Udruga antifašista Rab i drugi internetski izvori donose netočne, odnosno lažne podatke o koncentracionom logoru Kampor na Rabu: Kad je 8. rujna 1943. Italija kapitulirala u logoru je bilo 4.500 interniraca i oko 2.000 naoružanih Talijana. (…) Oslobođeni logoraši 11. rujna 1943. osnovali su Rapsku brigadu, partizansku vojnu jedinicu nastalu od postojećeg Udarnog bataljuna u čijem je sastavu bio i jedan židovski bataljun i Kastavska četa boraca iz Kastva. Brigada je brojila 1.700 boraca podijeljenih u pet bataljuna. (…) “ Po podacima antifašista ispada da je samo u godini dana postojanja tog logora umrlo više od 4000 ljudi, a od njih je identificirano tek 1477. Ukupni broj zatočenika varira od 7, 12, 13 ili čak 15.000 ljudi koje je bilo u logoru ili prošlo kroz njega, a raspoloživi podaci se svode na nagađanja…
U nastavku teksta navodimo iskaz jednog svjedoka, logoraša Willija Langfeldera, o rapskom logoru, sudbini logoraša i čuvara i stanju neposredno nakon raspuštanja logora, a koji je dao dva mjeseca kasnije Nijemcima.
Willi Langfelder iz Osijeka bio je jedan od zatočenih Židova u logoru, koji se nakon raspuštanja logora pridružio partizanima. 15.11.1943, godine su ga Nijemci uhvatili s oružjem u ruci u partizanskoj akciji kod Cazina. Iskaz koji je Langfelder dao Nijemcima, kao neposredni svjedok zbivanja i bivši logoraš na Rabu donosi detaljne podatke o tom logoru i nalazi se među njemačkim dokumentima. Willijev izkaz dan 17.11.1943. detaljno opisuje brojčano stanje logoraša i čuvara te razvoj situacije nakon kapitulacije Italije i dolaska partizana.
Po tim podacima i iskazu Langfeldera, bivšeg zatočenika logora, u logoru se u trenutku talijanske kapitulacije i oslobođenja logora nalazilo 4000 Slovenaca i 2000 Židova (dakle sveukupno 6000 logoraša, a ne 4500 kako navode antifašisti):
(…) Nekoliko dana nakon talijanske kapitulacije, u logor dolazi partizanski komandant s 1000 Slovenaca. Komandant je logorašima održao govor u kojem je rekao da su Talijani, Englezi, Amerikanci i partizani postali saveznici. Svi muškarci između 16 i 48 godina su bili prisiljeni prijeći u partizanske redove. Dr. Spitzer iz Zagreba je u ime logoraša izjavio da će zatočeni učiniti sve kako bi izrazili svoju zahvalnost partizanima na oslobođenju. Partizani su mu odmah odvratili da Židovi neće biti uvršteni u partizanske borbene redove, jer su ih smatraju kukavicama. Nakon tog govora su se partizani zajedno sa svojim komandantom povukli.
Prije kapitulacije je logor imao 800 talijanskih stražara (a ne 2000, kako lažno navode antifašisti, op. prev.), koji su se u podne povukli, razoružani od strane Slovenaca. 20 Talijana s jednim oficirom je ostalo kod partizana. Židovi su samo promatrali razoružanje svojih tamničara. Novo vodstvo logora koje se sastojalo od Židova, Slovenaca i partizana naredilo je smotru svih muškaraca zatočenika za slijedeći dan. Popodne istoga dana su svi dobili oružje, a Slovenci su morali obučiti Židove. Židovi su upotrijebljeni kao stražari u logoru, dok su Slovence u grupama transportirali iz logora. Langfelder je bio raspoređen u grupi od 600-700 ljudi, među kojima je bilo i oko 160 Židova. Išli su u noći brodom s otoka Raba prema Novom. Svatko od njih je dobio jednu pušku, jednu talijansku ručnu granatu i 30 metaka municije te talijanske uniforme. 160 Židova među njima su bili dodijeljeni jednom bataljunu čiji komandant je bio Aron Kabiljo iz Sarajeva (načelnik rezerve nekadašnje jugoslavenske vojske). (…) Židovi su bili raspoređeni po različitim partizanskim jedinicama. Langfelder je pripadao 3. kompaniji II bataljuna prve banijske brigade u sastavu 7. divizije. (…)
No, priča o rapskom logoru time još nije završena: 1953. godine na području logora je izgrađen spomen park, kojeg su izgradili politički zatvorenici na prisilnim radu u jugokomunističkom koncentracijskom logoru na Golom otoku.
prevela i pripremila: Ingrid Runtić
