NOVI BEOGRAD JE MJESTO SUNOVRATA I POTPUNOGA PONORA I UTOPIJE IDEJE ZVANE JUGOSLAVENSTVO
Novobeogradski blokovi bili su godinama i desetljećima prije izbijanja srpske vojne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bili stjecišta i leglo onih prvih začetaka izvoza srbijanskoga državnoga terorizma i srpske vojne invazije na tlo susjednih zemalja. Zanimljivo je kako je upravo u tim teškim i izazovnim prijeratnim vremenima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, upravo na području Novog Beograda stasao i dobar dio današnjih aktualnih srbijanskih vodećih političara. To vrijedi i za one u vlasti, ali i one u oporbi. Tamo su odrasli i osnovnu i srednju školu pohađali pored ostalih i Aleksandar Vučić, Čedomir Jovanović, Dragan Đilas, Marko Đurišić, Željko Ožegović, Aleksandar Šapić i mnogi drugi iz plejade političara srpske političke današnjice. U svojevrsnoj “Džungli na asfaltu”, ovdje uporabljenoj i pozajmljenoj metafori po imenu glasovite knjige dječjega
I prijeratna i ratna i danas poratna srpska mafija u Novom Beogradu imala je uvijek iznimno jaku utvrdu Jer, jezičak na vagi odnosila je nad tihom i nečujnom, često i neprimjetnom većinom šutljivih, zastrašenih ili ucijenjenih zavjerom šutnje u strahu od okova velikodržavne srbijanske odmazde, a koja se može ogledati od nivoa gubitka posla, zatim krova nad glavom, nerijetko i same glave u slučaju javno iskazane hrabrosti opiranja srpskome fašizmu i nacizmu. Takvo stanje duha i svijesti građanima pokornim i u ratnim i u mirnodopskim uvjetima diktira zloglasna mafija, ona u obličju političke vlasti, a jednako tako i desna ruka svake političke vlasti u Srbiji, a to je, dakako, organizirani kriminal. Nekad je taj paralelni svijet srpske političke moći, dirigiran voljom podzemlja bio većeg, nekad i manjega obujma i jakosti, no uvijek je kriminogena struktura autentične sprege srpske političke mafije i organiziranoga kriminala bila dostatno jaka karika u neraskidivom kolopletu uzajamnih interesa političara i kriminalaca u Srbiji. I bila je oduvijek učvršćena u obrani političkih i društvenih, napose materijalnih privilegija, kako nekad primitvnog socijalističkog sustava, tako i danas divlje ustrojenog kapitalističkoga ustroja Srbije, a po svome suštinskome sastavu, više nalik na privatni feudalistički posjed glavnoga zemljoposjednika i vlastodršca Srbije Aleksandra Vučića i njegove kamarile, nego na bilo što drugo. I pipci i ogranci Novome Beogradu obližnjih i zemljopisno najbliže lociranih i prepoznatljivih područja djelovanja Zemunskoga i Surčinskoga klana, nisu nikad Novi Beograd, mogli napraviti istinskom i središnjom zonom i glavnim gradskim uporištem, unatoč njegovom vanjskom, spektakularnom izgledom suvremene arhitekture i nekom probirljivom oku putnika namjernika urbanistički sređenoj gradskoj oazi i takvim tipskim stambenim i poslovnim objektima u ravni vanjskim prekrasnim sjajem i unutarnjim blještavim sadržajem građevina.
