DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO
REPUBLIKE HRVATSKE
RUKU POD RUKU SA KRIMINALOM
DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE i HRVATSKO PRAVOSUĐE su dva lica istog novčića .
DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE uz politički dogovor sa strankama u lokalnoj upravi i samoupravi svojim radom štiti KRIMINAL, a pogotovo štiti kriminal koji se odvija sa NEKRETNINAMA.
Da pojasnim DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE je represivni sustav države kojem stoje na raspolaganju kako državni resursi (novčana sredstva) tako i policijske postaje sa svojim istražiteljima koji po nalogu OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE provode istražne terenske radnje i u korist i za korist OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE , pozivaju stranke na obavijesni razgovor, a potom DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE opetovano poziva stranke u svojstvu svjedoka ili osumnjičenika na obavijesni ili istražni razgovor.
Zašto ovo navodim ?
Kada se radi o činjeničnom kaznenom djelu „TEŠKOJ KRAĐI VLASNIŠTVA“ tada razgovor nema neke osnove već isključivo pisani dokument u svojstvu činjeničnog dokaza.
Umjesto da DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE prikuplja odnosno istražuje činjenične pisane dokumente u pravilu optužnica se sačinjava na osnovu „rekla – kazala“. U svezi navedenog obrazložit ću predmet broj : N –DO-89/2015 (AJ/IL) od dana 17. 08. 2015. godine izdanog od OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU i predmet broj : KU-US-759/16 (IA/IA) koji se nalazi kod gospođe zamjenice ravnateljice IVKE ANDRIĆ izdan od REPUBLIKE HRVATSKE , DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA UREDA ZA SUZBIJANJE KORUPCIJE I ORGANIZIRANOG KRIMINALA.
TEMA :
VRLO UNOSAN BIZNIS
PRODAJA TUĐEG VLASNIŠTVA
Bez obzira što je USTAVNI POSTULAT izrečen u članku 48. :
JAMČI SE PRAVO VLASNIŠTVA
JAMČI SE PRAVO NASLIJEĐIVANJA.
Navedeni postulati u praksi ne egzistiraju , pogotovo ne egzistiraju kada je povjeren dužan nadzor nad prometom nekretnina OPĆINSKIM DRŽAVNIM ODVJETNIŠTVIMA.
Jedan od predmeta „PRODAJE TUĐEG VLASNIŠTVA“ gdje je do vrata i preko vrata upetljano OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU je broj : N –DO-89/2015 (AJ/IL) od dana 17. 08. 2015. godine .
Kada je vlasnik nekretnine prijavio OPĆINSKOM DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU U OSIJEKU : krivotvorinu javne isprave (posjedovni list) Područnog ureda za katastar Osijek , DRŽAVNE GEODETSKE UPRAVE REPUBLIKE HRVATSKE i tešku krađu vlasništva ZAMJENIK OPĆINSKE DRŽAVNE ODVJETNICE donosi odluku da nema osnove za „NAGODBU OBEŠTEČENJA KRAĐE VLASNIŠTVA“ pri tome se koristi OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU čudnim metodama krivotvorenjem iskaza ZAMJENIKA OPĆINSKE DRŽAVNE ODVJETNICE.
