TAMNICA NARODA
„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)
Jedini izvor koji govori o dolasku Srba na Balkan je knjiga De administrando imperio (pisana u periodu 948-952 g.). Njen autor bizantski car Konstantin VІІ Porfirogenet (913.-959.), govoreći o pojavi Srba u povijesti što se dogodilo u vrijeme cara Herakla (610.-641.), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „ Kada je Bugarska bila ispod vlasti cara, umro je knez Srba, koji je pobjegao kod Cara”( ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).
Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren und die Urheimat der Slawen, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.
Dok govori o Bugarima car Konstantin u pola rečenice spominje i nekog kneza Srba, ali ne i ime tog čovjeka, otkud dolazi i zašto je pobjegao kod cara Herakla.
Evo što 970 godina kasnije srbijanska povijest ( prot. dr. Radoslav Grujić, Pravoslavna srpska crkva – 1918) govori o tom događaju:
„…od severni dio Karpata, tamo ispod Avara su u 7 st. Srbi došli na Balkan tamo gdje su Iliri već bili i oružanom silom potisnuli Ilire.”
( Milorad Tomanić. Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj – Beograd: Medijska knjižara Krug,. 2001. (Beograd: Standard 2). s.113)
NIKOGA NISU POTISNULI JER SU STOLJEĆIMA BILI VAZALI!!!
Prva je Hrvatska država stvorena 623. g., a Bugarska – 632. g.
Prva srpska država stvorena je punih 600 godina kasnije – 1217. nakon što u 1166. g. Bizantski car Manuil І Komnen poklanja svome vazalu Stefan II Nemanja oblast Dendra da bi širio krščanstvo, što znači da većina stanovnika nije bila kršćanska.
- g. Gillome de Tir (povjesničar križara) bio je u posjetu tom teritoriju i govori o njemu kao Raška. U njoj nema niti jedan grad, niti jedna tvrđava, nerazvijeni narod se bavi stočarstvom.
Manastir Hilendar na Atosu je ogromni komleks zgrada, čija je površina veća od sveukupne površine svih zgrada u Raškoj. Vrlo je zanimljivo kako su stočari-Srbi znali izgraditi manastira Hilendar što sad govori srpsko-jugoslovenska povijest kad u njihovoj državi nije bio niti jednoga grada pa nije bilo niti graditelja. Naravno da nisu mogli to izgraditi čak ni u slučaju da su bili graditelji jer je manastir izgrađen još u 10. stoljeću.
Za vrijeme svog postojanja od sveukupno 172 godine Srbija je bila skoro pa neprekidno Mađarsko-HRVATSKI vazal.
Godine 1879. na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobije mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu (čl.29), čl. 34. Berlinskog ugovora – Srbija dobije na poklon grad Niš i oblast oko njega i potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva, a čl. 30. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje čl. 30 Berlinskog ugovora. Odredbama ovog ugovora određeno je da Srbija neće moći zaključivati bilo kakve ugovore s drugim zemljama bez prethodnog odobrenja Austrougarske. Neposredno prije potpisivanja Konvencije zaključen je Trgovinski ugovor kojim je Srbija mogla svoju robu izvoziti samo u Austrougarsku.
Potpisivanje ova dva dokumenta dogovoreno je prije Berlinskog kongresa. Srpski diplomat Jovan Ristić obećao je potpisivanje ova dva ugovora, izgradnju srpske željeznice do Austrougarske, kao i odricanje pretenzije na Novopazarski sanđak u zamjenu za zastupanje srpskih interesa na zasjedanju Berlinskog kongresa za dobivanje međunarodno priznate nezavisnosti. Godine 1882. Milan Obrenović je krunjen za kralja uz prethodno dobivenu dozvolu Austrougarske, koja je osigurala da sve svjetske sile prihvate Srbiju kao kraljevinu. Cijena potvrđivanja je potpuni gubitak suvereniteta, austrijanska vojska nije morala tražiti dozvolu za prolaz kroz srbijanski teritorij, kod srbijanskog kralja bio je austrijanski izaslanik tzv. poklisar od koga su morali kralj i vlada Srbije dobivati mišljenje prije no što bi poduzeli nešto…
Na ovaj način je Srbija do 1903 g. Austro-Ugarski, odnosno Hrvatski vazal, jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.