Međutim, nisu mogli Srbi od tako satkanoga suvremenoga i velikoga općinskoga središta, krcatoga modernih i infrastrukturno posve neovisnim gradksim satelitskim naseljima u vidu gradskih blokova, objedinjenih u masi od preko 225 000 duša usred megalopolisa Beograda od ukupno 1,5 milijuna stanovnika, učiniti istinsku avangardu srpske metropole u cjelini.Više je razloga za to, ali izdvojimo samo onaj najbitniji. Novi Beograd je oduvijek i bio, prije svega svojom etničkom strukturom pučanstva, zamišljen u vizijama srboslavenski orijentiranih promotora bratstva, jedinstva i ostalih trikova i jezičnih smicalica srboslavenstva ogledni primjer duhovnoga pretapanja nesrba u Srbe. Nigdje drugdje kao u Novome Beogradu se pripadnici bilo koje etničke manjine što obitava na novobegradskome tlu, nisu tako zdušno i nadasve gorljivo suprostavljali temeljnim i izvornim tradicijama, običajima, prvenstveno jeziku i kulturi naroda od kojega potječu. I to nije čudno, s obzirom da je koncentracija i prisila tamo naseljenoga vojnopolicijskoga aparata prinude i nadziranja i kontrole uma i ponašanja ljudi bila uvijek izraženija nego u bilo kome drugome kutku Beograda. Kao što Bosna kao Jugoslavija u malome, kako su je jugo(srbo)paćenici od milja nazivali, nije nikad mogla čvrsto opstati kao stabilna zemlja, ponajprije zbog srpske, onda i muslimanske neskrivene težnje za apsolutnom dominacijom, tako je i Novi Beograd kao najveća gradska općina bivše Srboslavije, pravi dokaz činjenice zašto je ta umjetna tvorevina morala propasti. Ova usporedba je na mjestu utoliko što je po svome etničkome sastavu Novi Beograd i više prošaran nego leopardova koža bosanskohercegovačkoga ozemlja. Netkome se razlika može dojmiti samo u nedosatnome poznavanju istinskoga etničkoga sastava Novog Beograda. Srbi ne bi bili Srbi kad ne bi iznova lažirali svaki popis pučanstva i tako i doma i vani bacali ljudima prašinu u oči, te svjetski rekorderi laži na svim razinama prodaju rog za svijeću ostatku čovječanstva kako u Novome Beogradu živi preko 90% Srba. Pravi postotak Srba u Novome Beogradu je barem upola manji, no to Srbi dragovoljno nikad službeno neće ni priznati, kamoli javno priopćiti. Ne dopušta im to duh laži, baštinjene kao nacionalne vrijednote, kako je to onako fino i umjentički sročio i stilski i književno narodu predočio otac svih srpskih političkih tlapnji, car praznoslovlja Dobrica Ćosić ili njegova preteča promicanja i veličanja srpske krađe Vuk Karadžić. Taj je Srbima znao za života govoriti do besvijesti: “Braćo Srbi, idite preko Drine kod Hrvata u goste. Brzo ćete se tamo odomaćiti, pa ćete kazati kako ste tamo oduvijek i prije Hrvata na zapravo srpskoj zemlji. Jer, Hrvati ne znaju lagati i krasti. I zato ćete, braćo Srbi, lako izaći na kraj sa Hrvatima.” I danas Srbi u sučeljavanju s Hrvatima razmišljaju načinom dvojice svojih rodonačelnika krađe i laži, osobno likom šepavoga i priučenoga jezičnoga samozvanca Vuka Karadžića, a u novije doba manirom polupismenoga krivotvoritelja i skrnavitelja književnosti, stavljene u službu velikodržavnoga projekta u liku Dobrosava, poznatijega kao Dobrice Ćosića. U silu Boga ništa i nikad ne biva, još manje može biti održivo i poželjno i prihvatljivo, posebice onda kad se onaj jamačno najgori i najnesposobniji u jednoj širokoj lepezi raznih etničkih skupina samovoljno i bahato i nametljivo želi po cijenu općega vojnoga sukoba proglasiti predvodnikom svih ostalih. Zato se i Srboslavija morala u krvi raspasti, jer Srbi kao najgori nisu ni mogli, ni smjeli niti pomisliti, kamoli pokušati da drugima, naprednijima i razvijenijima od sebe silom nameću svoju volju. I to je povijesni apsurd da jedan najzaostaliji narod bivše Jugoslavije silom želi biti liderom svima boljima od sebe. Da nije smiješno bilo bi žalosno, a može i obratno.Čak i da nije bilo rata, da nije ispaljen niti jedan metak, tužna Jugo(srbo)slavija, raspala bi se vremenom sama od sebe kao kula od karata, nešto kao na primjeru SSSR-a ili Čehoslovačke, pošto je bila ekonomski i na duge staze neodrživa i nemoguća cjelina.