Citiram obrazloženje gospodina ZAMJENIKA OPĆINSKE DRŽAVNE ODVJETNICE u Osijeku :
„Nakon izjašnjavanja nadležnog tijela Središnjeg ureda , Državne geodetske uprave , od 11. kolovoza 2015. godine, izvješćujemo Vas da nema uvjeta za sklapanje nagodbe u skladu s odredbom člana 186-a. Zakona o parničkom postupku.“
Možda bi navedena formulacija i prošla da Središnji ured DRŽAVNE GEODETSKE UPRAVE REPUBLIKE HRVATSKE nije poslao očitovanje o samom predmetu :
KLASA : UP-II-932-07/15-07/403
URBROJ : 541-03-04-01/5-15-2
Zagreb dana 19.08.2015. godine
Pogledaju li se i usporede datumi odluke OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA broj : N –DO-89/2015 (AJ/IL) od dana 17. 08. 2015. godine i očitovanja Središnjeg ureda , DRŽAVNE GEODETSKE UPRAVE REPUBLIKE HRVATSKE KLASA : UP-II-932-07/15-07/403 URBROJ : 541-03-04-01/5-15-2 , Zagreb dana 19.08.2015. godine očito je da je očitovanje Središnjeg ureda DRŽAVNE GEODETSKE UPRAVE REPUBLIKE HRVATSKE doneseno dva dana poslije nego što je donesena odluka OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU, što eksplicitno znači da je “odluka“ poslovni broj : N –DO-89/2015 (AJ/IL) nepobitna činjenica „PRAVNA KRIVOTVORINA“ i to „ni manje , ni više“ od OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU.
Zašto je počinjena „PRAVNA KRIVOTVORINA“ očitovanja OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU ?
Odgovor je vrlo jednostavan OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU propustilo je provesti povjereni dužni nadzor nad kupoprodajnim ugovorima gdje je lokalna uprava i samouprava GRAD OSIJEK po ovlašteniku potpisala na mjestu prodavatelja kupoprodajni ugovor iz domene „prometa nekretnine“ – prodaje stambenih jedinica, stanova , a OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU u svojstvu državnog ovlaštenika koji vodi računa o zakonitom postupanju na kupoprodajni ugovor dao je svoju suglasnost o „ni štetnosti“ kupoprodajnog ugovora za REPUBLIKU HRVATSKU .
Javno pravobranilaštvo odnosno pravni slijednik OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU dalo je suglasnost – odobrenje na prodaju stambenih jedinica – stanova GRADU OSIJEKU a pri tome GRAD OSIJEK nije vlasnik nekretnine i isključivo pravo potpisa kupoprodajnog ugovora ima vlasnik nekretnine.
Kako je kupoprodajni ugovor sklopljen između prodavatelja GRADA OSIJEKA i privatnog kupca pri tome potpis propisno ovjeren i dobivena suglasnost od OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU o „ni štetnosti“ sklopljenog ugovora za REPUBLIKU HRVATSKU stvorena je pogodna (zakonska) isprava po osnovu koje se može promijeniti vlasnik nekretnine odnosno može se „LEGALIZIRATI“ krađa vlasništva.
Prema ZAKONU O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA član 2. stav 2. glasi :
„Sve što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje u pravnom je smislu sastavni dio zemljišta i ako zakonom nije drugačije određeno , dijeli njegovu pravnu sudbinu , pa se sve odredbe ovoga Zakona utvrđene glede zemljišta odnose i na to.“
Zemljišnoknjižno stanje kao vanjski odraz
pravnog stanja nekretnine
Upisom stvarnih prava u zemljišne knjige nastaje jedno od osnovnih načela zemljišno-knjižnog prava, a to je načelo javnosti.
Takvim upisima stvarna prava na nekretninama se čine vidljivima svima i djeluju u odnosu na sve osobe. Pravni učinak publiciranja promjena glede stvarnih prava ostvaruje se upisom takve promjene u zemljišne knjige.
Iz publicitetne funkcije proizlazi oboriva presumpcija da je osoba upisana kao nositelj knjižnog prava zaista stvarni nositelj tih prava.
Direktna pravna posljedica takve presumpcije ogleda se u činjenici da onaj tko je upisan kao nositelj knjižnog prava ne treba ni na koji drugi način dokazivati da je nositelj tog prava, osim činjenicom da je upisan kao nositelj tog prava u zemljišne knjige. Onaj tko tvrdi suprotno dužan je to dokazati i na njemu leži teret dokaza.
Nadalje, onaj tko je nositelj stvarnog prava upisanog u zemljišnoj knjizi ovlašten je raspolagati tim pravom.
Na publicitetnoj funkciji upisa temelji se i zaštita povjerenja poštenih trećih osoba koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja.
