava Igora Zidića koju sam imala prilike čuti u jednoj emisiji o toj izložbi i kolekcionarstvu uopće. Naime, Igor Zidić, stručnjak koji desetljećima predvodi umjetničku scenu i publikacije o likovnoj umjetnosti (koja u pravilu propada) kaže kako je silno velikodušno pomagati umjetnicima kupnjom umjetničkih djela jer ih se tako održava na životu. To je skandalozna izjava koja nema veze s vrijednošću umjetničkog djela, pa ni s ovom kolekcijom, a najmanje sa samim umjetnicima, koje je Zidić ovom izjavom srozao na razinu preživljavanja i prikazao kao teret društva. Zašto ustvari? Zato jer pojma nema o pravilima tržišta umjetnina koje na ovim prostorima više ne postoji od vremena komunizma naovamo. Upravo zbog nedostatka pravog tržišta umjetnina i pravih galerija koje posluju na stručan i lukrativan način, nagomilala se hrpa smeća i lažnih vrijednosti novijeg datuma proizvodnje u našim muzejima i galerijama. Taj umjetnički otpad i smeće onda preuzimaju veliki stručnjaci kao Igor Zidić i promoviraju kao vrhunska. Moguće je da i nakon njihove “stručne korekcije” privatnih kolekcionarskih zbirki čak i sami kolekcionari pod pritiskom titula tih “stručnjaka” počnu vjerovati da su čavli, lopte, isprintan tekst na platnu i konačno performans – vrhunska umjetnost. Nadam se da se u slučaju Branka Roglića neće dogoditi da počne slijepo slijediti te prepametne “stručnjake”, mada već nažalost ima naznaka za to.
Pretpostavljam da je Igor Zidić koji je i izabrao djela ove izložbe predložio postavljanje portreta samog Roglića u izradi Zlatana Vrkljana na štafelaj u predvorje Paviljona iz dva razloga: prvo, taj portret bi djelovao loše i smiješno pored djela slikarskih veličina u izložbenim dvoranama; drugo, izradio ga je akademik i član HAZU, pa je morao biti negdje izložen – negdje gdje oko posjetitelja i postav izložbe najmanje trpi. Bez obzira na katastrofalno loš portret na ulazu, uniđite u paviljon i uživajte u vrhunskim djelima hrvatske likovne umjetnosti, posebice okupljenim u srednjem i lijevom dijelu Paviljona.
Na kraju moram preporučiti i vrhunski izrađen katalog za ovu izložbu, kojeg je na najbolji mogući način izradio, odnosno financirao sam Branko Roglić, s mnoštvom sjajnih slika predstavljenih u najboljoj kvaliteti. Za razliku od Jasminke Poklečki Stošić, sadašnje ravnateljice Umjetničkog paviljona koja drži da država, ministarstvo ili grad treba preuzeti većinu troškova ovakve izložbe, smatram da je Branko Roglić pravilno postupio kada je financije vodio svojom sigurnom i bogatom rukom. Umjetnost to i zaslužuje.
Ingrid Runtić
HOP
