Uljepšan nadimak Milorada Pupovca je etnobiznismen, a po njegovoj političkoj ulozi iz ratnih devedesetih pa do 2008. godine, mogao bi biti i etnoakrobat. I sve to naravno, na račun hrvatskih interesa i interesa države koja ga debelo plaća i osigurava mu njegova financijska orgijanja na račun hrvatskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj. Kako i na koji način je Pupovac došao u poziciju nezaobilaznog savjetnika i glavnog učesnika u svim hrvatskim vladama koje istovremeno denuncira, potkapa, blati, tužaka i financijski siše preko svojih funkcija i SNV-a već desetljećima – ostaje svojevrsni fenomen, vjerojatno nezabilježen u povijesti svijeta. Slavko Degoricija ga je u svezi zvjerskog ubojstva dr. Šretera koje su počinili pobunjeni Srbi i koje je Pupovac svjesno tajio, nazvao “zadnjim ljudskim šljamom”. Kada pročitamo diplomatske brifinge između Zagreba i SAD-a iz 1992. do 2008. godine, jasno je da je ovaj zadnji (Degoricijin) opis Milorada Pupovca posve točan.
Dobili smo uvid u diplomatska izvješća s Wikileaksa, a prvi takav izvještaj nosi naslov DEMOKRACIJA U HRVATSKOJ i datira iz 31. ožujka 1992. godine. Radi se o brifingu o situaciji u Hrvatskoj, povredi ljudskih prava i ustvari ratu koji se rasplamsava. Unatoč negativnoj percepciji koju je HELSINKI WATCH imao o hrvatskoj strani i stalnim dojavama o kršenju prava nad Srbima, prvi hrvatski predsjednik Tuđman je srdačno primio izaslanstvo te organizacije, podastirući iscrpne informacije o tijeku događanja i samom ratnom sukobu i zahvaljujući na svakoj pomoći i suradnji. Helsinki Watch je potom zaključio kako je sposobnost hrvatske Vlade u održavanju reda znatno onemogućena ratom na samom tlu Hrvatske. Kao glasnogovornik pobunjenih Srba pojavljuje se Milorad Pupovac, koji (baš kao i danas) trubi o ugroženosti Srba od strane Hrvata u Hrvatskoj, dok Hrvatska trpi najgore četničko divljanje po svom tlu od 2. svjetskog rata naovamo. Godinu dana nakon pada Vukovara, Pupovca zabrinjavaju samo napuštene srpske kuće oko Zadra i neisplaćivanje mirovina agresorskom JNA kadru iz hrvatske blagajne. Sve to, kako kaže Pupovac, može imati negativne posljedice po Srbe u Hrvatskoj. To sve izvještava Pupovac pola godine nakon što je kao zadnji ljudski šljam “zaboravio” izvijestiti hrvatsku stranu da nema s čime (kime) obaviti zamjenu zarobljenika, jer je dr. Šreter već zvjerski mučen i ubijen od Pupovčevih “ugroženih” Srba. Pupovac potom u istom brifingu nabraja 180 “nestalih” Srba iz Gospića i 100 Srba iz Virovitice. Nasuprot Pupovčevim brojkama, u istom se brifingu Helsinki Watcha i AI, te EK spominju podaci o 12.000 izgnanih Hrvata iz Iločkog kraja u kojemu su Srbi prije rata činili tek 12% stanovništva, o 30 hrvatskih civila ubijenih u Tordincima i bačenih u jamu pored katoličke crkve, o 139 Hrvata iz sela u okolici Vukovara protjeranih od strane Srba koji potječu iz srpskih sela u istom kraju, itd., itd…
Interesantno je da se u jednoj zemlji u kojoj buja agresija i divljaštvo pobunjene srpske manjine, potpomognute četnicima i vojno nadmoćnom JNA protiv većinskog hrvatskog stanovništva, sve ove humanitarne organizacije bave prvenstveno ljudskim pravima ugroženih koljača. Te organizacije imaju već na samom početku rata svog izvjestitelja i dežurnog pravednika Pupovca, a u svakoj drugoj rečenici njihovih izvješća se sumnja u dobre namjere Tuđmana, koji ih uvijek prima s najvećim uvažavanjem i u svakom trenutku im izlazi ususret, potvrđujući tako i konkretno svoju želju za mirom i suživotom sveg stanovništva RH. Ali, HW, AI i mirovne trupe morale su po nečijem diktatu držati u ravnoteži agresora i napadnutu stranu što duže. Tek sada je jasno koliko težak zadatak je predsjednik Tuđman imao pred sobom što se internacionalne zajednice tiče, i to u najtežim trenucima novije hrvatske povijesti, u samom ratu.