Zemljišnoknjižno stanje se smatra potpunim na način da se uzima kako su u zemljišnoj knjizi upisana sva prava koja postoje na određenoj nekretnini, odnosno da na toj nekretnini ne postoje prava koja nisu upisana.
Zemljišnoknjižno stanje se smatra istinitim kada se uzima da postoje upisana knjižna prava upravo u korist osobe koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao njihov nositelj.
Presumpcije o istinitosti i potpunosti su oborive te je moguće dokazivati suprotno od onog upisanog u zemljišne knjige, ali samo ukoliko u odnosu na poštenog stjecatelja nisu nastupili pravni učinici publicitetne funkcije, a to je načelo zaštite povjerenja.
OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU propustilo je provesti povjereni dužni nadzor nad kupoprodajnim ugovorima gdje je lokalna uprava i samouprava GRAD OSIJEK po ovlašteniku potpisan je na mjestu prodavatelja u kupoprodajnom ugovoru iz domene „prometa nekretnine“ – prodaja stambenih jedinica, stanova. OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU dalo je u svojstvu ovlaštenika REPUBLIKE HRVATSKE suglasnost o „ni štetnosti“ kupoprodajnih ugovora za REPUBLIKU HRVATSKU jer OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU nije provjerilo tko je VLASNIK NEKRETNINE u zemljišno-knjižnom ulošku nego je OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU vjerujući ovlašteniku GRADA OSIJEKA donijelo suglasnost o „ni štetnosti“ kupoprodajnog ugovora za REPUBLIKU HRVATSKU po kojem se provodi „TEŠKA KRAĐA VLASNIŠTVA“ , odnosno počinjeno je teško kazneno djelo od strane OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU.
U konkretnom primjeru radi se o neovlaštenoj prodaji petnaest (15) stambenih jedinica što eksplicitno znači da je OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U OSIJEKU petnaest (15) puta počinilo odnosno ponovilo jedno te isto kazneno djelo „KRAĐA PRIVATNOG VLASNIŠTVA“
„KRAĐA VLASNIŠTVA“ se provodi po osnovi legalnog i zakonitog postupka „POJEDINAČNOG ZEMLJIOŠNO-KNJIŽNOG ISPRAVNOG POSTUPKA“ gdje se krađa vlasništva „LEGALIZIRA“ jer iza kupoprodajnog ugovora stoji potpis lokalne uprave i samouprave GRADA OSIJEKA (ovlaštenika – lokalnog moćnika – političara ) i državne institucije sa svojom suglasnosti „o ni štetnosti“ kupoprodajnog ugovora“ dana od OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU.
U pravnim postupcima koje vode vlasnici radi „TEŠKE KRAĐE VLASNIŠTVA“ kada se dođe do kraja obeštećenja u novčanom smislu su „OGROMNA“ iz razloga jer vlasnik mora pobijediti mnoge kako pravne tako i upravne barijere jer je „KRIMINAL OTIMAČINE VLASNIŠTVA“ fantastično osmišljen i uvučene su brojne državne institucije REPUBLIKE HRVATSKE s prenesenim ovlastima kako vlasnik koji pokrene pravni postupak „zaštite vlasništva pred nadležnim sudom“ prije nego što dođe do kraja „MORA ODUSTATI“ .
Rijetki vlasnici nekretnina uspiju doći do kraja i tada je obeštećenje u novčanom smislu ogromno.
O ovom konkretnom primjenu predmet obavještena je nadležna državna institucija REPUBLIKE HRVATSKE s prenesenim ovlastima DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO UREDA ZA SUZBIJANJE KORUPCIJE I ORGANIZIRANOG KRIMINALA u predmetu pod brojem : KU-US-759/16 (IA/IA) , predmet se nalazi kod gospođe zamjenice ravnateljice IVKE ANDRIĆ.
Da li navedena institucija provodi istražne radnje ili ne nije mi poznato!