I tako je Novi Beograd u svome evolutivnome razvoju podijelio sudbinu propalih i lažnih ideala bivše Jugoslavije, čiji je on, upravo svojom formom i sadržajem bio jedna od glavnih ideoloških odrednica. Srboslevenima svih zemalja davno počivše Jugoslavije, ako i dalje ne vjeruju da život piše romane, a ne obratno, treba priuštiti jednu turističku avanturu na dulje ili kraće vrijeme upravo u razgledanje i upoznavanje današnjega Novog Beograda. Kulturno – sportski sadržaja života najmlađe i najmnogoljudnije beogradske gradske općine daju zbilja osobiti ugođaj i krasnu sliku i blistavi prizor onome sa strane, što ga put nanese na neku glamuroznu priredbu, primjerice u novobeogradskoj “Areni.” Ali, iza fasade toga vanjskoga šmeka je unutarnji trulež raspadanja onih temeljnih vrijednosti jednoga društva, samom spoznajom kako je aktualni čelnik Novoga Beograda danas Aleksandar Šapić, bivši srpski vaterpolist i vatreni i oduševljeni obožavatelj zlodjela ratnoga zločinca Vukašina Šljivančanina. Nosi ga i u srcu i u duši, a s ponosom ga kači na svoj facebook i twitter profil. Činjenica da je Aleksandar Šapić kao takav nekad bio visoko pozicionirani kadar DS-a i u vodstvu grada Beograda najbliži suradnik Dragana Đilasa, najbolje ilustrira istinu kako suštinske razlike u političkim gledištima tzv. srpskih europejaca i onih nepatvorenih srpskih rusko – azijatskih fanatika niti ima, niti je ikad istinski bilo. Beskrajna je niska takvih crnih bisera pod nebeskim svodovima prizemljene, ali još nedovoljno ukroćene velikosrpske goropadi. Što bi Šljivančanin na slobodi bio jedina igla u plastu sijena? Ako on već ima političkoga patrona u Šapiću, onda je isto tako u skrivanju Mladića i Karadžića istu ulogu odigrao Vučić, u čijoj se negdašnjoj zgradi i obiteljskome gnijezdu, našao i jatak što će udomiti osobno Radovana Karadžića. Ili, omiljeni filmski junak “lava otkude Leskovac” u liku Srbijanca na privremenome radu u Zagrebu, a riječ je o Aleksandru Stankoviću, gledateljstvu parasrpske političke promidžbe zvane “Nedjeljom Udba”, veliča lik i nedjelo Šešeljeva dragovoljca s vukovarske fronte Čedomira Jovanovića, prijeratnoga čeda i meda i ikone mafije Zemunskoga klana i tipa što je sa neviđenim zanosom i u totalnome četničkome transu ratnih godina pisao četničke kolumne s pozivom na klanje i istrijebljenje Hrvata i Bošnjaka u četničkome glasilu “Tragom istine”, kao omiljeni tekstopisac i time i člankolizac četničke srpske dijaspore, što je s posebnim užitkom diljem Europe, Amerike i Australije u časopisima poput “Srpske iskre” prenosile bojne pokliče Stankovićeva beogradskoga Europejca i političkoga sabrata i suborca, a zapravo vuka u janjećoj koži. Aleksandar Vučić je lijepio Mladićeve postere preko natpisa Bulevara Zorana Đinđića, dok je Čedomir Jovanović to radio po sobama Studentkoga grada u Novom Beogradu, vjerojatno u ono slobodno vrijeme što ga je koristio u trenucima odmora i stanke nakon svoga zlikovačkoga, pljačkaškoga i ubilačkoga pohoda pod skutima Šešeljevih trupa u Vukovaru. Kao što je Vučić javni četnik što lijepi Mladićeve plakate i postere po Novom Beogradu, tako je Jovanović četnik što iste te radnje radi, samo u zatvorenome prostoru. I tajni i javni četnici Vučić i Jovanović su tragikomični likovi, odavno raskrinkani i do kraja prikuženi u očima iole normalnih ljudi. Čedomir Jovanović, pola Srbin, a pola Rom, kojem je za života Zoran Đinđić kao nesvršenome studentu FDU-a u Beogradu preko stranačkih veza DS-a sredio izdavanje lažne fakultetske diplome dramaturga, ostaje u realnome životu, baš kao i četnički mu istomišljenik Aleksandar Vučić patološkim mrziteljem Hrvata i Hrvatske. Što je prije nekoliko ljeta na Vis išao ljetovati s gomilom tjelohranitelja, da i sam osobno nije svjestan da bi ga netko