Slijede izvješća o komunikaciji između Zagreba i državnog tajnika SAD-a (izvor Wikileaks). U većini njih se radi o Pupovcu koji se trudi usporiti hrvatsko priznanje samostalnosti Kosovu 2008. godine od strane Hrvatske – iz Hrvatske. Pupovac kao dio hrvatskih vlasti i institucija pokušava odgoditi da Hrvatska prizna samostalnost Kosova. U dokumentu poslanom na uvid američkom veleposlaniku Robertu A. Bradtkeu, potvrđuje se da se Pupovac našao s Budimirom Lončarom, tadašnjim Mesićevim savjetnikom za vanjsku politiku, kojemu je predložio hrvatsko odgađanje priznanja Kosova do iza okončanja izbora u Srbiji (koji su trebali biti održani u svibnju iste godine). Kao dio svog prijedloga, Pupovac je rekao da je voljan putovati u Beograd i na Kosovo, a na Kosovu će kosovskim Albancima (u ime Hrvatske!!!) objasniti da će Hrvatska kasniti s priznanjem Kosova zbog osjetljivih hrvatsko-sprskih odnosa. Istovremeno će i Srbe na Kosovu, kao i sam Beograd pokušati uvjeriti u neizbježnost hrvatskog priznavanja Kosova kao samostalne države. Nevjerojatno; Pupovac koji je 1991. godine otvoreno stao na stranu pobunjenih Srba u Hrvatskoj, sustavno prešutio njihova zlodjela u ratu i uporno skrivao svoju ulogu u razmjeni zvjerski ubijenog dr. Šretera od strane četnika, taj isti Pupovac hrvatsko priznanje kosovske nezavisnosti pokušava odugovlačiti – i to djelujući direktno na Lončara i Mesića, a potom i na Sanadera. Njegov argument je da bi priznavanje samostalnosti Kosova od strane Hrvatske nanijelo štetu odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kao i odnosima između Hrvatske i Srbije. Veleposlanik SAD-a je ipak razložno odbacio sve Popovčeve konstrukcije. S veleposlanikom Bradtkeom se pak složio i Lončar i Mesić i time je priznanje nezavisnosti Kosova uslijedilo s hrvatske strane istovremeno s mađarskim, bez otezanja.
Krenimo redom: dokumenti iz 2006. godine spominju Frank G. Wisnera, posebnog izaslanika američkog državnog tajnika za konačni status Kosova. I Wisner posebno hvali “rad parlamentarca Pupovca” koji ga je izvijestio o svojim “uspjesima” u organizaciji odbora koji bi prethodio Kongresu svih kosovskih Srba krajem te iste godine. Tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Pupovac se po navodu iz dokumenta “diskretno” trudi politički organizirati kosovske Srbe. Pupovac ističe da se kosovski Srbi bez obzira na svoj status trebaju politički organizirati. No, većina ključnih političkih srpskih igrača iz Kosova misli da im “ne treba netko tko nije njihov, Srbin iz Hrvatske kao što je Pupovac, koji nije uspio osigurati ni povratak Srba kao nacije u Hrvatsku”. Posjećujući kosovske Srbe po Kosovu u slijedećih 5 mjeseci, Pupovac ih želi motivirati u političkoj participaciji na Kosovu. No, već u slijedećoj rečenici kaže: “Ako je Beograd izgubio Kosovo, to ne znači da su Srbi izgubili Kosovo za sebe. Kosovo mora biti i albansko i srpsko.” S druge strane, neki hrvatski političari kao Mesić naglašavaju mogućnost da će “kosovsko pitanje” eventualno predstavljati presedan za budući referendum nekadašnje RSK o otcjepljenju iz Hrvatske, što svjetski i američki političari u startu negiraju.