Osobno smatram da kada je DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE implementirano u kriminalne radnje „TEŠKE KRAĐE VLASNIŠTVA“ tada je cjeloviti pravni sustav „NIŠTAVAN“ jer REPUBLIKA HRVATSKA tada ne raspolaže državnim tijelom koji po službenoj dužnosti štiti pravni poredak REPUBLIKE HRVATSKE i USTAVNI POSTULAT „jamći se pravo vlasništva“..
Kako je DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE nesporno po osnovi navedenog primjera implementirano u fantastično organizirani kriminal ,ZLOČINAČKU ORGANIZACIJU , da se zaključiti da se ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE selektivno primjenjuju na građane REPUBLIKE HRVATSKE.
Postoje oni za koje ZAKON ne postoji, jedni od njih su državni službenici i namještenici DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE jer zakonski imaju „ZAKONSKI IMUNITET“ i ne mogu odgovarati za svoje mišljenje.
Da bi se ZAMJENICI DRŽAVNOG ODVJETNIKA zaštitili od kaznenog progona građanin REPUBLIKE HRVATSKE ne može podnijeti kaznenu prijavu DRŽAVNOM ODVJETNIČKOM VIJEĆU REPUBLIKE HRVATSKE koje je zaduženo za kazneni progon , kao i za sankcioniranje ZAMJENIKA DRŽAVNOG ODVJETNIKA bilo da se radi o blažem obliku sankcioniranja ili težem obliku sankcioniranja pa do zabrane rada u DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU REPUBLIKE HRVATSKE i zabrani rada u pravosuđu i drugim odvjetničkim uredima
Za kaznenu prijavu DRŽAVNOM ODVJETNIČKOM VIJEĆU isključivo je u ingerenciji OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIKA ili samoga Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana .
Da napomenem i ovo , opisanu umiješanost OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U OSIJEKU mogao sam provesti u bilo kojem gradu REPUBLIKE HRVATSKE jer u svakom gradu bez izuzetka imama većih stambenih naselja gdje će se pojaviti barem jedna privatna katastarska čestica odnosno nekretnina u privatnom vlasništvu gdje je nadležno OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO izdalo očitovanje – suglasnost „o ni štetnosti“ kupoprodajnih ugovora koje su potpisali ovlaštenici lokalne uprave i samouprave , što znači eksplicitno da je bilo koje OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE učestvovalo u kaznenom dijelu „TEŠKE KRAĐE VLASNIŠTVA“.
„TEŠKA KRAĐA VLASNIŠTVA“ odvija se u sklopu udruživanja u zločinačku organizaciju više državnih tijela REPUBLIKE HRVATSKE s prenesenim ovlastima :
DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE
Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja REPUBLIKE HRVATSKE
DRŽAVNA GEODETSKA UPRAVA REPUBLIKE HRVATSKE
LOKALNA UPRAVA I SAMOUPRAVA – GRADOVI sa svojim uredima
Prema KAZNENOM ZAKONU REPUBLIKE HRVATSKE :
NN 125/11 ; 144/12 ; 56/15 ; 61/15
na snazi od 30. 05. 2015. godine
DOGOVOR ZA POČINJENJE KAZNENOG DJELA (član 327. stav 1. KZ)
- Tko se s drugim dogovori da će počiniti kazneno djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine
- Kaznit će se kaznom zatvora do tri (3) godine
ZLOČINAČKO UDRUŽIVANJE (član 328. stav 1. , 2. i 4.) (NN 144/12)
- Tko organizira ili vodi zločinačko udruženje,
-kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
- Tko sudjeluje u udruženju iz stavka 1. ovoga članka , a da nije još počinio ni jedno kazneno djelo za to udruženje , ili poduzme neku radnju koje nije kazneno djelo , ali za koju zna da doprinosi ostvarenju cilja zločinačkog udruženja ili financijski ili na drugi način podupre zločinačko udruživanje,
-kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
4.) ZLOČINAČKO UDRUŽENJE čine najmanje tri osobe koje su se udružile sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog ili više kaznenih dijela , za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teže , a koje ne uključuje udruženje koje čine osobe slučajno povezane za neposredno počinjenje jednog kaznenog djela.