mogao prepoznati, makar i na ljetovanju na otoku Visu kao srpskoga četnika s vukovarske fronte iz 1991. godine? Zna odlično Čedomir Jovanović da s njim na Visu ne ljetuje Aleksandar Stanković da mu pribavi lažno uvjerenje kako nije bio Šešeljev četnik i to u četničkim dobrovoljačkim i koljačkim postrojbama. Uostalom, jednom mu je već pokojni Đinđić izvadio uvjerenje o lažnoj fakultetskoj diplomi. Ako srpski ciganin Jovanović vjeruje da cijeli život može živjeti kao višestruki lažnjak, onda se grdno prevario u računici. Misli srbijanski Ciganin Čedomir Jovanović kako ostatak čovječanstva pati od amnezije, pa se nitko neće sjetiti kako je kao mlad student lijepio po Studentskome gradu u Novom Beogradu postere srpskoga zločinca iz strasti Ratka Mladića. Takvu šuplju spiku o Jovanoviću srpska faca, stalnih medijskih nebuloza za tešku probavu želudačnih crijeva, po imenu zagrebački Leskovčanin” Stanković Aca sa stotinu faca” može prodavati svome zemljaku po “kevinoj” liniji, dakle Leskovčaninu i Srbijancu po mami Oliveru Frljiću. Njih dvojica se tako odlično uklapaju u jednome štihu u jedinstvenu i lažnu spiku o onome što bi pametnijima od sebe željeli prodati kao muda za bubrege.
Inače je na uzavrelome novobeogradskom betonu disciplina odvaljivanja od bubrega bilo jedno od nekih oduvijek omiljenih najtecateljskih nadmetanja nad neposlušnim pukom, u najvećem broju nad pravno, sudski i policijski nezaštićenim narodom pred navalom organiziranih kriminalaca što su po Novom Beogradu vršljali i paradirali još od sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka. Ta ozloglašena rulja sjedinjena u krvave gangove i klanove mafije bila je selektirana poglavito iz redova sinova komunističkih uhljeba, listom onih što su u Novom Beogradu kao komunističkome bastionu privilegija silnika jednoga zločinačkoga režima u doba titoizma, kao izvornoga oblika i korijena njegovih potonjih slijednika kretenizma njegove prvotne utopističke ideje njegova glavnoga utemeljitelja Tita, sve do danas tako ustrajno branili razbojničkom pljačkom i državnim terorom nakon 1945. stečene društvene privilegije u mastodontu zvanom Jugoslavija. I zato su najveće pristaše obrane povlastica toga krvavoga i zločinačkoga komunističkoga sustava i regrutirane od sinova časnika JNA, policije, kao i raznih paravojnih i parapolicijskih postrojbi, što su ratovali za ideju Velike Srbije. I nimalo slučajno u duljem ili kraćem razdoblju, na tlu Novoga Beograda, kao takve autentične utvrde privilegija komunjara i baštinjenja i ozakonjenja njihove otimačine, na tome tlu su dobar dio djetinjstva ili mladosti proveli i teški i ovejani kriminalci tipa Arkana, Bokana, Legije, Andrije Draškovića i njima sličnih spodoba. Združeni s mehanizmom državne represije, ti najteži mafijaši branili su krvave i razbojničke krađe svojih titoističkih očeva, a nije im bilo teško preko noći zaogrnuti se u četničko ruho, jer su oduvijek srpski četnici i srpski četnici i srpski partizani imali samo jednu zajedničku ideju i jedan zajednički cilj, a to je uništenje i porobljavanje Hrvatske i Hrvata i pretvaranje Hrvata u Srbe. Oni su se samo mogli uzajamno gložiti oko bitke za političku prevlast u srpskoj kaljuži, a u svemu ostalom su složna braća. Takvi banditi i najveći društveni šljam i talog zato je i regrutiran u UDBU da ujedno brani i vlastite interese povlaštenih komunjarskih i titoističkih obitelji još od sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Kad je kucnuo čas za to i ukazala se potreba za njihovom pretvorbom u radiklane nacionaliste pod paskom Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića ili Mirka Jovića, ili tad im glavnoga barjaktara veliksorpstva Slobodana Miloševića, preko noći su bez poteškoća zvijezde petokrake zamijenili kokardama.