Wikileaksov materijal diplomatskih kontakata i izvješća iz slijedeće godine (2007.) ukazuje na to da se svi hrvatski političari trude ostaviti rat i ratna razaranja iza sebe, pa i Pupovac, bez obzira na to da su radikalne snage u Srbiji koje su i stvorile rat, odnijele pobjedu na izborima u Srbiji. Paralelno s radom sa Srbima na Kosovu, Pupovac u Zagrebu u ljeto 2008. godine organizira skup 1800 Srba iz Hrvatske u sklopu SNV-a, boreći se protiv “getoiziranja Srba u Hrvatskoj”, što zvuči smiješno iz usta političara koji je kao Srbin obnašao sve vodeće funkcije u hrvatskom Saboru i Vladi. Na taj skup je Pupovac pozvao i goste izvan Hrvatske, kao što je tadašnji predsjednik Tadić, koji je u posljednji čas otkazao svoj dolazak, pa i Milana Dodika iz Republike srpske iz BiH, koji je bio nazočan. Dodik je opet prizivao Jugoslaviju koju su “uništili Hrvati jer nisu željeli multietničku zajednicu”, te da su “Hrvati počinili zadnji genocid u Europi nakon II svjetskog rata, i to nad Srbima”. Evidentno je da se Pupovac svim raspoloživim sredstvima postojano trudi objediniti sve Srbe, neovisno o državama u kojima žive, i to s pozicije hrvatskog političara, što je u najmanju ruku groteskno. U dokumentu iz 2008. godine u kojemu se izvješćuje o uhićenju 6 Srba u Vukovaru koji su bili osumnjičeni za zločin počinjen nad civilima i vojnicima u selu Lužac 1991. godine, Pupovac naravno govori o politički montiranom procesu, te da se radi samo o odmazdi prema Srbima. Zamjenik glavnog državnog odvjetnika za ratne zločine Antun Kvakan glatko je dokazao da tome nije tako, jer su se u međuvremenu pojavili novi dokazi protiv optuženih. Pupovac je potom izjavio da je “čitav vukovarski kraj premrežen HSP-om i hrvatskim ratnim veteranima koji zajedno proizvode lažne dokaze”.
Potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac (kao hrvatski Srbin najviše rangiran u tadašnjoj Vladi) zaslužan je za izradu Pravilnika o konvalidaciji radnog staža za mirovine ostvarene u razdoblju od 1991. do 1995. godine na područjima koja nisu bila pod hrvatskom kontrolom za vrijeme Domovinskog rata (misli se na RSK). Ovaj dokument (objavljen 17. svibnja 2008.) uređuje postupak prema kojemu Srbi zaposleni u tzv. Republici srpska Krajina mogu dobiti mirovinu u obliku kredita u visini izračuna njihovih mirovina za spomenuto razdoblje. Tim dokumentom su konačno ostvarena Pupovčeva nastojanja izjednačavanja i jednake valorizacije branitelja i agresora. U brojkama se radi o 44.000 zahtjeva za ukupnu svotu od 370 milijuna kuna iz budžeta hrvatske države za 2008. godinu i daljnjih 530 milijuna kuna za svaku slijedeću godinu, kojima Hrvatska financira pripadnike agresorskih snaga iz rata koji je protiv tog istog agresora dobila. Nevjerojatno.
Mjesece pred hrvatsko priznanje Kosova kao samostalne države, Pupovac provodi u panično-strastvenom lobiranju za otezanje hrvatskog priznanja Kosovu, poglavito upućenim Bradtkeu. Konačno, SDSS na čelu s Pupovcem gubi bitku oko Kosova, ali usprkos svom neslaganju da Hrvatska što prije prizna samostalnost Kosovu, odlučuje ostati koalicijski partner u hrvatskoj Vladi, usprkos Pupovčevom neslaganju s Vladinom odlukom kojom je 19. ožujka 2008. godine priznala samostalnost Kosova. Pupovac uvijek i pod svaku cijenu ostaje u hrvatskoj Vladi, kako bi trajno i uvijek mogao kontrolirati sve informacije i financije hrvatske države.
Tako je nažalost i na štetu hrvatskih interesa, taj isti Pupovac još uvijek koalicijski partner hrvatske Vlade, što je nakon svega iznesenog – nepojmljivo.
pripremila: Ingrid Runtić