PREMA ZAKONSKOJ REGULATIVI REPUBLIKE HRVATSKE
ODGOVORNOST TRGOVAČKOG DRUŠTVA (član 170. ZOO-a)
ZOO u članu 170. sadrži posebne odredbe o odgovornosti poduzeća odnosno trgovačkih društava .
Za štetu koju zaposlenik (izrazom – zaposlenik – koristim se u skladu s članom 4. ZR-a) u radu ili u vezi s radom nanesene trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je zaposlenik radio u trenutku uzrokovanja štete , osim ako dokaže da je zaposlenik u danim okolnostima postupao onako kako je trebao (čl. 170. st. 1. ZOO-a).
Šteta , dakle , mora nastati u radu ili u vezi s njim . Što se smatra radom ili djelatnosti u vezi s radom prosuđivat će se ovisno o okolnostima konkretnog slučaja .
Odgovornost poduzeća se presumira . Poduzeće treba dokazati da je zaposlenik u danim okolnostima postupao onako kako je trebao ( arg. iz. člana 154. st. 1. ZOO-a)
Da je riječ o odgovornosti po kriteriju presumiranja krivnje , proizlazi i iz člana 170. st. 3. ZOO-a , po kojemu se odredbom st. 1. tog članka ne zadire u pravila o odgovornosti za štetu koja potječe od opasne stvari ili opasne djelatnosti . Prema tome , ako je šteta trećoj osobi uzrokovana opasnom stvari i opasnom djelatnošću , poduzeće će odgovarati trećoj osobi po propisima člana 173. ZOO-a i slijedećih članaka , a ne prema članu 170. st. 1 ZOO-a . To znači da će se poduzeće moći osloboditi svoje odgovornosti samo ako se ispune svi uvjeti iz člana 177. ZOO-a.
Kada je, pak , riječ o slučaju u kojem se odgovornost poduzeća presumira i u kojoj je na njemu teret dokaza da je zaposlenik u danim okolnostima postupao onako kako je trebao (član 170. st. 1. ZOO-a ) , tada će se taj teret svesti na dokazivanje da u zaposlenikovu postupanju nije bilo činjenja ili propuštanja koja su izvan pravnih struka.
Odgovornost poduzeća prema trećemu je primarna .
Oštećenik može osnovno zahtijevati naknadu štete i neposredno od zaposlenika (štetnika) ako je zaposlenik štetu uzrokovao namjerno (član 170. st. 2.. ZOO-a ) Zaposlenik odgovara za oba stupnja namjere – kad se hoće i želi nastanak štete (dolus directus) i kad postoji svijest o mogućnosti nastanka štetnih posljedica pa se pristaje na njih ( dolus eventualis) . Oštećeniku pripada izbor hoće li naknadu tražiti samo od trgovačkog društva , samo od štetnika – zaposlenika ili će zahtijeva uputiti prema obama subjektima . Ako ih zahtjevom obuhvati oboje , solidarno je odgovorna pasivna strana (član 206. st. 3. ZOO-a)
Odgovornost pravne osobe za šteta koju uzrokuje njezin organ
Član 172.
(1) Pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom.
Kako država nesporno ima status pravne osobe , njezina bi se odgovornost mogla zasnivati i na odredbama člana 170. do 172. Zakona o obaveznim odnosima . Pitanje krivnje (osnove) odgovornosti više su teoretskog značenja , jer
U SVIM SLUČAJEVIMA DOKAZE JE OBAVEZNA PREDOČITI DRŽAVA .
U slučaju odgovornosti , bilo po članu 154. stav 1. , bilo po članu 170. stav 1. u vezi s članom 171. i 172. ZOO-a , država mora dokazati da je šteta nastala bez njezine krivnje , odnosno da je njezin službenik ili namještenik u danim okolnostima postupao onako kako je trebao, to jest njezina se krivnja presumira.