I ako bi prikriveni velikosrpski borac pod plaštom dekoriranoga europejstva Zoran Đinđić, željom da isporuči dojučerašnje velikosrpske suborce Haagu, a time si osigura oreolu tobožnjega pravoga demokrate i prozapadnjaka u očima Zapada, tim potezom htio napraviti naknadni odmak od onih što ih je iz potaje i iza kulisa i sam tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i sam podupirao, izrešetan je kišom metaka od strane istih onih što mu, jasno, nisu mogli oprostiti taj pokušaj prebijega na drugu stranu. Doista se strane i ne mijenjaju usred jedne utakmice, još manje u jeku jedne cjelokupne poltičke bitke. To filozof Đinđić nije razumio, te se tako i pokazao lošim Habermasovim učenikom na djelu. To nije nikakva ironična opaska na adresu pokojnika već lekcija političkoga nauka, što nije svladao kad je to trebalo. Jer, da je sve to znao i usvojio na vrijeme, ne bi za života govorio kako u “politici nema mjesta moralu, a tko hoće moral neka ide u crkvu.” Nije potrebit pronalazak puške atentatora Zevzdana Jovanovića, zakopan upravo u pješčanim dinama novobeogradske ravnice da bi se taj dokaz o nesvrhovitosti Đinđićeva političkoga makijavelizma na srpski način istinski razumije. Još je manje potrebno to sve i pečatirati nekim do sad nepoznatim argumentima. I ovi do sad poznati su dovoljni za kompletnu sliku njegovoga poraza. Najveći srpski problem je u činjenici da su i nakon njegova ubojstva i naredni lažni srpski zapadnjaci, u biti isot umiveni i obrijani četnici nastavili igru na barem dva razboja u partiji s velikim silama, a takva hazarderska igra ne može biti privilegijom malih naroda i malih zemalja u koje spada Srbija. No, i današnje ponašanje srpskih političara samo još više potkrijepljuje istinu kako Srbija ništa nije naučila, niti želi naučiti na vlastitim pogreškama, a tuđa zrelija i mudrija iskustva ne žele nipošto prihvatiti jer drže kako su najpametniji u univerzumu, samo što to nitko osim njih samih ne vidi. I prije i nakon Đinđićeve likvidacije i političkoga ubojstva u zakasnelome trenutku odmetnutoga “prodemokratskoga” sina zapadne inačice veliksrpske ideje, nešto na razini misli Borisa Tadića, Novi Beograd ostao je sivom zonom pojačanoga utjecaja kriminalnoga podzemlja nad institucijama moći mafijaškoga nadzemlja u Srbiji. Nebitno je što danas novobeogradskim sudom ne paradiraju kao pudlice Zemunskoga klana tužiteljka Biljana Radovanović ili predsjednik vijeća sudaca Četvrtoga općinskoga suda Terzić. Imena se samo rotiraju, a principi sadejstva velikosrpske politike prožete isprepletenim interesima države i mafije ostaju nepromijenjeni. U tome lutkarskome kazalištu glavni scenaristi i redatelji su oni srbijanski mafijaški moćnici iz društvene treće sfere, poznatije pod imenom kriminogenoga podzemlja. Razni policijaci, tužitelji, suci… samo su puki izvršitelji njihove volje. Njima je dostatno pozvati se na SPC i Svetoga Savu, ideje srpskoga nacionalizma pretočene u svenarodnu ideju Velike Srbije, da bi si pribavili s tih nekoliko parola ulogu i političkih misionara. Stadu koje bleji za takvim čobanima, vuna mora biti ostrigana. I na koncu u srpskome čobanluku i srpskim ovcama kožu deru nepismeni, neobrazovani, primitivni, prosti i divlji mafijaški čobani. Sasvim je nebitno jesu li trenutno u nadzemlju ili podzemlju srpske mafije u stvarnome i vidljivome životu Parlamenta Srbije ili se nalaze naizgled neupadljivo kao sive eminencije i