Naravno i vjernici SPC (tada Beogradska arhiepiskopija) morali su slaviti Austrougarskog cara, koji je stvarni vladar Srbije. Nije to nešto novo nego je sve u srbijanskoj tradiciji – napomenut ćemo da g. 1217. Stefan II Nemanja dobije kraljevsku krunu od pape, a dvije godine kasnije nekanonično proglašava autokefalnost Ipekske (Pećke) arhiepiskopije. Jer, papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru čija država ima arhiepiskopiju, njega su lagali da to već imaju, a kasnije Nikejskom patrijarhu su rekli da moraju dobiti autokefalnost jer papa je već dodijelio kraljevsku krunu. Kako je Srbija postala samostalna kad je njen vladar bio dvostruki vazal – i Bizanta i Ugarsko-HRVATSKOM kraljevstvu? Ali tako je to u srbijanskoj tradiciji – mali narod nikako ne može pobijediti puno veće i jače susjede pa pokušava zaraditi kao njihov vazal.
Izgleda da je to razlog za naziv tog naroda – Srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.) (Farlati –V-169)
„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)
GENOCID NAD ALBANCIMA
The New York Times, 31.December 1912.
“SERVIAN ARMY LEFT A TRAIL OF BLOOD; Thousands of Men, Women, and Children Massacred in March to Sea, Say Hungarian Reports.”
Međunarodna komisija Carnegie svjedoči o masovnom ubijanju Albanaca u Balkanskim ratovima (1912. – 1913.) sa strane vojske Srbije i Crne gore i paravojnih formacija. Samo su u vilajetu Kosovo u prvih par mjeseci ubijeni više od 25.000 Albanaca. Sveukupno na svim teritorijama pod kontrolom srpske vojske u Kosovu i Makedoniji ubijeno je više od 120.000 Albanaca. Ovo etničko čiščenje (pravi genocid) ima cilj promjenu etničkoga karaktera tog područja. Ipak mjesni Bugari mogli su postati Srbi i tako izbjeći smrt, ali Albanci nisu mogli ništa birati – mogli su samo umrijeti. Sva su albanska sela spaljena i cjelokupno mirno stanovništvo pobijeno uz najodvratnija mučenja. Ispod glavnog mosta na rijeci Vardar u Skoplju bila je hrpa mrtvih tijela Albanaca s odrezanim glavama.
- Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan War
„Mi smo učinili ubojstvo s predumišljajem jedne čitave nacije. Bili smo uhvaćeni u tom kaznenom djelu, te zaustavljeni. Sada ćemo morati trpjeti kaznu…” Kapetan Dimitrije Tucović
Dimitrije Tucović: Serbien und Albanien: ein kritischer Beitrag zur Unterdrückungspolitik der serbischen Bourgeoisie
Izmađu Bugara i Albanaca u Makedoniji ne samo da nije bilo problema nego su surađivali u borbi protiv Turaka i kasnije protiv Srba, protiv kojih podižu tzv. Ohridski ustanak. Dolazi 100.000 srpske vojske i žandarnerije, koja spaljuje više sela i poubija one koji nisu pobjegli. 30.000 Bugara i Albanaca bježi u Albaniju.
Jedna od najpoznatih bugarskih narodnih pjesama iz Makedonije slavi poginulog ratujući protiv Turaka kod Kruševa 1903. vojvodu VMRO Pita Gulija, čiji je otac Albanac. Pita Gulija slavi i sadašnja državna himna Republike Makedonije. Sin od Pita Gulija Lakja Guli je najpouzdaniji pomoćnik vođe VMRO Todora Aleksandrova koga su Srbi ubili 1924.
Na početku I Svjetskog rata se Srbija hrabro bori protiv Austro-ugarske, ali YU-povijest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2.300 000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200.000 vojnika. Protiv njih Srbi mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspijeva zaustaviti Austrijance oni započinju pogranične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne uzvraća na provokacije.
Zbog izravne prijetnje sa strane Rusije 1. 10. 1915. Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. 13. 10. 1915 je naredna pogranična provokacija kad mali odred srbijanske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već slijedeći dan stiže bugarski odgovor – protiv srpskih 350.000 vojnika (Timočka armija i II srbijanska armija) napada І bugarska armija sa 145.000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona. Istodobno II bugarska armija kreće u napad protiv Srbijanske makedonske armije i francusko-britanske vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, III i IV bugarske armije su u Dobruđi gdje očekuju napad sa strane Rusije, koji se je nešto kasnije i dogodio.
Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda III Austro-Ugarska armija ratuje protiv I srbijanske armije, a istočno od Beograda XI njemačka armija – protiv III srbijanske armije.
Samo devet dana nakon početka rata u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš gdje zarobljava 60.000 srbijanskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20.000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135.000 hrabrih Srba.
Odmah nakon pada Niša 200.000 pripadnika srbijanske vojske pod vodjstvom kralja Petra I bježi kroz albanske planine da bi na Jadransku obalu stigli njih samo 95.000. Preostali dio srbijanske armije (150.000) pokušava usporiti napad Bugara da bi mogao kralj pobjeći.
Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi I bug. armija, dijelovi II bugarske armije i dijelovi XI Njemačke armije (sveukupno 156.000 vojnika) koji ratuju protiv srbijanske armije (150.000) s početkom 14. studeni 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povijesti na Kosovu polju, u kojoj sudjeljuju više od 300.000 vojnika s obje strane završava s teškim porazom srpske vojske ( 36.000 poginulih) 4. prosinca 1915. Bugarskih žrtava skoro pa i nema.
Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojima I bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Preuzima natrag dvije godine ranije od Srba okupirani povijesni bugarski teritorij (Niška oblast i Makedonija) s brzinom od 12 km po danu. Pravi pješački munjeviti rat ‘Blizkrieg’ !
Tako i nestaje Srbija na pune tri godine.
Godinu dana kasnije srpska vojska (80.000) vraća se na bojište. Kako oni mogu osloboditi državu koju nije obranilo 800.000 srpskih vojnika?
Dok Srbije nema njeni saveznici Britanci pokreću specijalni rat protiv njenih neprijatelja Austrougarska (Hrvatska) i Bugarska. Najprije se, naravno, mora stvoriti pozitivni ugled Srba u svijetu pa zato je u 20.000 škola u Velikoj Britaniji (Kanada, Indija, Australija…) proširen izmišljeni Kosovski mit po kojem neki Srbi štite kršćansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenom liku Obiliću, koji je ubio sultana Murada i o „caru” Lazaru, koji ne samo da nije car, nego nije niti kralj jer od 1371. g. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci zaboravili da su njihovi vitezovi nastradali u bitci kod Nikopolja 1396. gdje je kršćanska vojska poražena baš zbog sudjelovanja Srba na strani Turaka.
Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda kao genocidnog, (suprotno činjenicama, jer je u stvari žrtva genocida), a Bugari su okupatori bez obzira na to da baš Srbija dobije na poklon od svojih saveznika bugarski teritorij od više od 50.000 km2 gdje je stanovništo skoro 100 % bugarsko – Niška oblast, Vardarska Makedonija.
Što se događa s onjih 135.000 zarobljenih srpskih vojnika?
Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!
CRNA GORA
Ipak kao i uvijek Srbi, koji gube sve bitke, dobiju na osnovu poraza. Nisu dobili rat nego kao saveznici pobjedničke Antante dobiju na poklon zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka (Hrvate nitko nije niti pitao). Dobiju na poklon i drugog saveznika – do tad nazavisna Crna Gora, čija vojska tri godine ranije pokušava spriječiti prodor Austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju zaokružavanju srpske vojske koja pod vodstvom kralja Petra I bježi ispred Bugara. Nije im uspjelo spriječiti Austrijance, ali su bježeći Srbi dobilli na vremenu pa im je uspjelo s brodovima Antante pobječi na otok Krf.
Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnu Goru ubije više od 9.500 Crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca Crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima. Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.
VARDARSKA MAKEDONIJA
Nakon završetka I Svjetskog rata Kraljevstvo SHS dobije na poklon i Vardarsku Makedoniju i bugarske zapade pokrajine. Nakon 1. prosinca 1918. u Vardarskoj Makedoniji počinje prisilna srbizacija bugarskog stanovništva i pokušaj uništavanje borbe VMRO. U stvari ova politika počinje još u prvim danima Balkanskog rata (1912). Dok Bugarska armija ratuje protiv Turaka u Trakiji, srbijanska vojska ulazi u Makedoniju i pokreće zatvaranje bugarskih pravoslavnih crkava i bugarskih škola.
Godine 1912. u Makedoniji djeljuju sedam bugarskih mitropolija podređene Bugarskoj egzarhiji– Ohrid, Debar, Bitolja, Skopje, Veles, Strumica i Nevrokop kao i osam episkopija – Solun, Voden, Kostur, Lerin, Kukuš, Ser, Drama, i Melnik, uspostavljene na temelju plebiscita koji provodi turska vlast pod nadzorom Carigradske patrijaršije baš zato što se je mjesno stanovništvo oglasilo da je iznad 2/3 bugarsko (omjer Bugari – Grci je 8 : 1, Srba nema). Odmah srbijanska vojska protjeruje ili ubije svih 833 bugarskih svećenika, i preuzima 761 bugarskih crkava. Svi natpisi i druga svjedočanstva za bugarsku prošlost su odmah krivotvoreni ili skroz uništeni.