Država odgovara bez obzira na krivnju član 154. stav 2. ili stav 3. ZOO-a) i tada je država obavezna dokazati da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari , a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti , izbjeći ni ukloniti (viša sila) , odnosno da je šteta nastala isključivom radnjom oštečenika ili treće osobe , što se nije moglo predvidjeti i čije se posljedice nisu mogle izbjeći ili ukloniti ( član 177. stav 1. i 2. ZOO-a ).»
Stranka u bilo kojem upravnom ilio pravnom postupku prema Zakonu o parničkom postupku :
Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate , član 221 (ZPP)
Zakoni REPUBLIKE HRVATSKE smatraju se činjenicom i ne treba ih dokazivati već se stranka na njih može i smije pozvati a nadležno državno tijelo obavezno je predočit postupanje u skladu sa zakonom.
NEZAKONITI RAD KAO ODGOVORNOST
Nezakonit rad određuje postupanje : suprotno zakonu , drugom propisu ili općem aktu , odnosno kao propuštanje da se primjeni zakon , drugi propis ili opći akt, i to s voljom ili pristankom da se trećemu nanese šteta .
Nezakonit rad očituje se kakao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredaba – a s voljom ili s pristankom da se trećima nanese šteta , prihvatio je VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE ( Odluke Vs, Rev-2059/90 od 22.05.1991. godine . Izbor 93.131 i Rev-1025/88 od 21.12. 1988).
NEPRAVILAN RAD KAO ODGOVORNOST
Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili ne činjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu – metodi obavljanja djelatnosti , a može se zaključiti o postupanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećega .
Nezakonit ili nepravilan rad može se pojaviti i kao aktivnost ( culpa in commitendo ) i kao ne činjenje odnosno propuštanje (culpa in omittendo ).
VRSTA I STUPANJ KRIVNJE (član 158. ZOO-a)
Zakon o obaveznim odnosima nije odredio ni pojam krivnje , a ni vrste i stupanj krivnje . To praktično ne stvara teškoće , jer su ti pravni instituti dosta jasno definirani i u pravnoj znanosti i u pravnoj praksi .
Prema članu 158. ZOO-a , krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu : namjerno ili nepažnjom
Tim je Zakonom o obaveznim odnosima odredio i vrste krivnje .
N A M J E R N A (DOLUS)
Namjerna (dolus) najteža je vrsta krivnje . Ona postoji kada je štetnik postupao i znajući i hotimice .
Kad je riječ o namjeri štetnik želi uzrok (štetnu radnju) , ali i posljedicu (štetu uzrokovanu drugoj osobi ) . Da bi se utvrditi da je štetnik postupio namjerno , traži se , dakle da je štetnik postupao i znajući i hotimice.
Namjera bi po svojoj težini odgovarala umišljaju u kaznenom pravu .
Razlikujemo dvije vrste namjere : izravnu (direktnu ) i eventualnu .
IZRAVNA (DIREKTNA) namjera postoji kada je štetnik svjestan toga da će , ili da može kao posljedica njegove radnje nastati šteta drugome , a njegova je volja usmjerena baš na postizanje takve štetne posljedice .
EVENTUALNA NAMJERA postoji kada je štetnik , istina , svjestan mogućnosti da će svojom radnjom uzrokovati drugome štetu , koju on , istina ne želi , ali na nju ipak pristaje . On , dakle, dakle nije zainteresiran da izazove štetne posljedice , ali ga mogućnosti njihova nastanka ne odvraća od poduzimanja štetne radnje .
ODGOVORNOST DRŽAVE
Odgovornost države za zaštitu koju njezina tijela ili službenici nanose građanima ili pravnim osobama počela se u svom modernom obliku razvijati u XIX stoljeću .