nevidljivi stvarni kontrolori poteza političara na vlasti kao svojih sluga i naroda kao kolektivnih sluga i same mafije i samoj mafiji podređenih političkih figura u Srbiji. I zato su novobeogradski blokovi oduvijek bili i ostali mjesta i poprišta iskazivanja političke i još gore one podzemne parapolitičke, dakle ozakonjene, mafijaške metode nametanja političke volje sinova komunističke, a danas od familija tih istih, samo preobučenih u nove odore, fašističkih i nacističkih promotora velikosrpske ideje. Pritom je i više nego znakovoto da su najveći i najokorjeliji sprski kriminalci potjecali iz familija časnika JNA, zatim policije, kao i iz redova pripadnika recimo tehnokracije onih što su kao inženjeri zarađivali koru kruha brojeći dolare na deviznome kontu u zemljama Trećega svijeta po pustinjama i prašumama Azije i Afrike, gdje su titoisti gradili palače masovnim ubojicama Sadamu Huseinu i Moameru El Gadafiju. S druge strane, mogli su se u toj skupini bitangi i baraba naći i neki sinovi povlaštenoga sloja birokracije, primjerice, oni čiji su roditelji mlatili lovu na bogatome Zapadu kao komunistički apartčici i uz to po pravili i državni špijuni i uhode što su u inozemstvu potkazivali krvavoj komunističkoj Šugoslaviji nevine i nedužne ljude koji su časno i pošteno živjeli na Zapadu, ne mogavši ostvariti egzistenciju u rodnoj grudi, što radi ekonomskih, što radi političkih razloga. Istina, sinovi komunističke birokracije rjeđe su odlazili u političko podzemlje, a mnogo češće u političko nadzemlje današnjega višestranačja u zemljama slijednicama zlosretne Jugo(šugo)slavije. I danas su takvi redom i gotovo bez iznimke veliki ljevičari na riječima, a u biti fašisti na djelu u bilo kome kutku pokojne države. I kao što je već rečeno, Bosna je bila Jugoslavija u malom, koliko je to na mikro planu bila i općina Novi Beograd, a po neriješenim i neostvarivim odnosima suprostavljenih etničkih, vjerskih i ideoloških skupina na jednom malom prostoru, bilo jedne bivše jugo republike, bilo jedne najveće gradske općine Beograda i ujedno i namnogoljudnije gradske općine cijele bivše Jugoslavije, posljednjem jugoslavenskom utopistu trebalo bi biti razvidno na ta dva primjera zašto su i bili i ostali zaslijepljeni projektom unaprijed osuđenim na propast.
Šetnja kroz povijest življenja novobeogradskih blokova takvu tvrdnju najbolje oslikava. Neki krajevi Novoga Beograda kao “Stari Merkator”, “Šest kaplara”, a naročito blokovi 28, 45 i 61 su najbolja potvrda svega toga. Tako je na primjer novobeogradski blok 28 kraj pruge Beograd – Zagreb i željezničke postaje Novi Beograd bio uz dva novobeogradska bloka 45 i 61 bio i ostao pravi osinjak. Ali i dva s druge strane pruge, pri Savi smješten blok 45, a prema Bežaniji blok 61, bli su još sedamdesetih i osamdesetih na zlom glasu kao opasni krajevi, prepuni ulične manguparije, droge, čak i oružja i u to daleko vrijeme 10 ili čak i 20 godina prije početka srpskih osvajačkih ratova. Onda je od devedesetih cijeli Beograd bio prepun oružja, a ovi krajevi obračuna lokalnih bandi još u ono doba SFRJ “blagostanja” ( u prijevodu blagosranja ), slovili su još godinama i nekoliko desetljeća prije srpskih osvajačkih pohoda, jako opasnim, pogotovo u noćnim satima kad je znalo biti i dosta nasumičnoga puškaranja, tučnjava i gađanja kamenjem, bocama, lancima, noževima, bakljama i petardama,nekad i smrtonosnih epiloga ranjavanja ubijanja
Dragan Ilić
HOP