Carnegijeva anketa (1912. – 1913.) svjedoći: „Prvo što rade Srbi kad dođu u neko mjesto je da zatvore školu i u njoj urede vojarnu. Zatim pozivaju učitelje i njima kažu da nemaju što raditi ovdje ako se ne proglase Srbima. Oni koji to ne prihvate protjerani su u Bugarsku ili strpani u zatvor.“
GODINE 1900. U MAKEDONIJI ŽIVI 700 SRBA (Carnegijeva anketa). To je 0,0011 % stanovništva.
Umjesto protjeranih bugarskih svećenika u narednim godinama stižu srbijanski svećenici. Tako ispada da svatko od 700 Srba u Makedoniji dobije vlastitog srbijanskog svećenika.
Po završetku Rusko-Turskog rata 3. ožujka 1878. potpisan je mirovni ugovor u San-Stefanu, i na ovaj način je obnovljena Bugarska država na teritoriju koji je u stvari dijeceza Bugarske egzarhije (220.000km2). Godinu kasnije Berlinski kongres vraća polovicu ovog teritorija Turskoj. (Na Berlinski kongres nije pozvan bugarski predstavnik). Ovom prilikom opet pada 20.000 bugarskih glava. Nepravdu koju je učinio Berlinski kongres pokušava ispraviti Balkanski rat 1912. g.
Bugari u Makedoniji se nisu time pomirili i odmah pokreću otpor protiv Turaka. Godine 1893., 23. listopada, bugarski intelektualci u Solunu utemeljuju Unutarnju makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (VMORO-Вътрешна македонско-одринска революционна организация). Naime, pozivajući se na 23. članak Berlinskog ugovora, koji predviđa provođenje reformi za davanje prava drugim narodnostima u Osmanskoj imperiji, organizacija za svoj cilj postavlja osvajanje političke autonomije Makedonije revolucionarnim putem – što bi bio prvi korak punog oslobođenja ostalih makedonskih i trakijskih Bugara pod osmanskom vlašću i njihovo pripojenje slobodnoj državi.
Na Solunskom kongresu Unutarnje makedonskoodrinske revolucionarne organizacije, održanome u Solunu 1896. g., Makedonija i Odrinska pokrajina podijeljene su na revolucionarne okruge i središta; sjedište organizacije ostalo je u Solunu, a u Sofiji je bilo predstavništvo u inozemstvu. Neposredno poslije kongresa, Goce Delčev i Gjorče Petrov napisali su Ustav organizacije, u kojem su je nazvali Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komiteti (BMORK).
Zbog taktičkih razloga, kako bi se prikrio javno iskazan bugarski karakter organizacije, a što povećava zabrinutost velikih sila da će ona stremiti ujedinjenju Makedonije i Odrinske pokrajine s Bugarskom (kao što je 1885. g. došlo do ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije), naziv je promijenjen u Unutarnja makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMORO).
(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)
Čete ove organizacije traže oslobađanje Makedonije uz dio Trakije i pripajanje tog teritorija Bugarskoj.
Zbog novonastale situacije pod kraj 1919. VMRO šalje Okružno pismo br. 9 za obnavljanje djelovanja na teritoriju okupiran od Srbije i Grčke. Aktivisti organizacije stavljaju naglasak na klauzule Neuilliyskog ugovora (Neuilly-sur-Seine – 1919.) prema kojim Srbija mora dati nacionalna manjinska prava Bugarima, nacionalne škole i crkve.
VMRO otvara predstavništvo u Italiji i uživa njenu potporu. U Beču i Budimpešti isto imaju razumijevanje za probleme Bugara u Kraljevstvu SHS i isto pružaju potporu. Isti sporazum VMRO potpisuje i s Turskom. Potporu pruža i Albanija. Stjepan Radić u ime HSRS potpisuje sporazum s VMRO za suradnju u borbi protiv srpskog hegemonizma. ( Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika. Ubojica Račić nikad nije suđen za ovaj zločin, njega amnestira kralj Aleksandar Karađorđević.
Ugledni svjetski znanstvenici i političari javno podupiru VMRO. U tom smislu vrlo bitno je to što piše Lloyd George (predsjednik britanske vlade od 1916. do 1922.).
„Po mišljenju najvećih autoriteta najtragičniji je događaj potiskivanje manjine suprotno ugovoru iz 1919. odnosno 600.000 Makedonaca koji sada žive na teritoriju Jugoslavije. Ogromna većina tih ljudi je bugarskog podrijetla i jezika to jest to su Bugari Makedonci. Baš zbog ove činjenice na mirovnoj konferenciji predstavnici Italije, V. Britanije i S.A.D. povodom izrade Jugoslavenskog ugovora za manjine zalažu se – prvo, da ova oblast uživa osobni režim. Kad su njihovi napori propali zbog čvrstog protivljenja francuskih i jugoslavenskih predstavnik,a traže postavljanje posebnog rezidenta Lige naroda. To su više puta pokušavali, ali napori su uvijek ostali bez rezultata zbog protivljenje francusko-jugoslavenske oporbe čak i u 1922. g.“
(Стоян Бояджиев-Македония под сръбско иго, 1913-1941, София, 1993.)