Modernu odgovornost države njezinim građanima ili pravnim osobama , pa čak i strancima koji borave na njezinom teritoriju trebalo bi shvaćati kao posljedicu specifičnog položaja države prema tim subjektima . Država , naime, uz ostalo , ima i zadaću jamčiti pravnu i stvarnu sigurnost tim subjektima . Dakle , nije riječ o klasičnoj odgovornosti , već o specifičnoj vrsti odgovornosti kojom građani dobivaju zaštitu od rizika štete što ih je uzrokovala država radom državnih tijela ili službenika odnosno namještenika ili zaposlenika pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave – službenika .
To naravno ne isključuje primjenu općeg interesa odgovornosti građanskog prava poput odgovornosti na osnovu krivnje ili objektivne odgovornosti – načelo uzročnosti , ako propisi pružaju podlogu za takvo ocjenjivanje odgovornosti države .
Odgovornost države za štetu pravna je osnova koja omogućuje popravljanje štete nanesene trećima , i to je , naravno , temeljna funkcija tog pravnog instituta . Posredno je to i oblik kontrole osobe ili tijela koji obavlja službu odnosno djelatnost za državu . To može biti signal predstavničkom tijelu da se u obavljanju djelatnosti državne uprave , sudova ili drugih tijela s javnim ovlastima poduzimaju nedopuštene ili se propuštaju potrebne radnje.
Odgovornost države je materijalizirani odraz pravnog postulata prema kojem je svatko obavezan držati se Ustava i zakona te poštovati pravni poredak Republike (član 5. stav 2. Ustava RH). Kažemo da je riječ o materijaliziranom odrazu , jer je posljedica nepoštivanja Ustava i zakona te pravnog poretka Republike , od strane državnih tijela ili službenika i pravo oštečenika da mu se popravi nastala šteta .
U prijašnjem ustavnopravnom uređenju odredbom čl. 283. Ustava SR Hrvatske bilo je propisano : « Svatko ima pravo na naknadu štete koju mu u vezi s obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa odnosno organizacije koja obavlja poslove od javnog interesa nanese svojim nezakonitim ili nepravilnim radom osoba ili organa koji obavljaju tu službu ili djelatnost . Štetu je dužna nadoknaditi društveno-politička zajednica , odnosno organizacija u kojoj se obavlja djelatnost ili služba . Oštečenik ima pravo da u skladu sa zakonom zahtjeva naknadu i neposredno od osobe koja mu je štetu nanijela.»
Čini se da bi ustavnu odgovornost države za štetu , unatoč izostanku takve izričite ustavne odredbe kakva je citirana , valjalo tražiti u temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske . To su, po mišljenju , odredbe član 3. o slobodi , jednakosti , nacionalnoj ravnopravnosti , mirotvorstvu , socijalnoj pravdi , poštovanju prava čovjeka , nepovredivost vlasništva , očuvanju prirode i čovjekova okoliša , vladavini prava i demokratskom višestranačkom sustavu kao najvišim vrijednostima ustavnog poretka Republike Hrvatske . Zatim u već spomenutoj odredbi članku 5. st. 2. Ustava RH prema kojem je svatko obavezan držati se Ustava i zakona te poštovati pravni poredak Republike, kao i u o odredbama o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina , a napose odredbama članka 14. prema kojemu građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi , boji kože ,spolu , jeziku , vjeri , političkom ili drugom uvjerenju , nacionalnom ili socijalnom podrijetlu , imovini , rođenju , naobrazbi , društvenom položaju ili drugim osobinama , te da su svi pred zakonom jednaki .
U provedbi tih ustavnih postulata država je odgovorna , pa i za naknadu štete , građanina , pravnim osobama , kao i strancima ( čl. 26. Ustava Republike Hrvatske ) . Podsjećamo da to proizlazi iz specifičnog položaja države kao jamca pravne i stvarne sigurnosti tih subjekata . Kao što smo uvodno istaknuli , nije riječ o klasičnoj odgovornosti , već o specifičnoj vrsti odgovornosti kojom građani dobivaju zaštitu od rizika šteta što ih je uzrokovala država radom državnih tijela ili službenika .