VMRO prolazi kroz tri etapa. Najprije traži oslobođenje od Turaka (kasnije od Srba) i ujedinjenje s Bugarskom. Nakon 1919. na temelju Neuilliyskog ugovora traži autonomiju, a nakon što je 1937. potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu izmađu Bugarske i Jugoslavije, vođa VMRO Ivan Mihajlov proglašava novo geslo – nezavisna Makedonija na području Bugarske, Grčke i Jugoslavije.
Dana 21. srpnja 1921. godine srbijanska vlada objavljuje deklaraciju u Europi protiv VMRO kao revanšistička, banditska i teroristička organizacija koja ratuje protiv srpskog naroda i njegovih povijesnih interesa na Balkanu. Dana 15. kolovoza VMRO objavljuje vlastiti memorandum u kojemu naglašava da nikad nije bio protiv srpskog naroda nego je protiv velikosrpskih šovinista koji nakon Bukureštanskog (1913.) i Neuilliyskog ugovora (1919.) djeljuju kao asimilatori i koljači Bugara u Vardarskoj Makedoniji.
Kao početak naoružanog otpora VMRO smatra se Instrukcija br. 303 (19. kolovoz 1920.) srpskog vojnog zapovjedništva u Skopju, koja propisuje odlučne mjere protiv bugarskih četa koje stižu iz Bugarske i Albanije. U periodu 1919. – 1934. čete VMRO provode 467 akcija i ubiju 263 vladine osobe.
Srbijanska vlada organizira vlastite čete, ali one ne ratuju protiv četa VMRO, protv kojih nemaju šanse nego izvode napade na mirno stanovništvo što znatno prouzročuje povećavanje otpora mjestnih Bugara. Na tzv. Studentskom suđenju u Skopju (1927.) odvjetnik bugarskih mladića dr. Ante Pavelić objavljuje ove činjenice: U razdoblju 1919. – 1924. svi stanovnici Štipa (njih 25.000!) prošli su kroz srbijanski zatvor, a 50.000 ljudi u Vardarskoj Makedoniji optuženo je zbog političkog djelovanja, ubijeno je više od 14.000 ljudi. (Srbijanski izvori potvrđuju da je između dva svjetska rata u Makedoniji ubijeno više od 40.000 Bugara.)
U nastavku svojeg iskaza on je naglasio da, budući da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca žive i Bugari, i oni moraju imati ista prava kao i ostali građani. Sama tvrdnja da u Makedoniji žive Bugari, dr. Antu Pavelića stavlja u nezavidan položaj, jer prema Živojinu (Žiki) Laziću, šefu državne sigurnosti i jednome od osnivača Udruženja protiv bugarskih bandita 1923. g. u Štipu, takav iskaz graniči s državnom izdajom.
(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)
Godine 1929., 19. travnja, dr. Ante Pavelić i gradski zastupnik Zagreba, Gustav Perčec, tajnik Hrvatske stranke prava, odnosno drugi čovjek poslije Pavelića, u Vidinu, preko Rumunjske stupaju na bugarsko tlo. Otud vlakom odlaze u Sofiju i 20. travnja ih na glavnom kolodvoru dočekuje oduševljena velika skupina od 10.000 ljudi. Povorka se uputila prema središtu grada, do hotela ispred Dvorca, putem praćena pjevanjem hrvatske himne Lijepa naša domovina, makedonskim pjesmama i bugarskim marševima.
U sjeni impresivnog mitinga u Sofiji ostao je, zbog svojih posljedica, jedan važan susret. Naime, dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec su se u Bankji, mjestu pored Sofije, sastali 21. travnja 1929. g. s vođom VMRO-a – Vančom Mihajlovim.
(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)
Dogovorena je suradnja i objavljena deklaracija:
„…obe strane zbog nemogućeg terora kojem su podvrgnuti Hrvati i Bugari u Jugoslaviji njima nalaže da koordiniraju vlastitu legalnu djelatnost za pridobijanje ljudskih i nacionalnih prava, političkih sloboda i potpunu državna nezavisnost Hrvatske i Makedonije.”
Kasnije se Ante Pavelić sastaje s Ivanom Mihailovim u Genevi i dogovaraju konkretno djelovanje protiv srpskog despotizma. God. 1930. Ante Pavelić pomaže VMRO kod kupnje 1.000 pušaka, a VMRO šalje stručnjake pirotehnike da educiraju ustašE u logoru u Janka PustI (Mađarska).