Sabor Republike Hrvatske je , uređujući gospodarske , pravne i političke odnose u Republici Hrvatskoj (član 2. stav 4. al. 1. Ustava Republike Hrvatske ) , donio Zakon o sustavu državne uprave ( Narodne Novine br. 75/93 – dalje skraćeno ZSDU ) . Prema odredbi članu 13. ZSDU –a štetu koja građaninu , pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave , tijela jedinica lokalne samouprave i uprave , odnosno pravnih osoba koja imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje REPUBLIKA HRVATSKA .
Spomenuti propis izričita je pravna osnova po kojoj država odgovara za štetu.
ZA KOGA DRŽAVA ODGOVARA
Država odgovara za nezakonit ili nepravilan rad :
- a) Tijela državne uprave
- b) Tijela jedinica lokalne samouprave i uprave u na njih prenesenim poslovima državne uprave
- c) Pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave
Država kao pravna osoba svoju statičku volju izražava donošenjem ustava , zakona i pod zakonskih akata . Svoju dinamičku volju ona iskazuje preko osoba ili tijela koji za nju obavljaju službu ili drugu djelatnost u sklopu državnih ustanova . Tijelo pravne osobe mora raditi u granicama zakona i njegova se radnja smatra radnjom same pravne osobe . To vrijedi i za rad državnih tijela .
Zaposlenici (državni službenici , namještenici i dr. ) ili tijela koja obavljaju službu ili djelatnost moraju postupati (raditi) u granicama ustava , zakona i pod zakonskih akata , tj. pravilno i zakonito interpretirati i provoditi statičku volju države . Unutar tih granica njihove bi radnje ili propusti bili okarakterizirani radnjama ili propustima same države , pa stoga ona i odgovara za njihova nezakonita ili nepravilna djelovanja .
IZRAVNA ODGOVORNOST DRŽAVE
Za razliku instituta odgovornost države za štetu koja je nastala trećima karakteristično je da odgovornost primarno preuzima država. Oštećeniku odgovara i službenik ili tijelo koje je štetu uzrokovalo .
Na području Republike Hrvatske potvrđeno je da se odgovornost sa službenika izravno prebacuje ponajprije na državu . Time se znatno poboljšava položaj oštećenika koji će , dobivši pravo na izravni odštetni zahtjev prema državi , lakše naplatiti iznos naknade od države kao pravne osobe nego državnog službenika kao fizičke osobe .
Niti u ZSDU-u , ni u Zakonu o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ( Narodne Novine br. 74/94 – dalje skraćeno : ZDSN) nema izričite odredbe po kojoj bi oštećenik mogao zahtjev za naknadu štete podignuti i protiv državnog službenika koji mu je nanio štetu .
To pravo oštećenika se izvodi iz članka 3. st. 4. ZDSN-a , prema odredbi kojega se na pitanja što nisu uređena tim ili drugim zakonom ili na temelju njih donesenim propisima Vlade primjenjuju opći propisi o radu i kolektivnom ugovoru .
Opći propisi u takvom bi slučaju bila odredba članka 170. Zakona o obaveznim odnosima ( Narodne Novine br. 53/91 , 73/91 i 3/94 ZOO-a), prema kojoj oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je on štetu uzrokovao namjerno ( st. 2. navedenog članka ZOO-a) . Prihvaćanjem takvog stajališta , oštećenik ima pravo naknadu štete zahtijevati izravno od službenika koji je nezakonito ili nepravilno obavljao djelatnost , a radi se o stupnju krivnje koji označujemo namjernom .
Primarna odgovornost Republike Hrvatske utvrđuje se neovisno o tome na kojoj je razini djelovanja : Republika , županija , općina , odnosno grad ili pravna osoba s javnim ovlastima , nastala šteta kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada.
BOŽIDAR VIDUKA magistar inženjer geodezije i geoinformatike