Zbog Sofijske deklaracije Ante Pavelić i Gustav Perčec osuđeni su na smrt (u odsutnosti).
Suradnja VMRO i ustaškog pokreta dostiže svoj vrhunac atentatom na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 1934. kad ga je ustrijelio Vlado Černozemski.
Godinama kasnije, u razgovoru za talijanski časopis “Storia Illustrata” (Ilustrirana povijest) s novinarom Antoniom Pitamizom, Vančo (Ivan) Mihajlov govori:
“…ono što je učinio Vlado Černozemski ne može se nazvati ubojstvom: To je tako jasno svakome tko nešto zna o režimu kralja Aleksandra i planovima skovanima u Beogradu. Vlado je bio izvršitelj kažnjavanja, naručenog prokletstvom, potocima suza i krvlju makedonskih Bugara, Hrvata, Albanaca i drugih građana i seljaka drugih naroda u Jugoslaviji, među kojima su i Srbi… Iza ubojstva Karađorđevića stoje nebrojeni zločini, njegovi i njegova režima. Što se tiče srpskoga naroda, ja protiv njega nemam ništa.”
Od svibnja 1941. g. do jeseni 1944. g., Ivan Mihajlov sa suprugom Melpomenom (Menčom) Krničevom utočište nalazi u Zagrebu, gdje su gosti hrvatskog državnika dr. Ante Pavelića. U ove tri godine hrvatski glavni grad pretvara se u mjesto otkud legendarni lider VMRO-a šalje poruke svojoj subraći u Makedoniji.
Makedonska se nacija službeno pojavljuje za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je Titov partizanski pokret prihvatio koncept Jugoslavije kao federacije ravnopravnih nacionalnih država, uključujući i Makedoniju. Ona je 2. 8. 1944. proglašena državom na zasjedanju ASNOM-a, te je pod nazivom Narodna Republika Makedonija, a kasnije Socijalistička Republika Makedonija bila u jugoslavenskoj federaciji sve do njenog raspada 1991. godine. U jesen 1944. stvoren je i makedonski jezik na temelju makedonskog dijalekta bugarskog jezika kad je namjerno traženo izbacivanje slova, koja postoje u bugarskom jeziku a(ъ, ь, ю, я ) i nametanje slova koja postoje u srpskom jeziku, da bi mogao taj jezik biti sličan srpskom.
Prvi puta u svjetskoj povijesti zna se kad je neki jezik stvoren.
Ivan Mihajlov je 9. ožujka 1944. u hrvatskom glavnom gradu razgovarao s predstavnikom Njemačke telegrafske agencije. Objavljujemo dio ovog dokumenta koji se čuva u Središnjem državnom arhivu u Sofiji (ЦДА, ф. 176 к, оп. 15, а. е. 78, л. 1–8, 227–234).
Razgovor predstavnika Njemačke telegrafske agencije, dr. Heinza Grunerta s Ivanom Mihajlovim u Zagrebu, 9. ožujka 1944. g. Izvornik i kopija. Strojopis.
“Makedonija, izjavio je g. Mihajlov, je samo zemljopisni pojam. Njezini žitelji samo iz praktičnih razloga koriste regionalno ime Makedonci, kao što neki u Hrvatskoj kažu da su Bosanci, Dalmatinci i sl., u Njemačkoj – Prusi, Bavarci itd., ili u drugim područjima Bugarske – Tračani, Dobrudžani, i sl.
Makedonska nacija ne postoji. Nacije su na Balkanskom poluotoku oformljene već prije 1.500 godina. Današnji Makedonci nisu ništa drugo doli makedonski Bugari…
Teorija o postojanju makedonske nacije – s vlastitim jezikom itd. – je boljševički izum. Zahtjeve za autonomijom i neovisnošću Makedonije zagovarala je naša organizacija, jer se nije moglo otvoreno tražiti ujedinjenje s Bugarskom a, osim toga, jer se drukčije nije moglo jasnije istaknuti ideju o integritetu Makedonije. Za nas je pitanje slobode Makedonije toliko važno koliko i pitanje o integritetu Makedonije, oni su nerazdvojno međusobno povezani, stoga ujedinjenje samo pojedinih dijelova Makedonije s Bugarskom ne predstavlja oslobođenje Makedonije.
Budući da smo bili prisiljeni, zbog taktičkih razloga tijekom desetljeća služiti se sloganima o autonomiji i neovisnosti, neke su osobe mlađe generacije netočno shvatile zadaće naše borbe i tako su postali plijen boljševizma…”
(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)
PLJAČKA I TEROR U HRVATSKOJ
Još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti (srpskoj) vojsci pod nazivom Jugoslavenska legija. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima, (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more). Na ovaj način, ne poštivajući Ženevsku konvenciju, Srbi i Rusi ubiju više od 13.000 hrvatskih zarobljenika. Miroslav Krleža piše o ovom stravičnom događalu ali u stvari taj zločin zapravo nije istražen. Djelomično o njemu pišu neki ukrajinski autori (Володимир Криницький).
http://ukrnationalism.com/history/2477-stolittia-tomu-v-ukraini-serby-masovo-vbyvaly-khorvativ.html
Pod kraj rata neki hrvatski političari prihvaćaju jugoslavensku ideju za stvaranje državu SHS, ali hrvatski narod nije naivan, i veći broj Hrvata (među njima više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba 5. prosinca 1918. srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi ispred Bugara, sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatske domobrane i mirne građane.
To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom.
Slijedi ‘maestralno’ izvedena konverzija valute. Naime, pripajanjem austrougarskih zemalja kraljevini Srbiji počela je postupna promjena austrougarske krune u srpske dinare. Najprije su se uvele SHS krune koje su bile zapravo austrougarske krune na koje su se lijepile markice. Kod lijepljenja tih posebnih markica na novčanice, odmah je 20 posto donesenog novca oduzimano ‘za obnovu Srbije’. Kasnije 1919. godine, kao sredstvo plaćanja na cijelom teritoriju Kraljevstva SHS uveden je dinar. Novac je mijenjan na početku nostrifikacije u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20. 1. 1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako je kruna bila dvostruko jača od dinara jer je tečaj prema U.S. dolaru 1918. godine bio 9,8 kruna za 1 dolar, dok se dolar mijenjao za 20 dinara. Slično je bilo i kod konverzije kune nakon propasti NDH.
http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvati-su-depresivci-a-srbi-propadaju-dostojanstveno-67043/
Prva stvar koju srbijanska vlada radi nakon prikupljana novca je uplaćivanje 1,5 mln. franaka Carigradskoj patrijaršiji za priznavanje autokefalnosti nove pravoslavne Crkve u novoj državi.
Na početku uz agresivnu srbizaciju pravoslavaca srpski povjesničari se jako trude oko stvaranja slavne srpske povijesti. Da bi mogli argumentirati vlastite asimilatorske zahtjeve prema nekom području, oni govore da su nekad tamo stigli neki Srbi. Tako i oni Morlaki, Lahi, Olahi, Torlaci, Stratioti, Vlasi, Bugari, Cincari… uz Grke koji su domicilno stanovništvo u dalmatinskim gradovima proglašeni su Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji niti su srpskog podrijetla. (Sad u Srbiji još uvijek ima torlaka, cincara i gorana kakvih u RH više nema jer su postali Srbi). Razlog je da su to pravoslavci koji su nakon 500 godina u Hrvatskoj, naravno, postali Hrvati. Po nametnutoj šabloni svi su pravoslavci Srbi, jer pravoslavlje je srpska vjera što je velika laž. Što su radili jadni Bugari, čija je država bila kršćanska 350 godina prije no što su Srbi postali kršćani. Što su radili i jadni Grci nekih 1.000 godina kad znamo da je Novi zavjet u originalu na grčkom (bez Evanđelja po Mateju, koje je na aramejskom). Srbi su u stvari prije zadnji narod u Europi (zadnji su Litavci 1251.), koji je prihvatio kršćanstvo i kakav su utjecaj mogli imati nad pravoslavljem i općenito nad kršćanstvom dok sami oni nisu bili kršćani?
Nikodim Milaš (Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.) kaže da su u Veneciji „još od 13. stoljeća živjeli Slaveni, odnosno Srbi”. Ispada da su i svi Slaveni Srbi – što bi o tome rekli 200 milijuna Rusa?
Sve navedeno su notorne velikosrpske gluposti, ali one još uvijek postoje u hrvatskoj povijesti.
Neprekidno odnekud dolaze neke Srbi kao da postoji inkubator za Srbe, koji po potrebi njih izbacuje i šalje negdje. Činjenicu da takvih Srba nije bilo potvrđuje nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Ilija Garašanin (Načertanja, 1844). On govori kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne pripajati neke Srbe, koji žive van granice tadašnje Srbije(Smederevski sandžak) jer takvih nije bilo.
Najzad uspjelo nam je doći i do ozbiljnjih demografskih dokaza da Srbi na području današnih RH i BiH zapravo nisu srpskog podrijetla nego su politički Srbi.
„Usprkos negativnom demografskom prirastu stanovništva i slabljenju biološke baze uslijed gubitaka stanovništva u brojnim ratovima, Srbija je u razdoblju od 1833. do 1945. godine učetverostručila državni teritorij, s tendencijom daljnjeg širenja na zapad, dok je, primjerice, u samo sedamdeset godina dvadesetog stoljeća (od 1921. do 1991. godine), na području Jugoslavije gotovo udvostručila svoj nacionalni korpus (povećala ga za 87,16%!)”. (Zlatko Pinter Politika mržnja i nasilje, e-portal HKV).
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25931-z-pinter-politika-mrznje-i-nasilja-1.html
U zapadom dijelu Kraljevine S.H.S. traži se razbijanje hrvatskog naroda.
Više je ljudi osobno svjedočilo autoru da su najviše nakon 1929 g. njihovi predci pravoslavni Hrvati u Srijemu prisiljavani da postanu Srbi. Izmišljena je i nova muslimanska nacija na području povijesnog hrvatskog teritorija sadašnje BiH. Hrvati su ostali samo oni koji su katolici. Tako je Hrvatska izgubila pola svog povijesnog teritorija i trećinu stanovništva.
Svjetski primjer je Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, ustrijelio Stjepana Radića zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih zastupnika.
Desetke tisuća Hrvata protjerani su i odlaze po svijetu – Argentina, Novi Zeland, Kanada, Australija…
Protuzakonito je srpska Crkva stavljena u povlašteni položaj kao „državna crkva”. Ona poduzima misiju srbiziranja nesrpskih narodnosti u novoj državi. Vjerska prava katoličkih vjernika su neprekidno negirana, katoličke su škole zatvarane, katolički tisak je stavljen na margine, prekinute su veze s Vatikanom. Katolička Crkva niti fiktivno nije ravnopravna sa SPC.
(Sadković, J. Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937. New York, 1987, 196)
Jugoslavenski režim je otvoreno antikatolički. Provodi se i politika na prisilni prijelaz na pravoslavlju, koja rezultira time da su između dva rata 200.000 Hrvata prisiljeni preći u SPC.
(Šuljak, N. D. Croatia’s Strugge Independence: A Dokumentary History. Arcadia, Californija, 1977, 277; Falkoni, C. The Silence of Pius XII Boston, 1970, 268.)
(Любомирова, Ирина. Религията и църквата в усташката националистическа доктрина, София, 1999.)
Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio:
«… Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubijstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu
masu političkih izgona. Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju hapšene žene, a nepopustljive kad se proglašuju službeno ‘prostitutkama‘, kada se djeca zatvaraju s provalnicima, i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečanstvenosti: Gesta Dei per Jugoslavennos!
Neprekidni teror prouzrokovao je otpor. Unutar Pravaške radničke mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Pod budnim okom pročelnika za rad s mladeži, Stjepana Javora, počelo je u to vrijeme ilegalno naoružavanje mladeži. Radi pribavljanja oružja i uputa za daljnji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu.
Ta je skupina, predvođena Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, po nalogu emigrantskog vodstva oko Ante Pavelića, tijekom 1929. izvela niz diverzija i atentata u Zagrebu. Uhićeni su Marko Hranilović i Matija Soldin, a u svezi s tim uhićenjima bio je zatvoren i dr Mile Budak. Od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. godine trajao je proces pred Sudbenim stolom u Zagrebu, kao delegiranim stolom beogradskog suda za zaštitu države. Na smrt vješanjem osuđeni su Marko Hranilović i Matija Soldin.
Obješeni su 25. rujna 1931. u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.
Zaključne ruječi 22-godišnjeg Marka Hranilovića na karađorđevićskome sudu:
„ … Za svoj sam Hrvatski Narod spreman podnijeti sve muke i poniženja!…Gospodo sudci, ne pozivam se na muke preživljenje u policiji, da mi se uzmu u obzir kod donošenja osude, premda mi je barem 10 godina života tim mukama oduzeto, već mi je reći: Na 12-oj smo postaji križnoga puta, poslije kojega dolazi slavno Uzkrsnuće, u ovom slučaju Uzkrsnuće slobode, samostalnosti i Hrvatske Državne Nezavisnosti. Vi, gospodo, sudite po svojoj savjesti, bilo po višoj sili, a Uzkrsnuće 1000-godišnje Hrvatske Države bit će mi najveća zadovoljština za sve pretrpljene muke i grozote. Vi, gospodo, sudite, ali sloboda i samostalnost Hrvatskoga naroda ostat će mi uvijek jedini i najveći cilj. Hrvatska će pripasti samo Hrvatima, jer to hoće Gospodin Bog i svi Hrvati. Neka živi njegovo veličanstvo Hrvatski Narod i njegovo narodno zastupstvo u inozemstvu!“
HRVATSKI ARHIEPISKOP +ALEKSANDAR