Antun Babić
Mrkoci: Mračna strana tajnih službi u komunizmu
U utorak 14. ožujka u Novinarskom domu u Zagrebu predstavljena je knjiga Vladimira Mrkocija Kratka povijest komunizma. Knjigu su u dupkom punoj dvorani predstavili prof. dr. sc. Ivo Banac, dr. sc. Zlatko Hasanbegović i Ivan Zvonimir Čičak. Uvodno slovo o ovoj vrlo vrijednoj knjizi održao je urednik Josip Pavičić, čija ju je nakladnička kuća P.I.P. objavila.
Tijekom svoje raščlambe Mrkocijeve sjajne knjige, Ivo Banac osvrnuo se i na dominaciju lijeve komunističke misli među intelektualcima u Americi, koji idu tako daleko da javno govore kako današnji studenti trpe zbog demokracije i slobode govora. No, tome se Banac ne bi trebao čuditi. Dok je bio profesor na Yale-u u SAD-u morao se osvjedočiti da je Titova komunistička Jugoslavija bila darling američkih sveučilišnih predavača. Za njih je u Titovoj Jugoslaviji vladao komunizam s ljudskim licem.
Ivan Zvonimir Čičak više je govorio o Vladimiru Mrkociju kao profesoru povijesti u gimnaziji u Zagrebu koju je Čičak pohađao. Istaknuo je kako je profesor Mrkoci bio vrlo tiha osoba, ali da komunistima nije nikada zaboravio zločine koje su napravili i njemu osobno, a i cijelom hrvatskom narodu. Čičak je također rekao kako je riječ o knjizi koju bi svaka hrvatska kuća danas trebala imati, ponajviše zato da bi današnji mladi naraštaji upoznali zločinačku povijest komunizma i naučili kako komunizam nije bio demokracija, nego diktatura najgoreg oblika.
Hasanbegović: «Nedostaje politička volja»
Zlatko Hasanbegović dao je izvrstan presjek poruka Mrkocijeve knjige za današnju Hrvatsku. Snažno je istaknuo kako u Hrvatskoj nisu više problem stari komunisti, kojih više ni nema. Izvor današnjih problema u hrvatskom društvu komunističko je nasljeđe, koje, kako je rekao Hasanbegović, djeluje kroz službenu politiku. Prema sadašnjem saborskom zastupniku HDZ-a i bivšem popularnom ministru kulture, pravu odgovornost ne snose ni povjesničari ni mediji, nego politika. Premda su hrvatski povjesničari, općenito govoreći, prelijeni detaljno istražiti i javnosti predočiti istinu i činjenice iz vremena komunizma, sve konce u rukama drži politika. Pitanje je političke volje dokle će u Hrvatskoj vladati komunističko nasljeđe, dodao je Hasanbegović. «Osobno sam, u današnjoj Hrvatskoj, na svojim leđima iskusio metode koje su se koristile u komunizmu», poručio je, između ostaloga. Da je Hrvatska još uvijek u raljama nasljeđa komunizma, vidi se iz Ustava, kao i državnih blagdana. Proslava tzv. antifašističkog ustanka u Sisku 22. lipnja 1941. godine velika je prijevara. Tog se dana u Sisku nije ništa dogodilo, zaključio je Hasanbegović, čije je izlaganje izazvalo dug pljesak.
Kao što piše na omotnici knjige, Vladimir Mrkoci rodio se 1924. u Zagrebu, a umro je prije nekoliko godina. Autor knjige mnogo se u svom životu bavio komunizmom, ali se i komunizam prilično bavio njime. Kao mladić 1946. godine završio je u tamnici jer je povjerovao da je nova komunistička vlast demokratska, pa je osnovao Antiboljševički blok. U tamnici je zasnovao ovu knjigu, kojoj je trebalo 70 godina da bude objavljena.
Knjiga nije za komuniste
Mrkocijeva knjiga, koja ima svega nešto više od dvjesto stranica, najjednostavniji i najrazumniji je priručnik ili vodič o uvozu komunizma u Sovjetski Savez 1917. godine i strahotama koje je taj mračni sustav učinio brojnim narodima u Europi i Aziji. Zato pisac knjige već u samom naslovu preventivno ističe «da ta knjiga nije za komuniste, bilo prikrivene, bilo otkrivene, da ih ne bi trefio šlag».
Knjigu sam kupio u prije dva tjedna i na dah pročitao u jednoj noći. Znao sam već i ranije mnogo o komunizmu, ali ova knjiga svakako bi trebala postati školska lektira za srednje škole. Ono što je možda najvažnije reći o toj knjizi jest to da ona na vrlo jednostavan i činjeničan način oslikava dolazak komunista na vlast u Sovjetskom Savezu, a kasnije i u drugim komunističkim zemljama, i to u prvom redu putem prijevare, a nakon toga upotrebom najstrašnijeg mogućeg fizičkog terora i nasilja.
Mračna uloga tajne policije u komunizmu
Za mene osobno najvažnija je poruka Mrkocijeve knjiee opis uloge tajnih službi u održavanju komunista na vlasti u Sovjetskom Savezu, a sukladno tome i u Titovoj Jugoslaviji. Na stranici 30. za ulogu tajne policije u Sovjetskom Savezu Mrkoci kaže sljedeće: «Čeka je bila temelj komunističke vlasti, njezin ključni argument, »mač i štit diktature proletarijata«. Ona je bila osnovni jamac provođenja ruskog komunizma u cijeloj njegovoj povijesti. I sve druge komunističke vlasti u svijetu imat će svoju čeku,
moćnu tajnu policiju, jer bez nje se ni jedna nije mogla održati.» Da bi zametnula tragove, Čeka je kasnije promijenila ime u GPU, a potom u NKVD, KGB, MVDU…, no pritom se ništa bitno ne bi mijenjalo. Srž je ostajala ista: progon i brutalno uništavanje pravih i izmišljenih protivnika revolucije.
Nikako ne treba zaboraviti da je Tito jugoslavensku tajnu službu odmah poslije završetka rata utemeljio po uzoru na sovjetsku Čeku. Ima mnogo indicija da su jugoslavenske tajne službe bile još okrutnije od sovjetskih, a posebice kad je riječ o obračunu s hrvatskom političkom emigracijom. Prema mnogim izvorima, Udba je ubila više političkih protivnika jugoslavenskog komunizma i Titove Jugoslavije koji su iz Hrvatske pobjegli u inozemstvo, nego sve komunističke tajne službe u svijetu zajedno. Kao i sovjetska tajna služba i jugoslavenske tajne službe, a naročito Udba, imale su samo jedan cilj: pod svaku cijenu, i bez obzira na ljudske žrtve, održati komuniste i zločinca Tita na vlasti u Jugoslaviji
Mač i lira terora
Evo još nekoliko citata iz knjige, koji su silno relevantni i za današnje stanje u «nekomunističkoj» Hrvatskoj. «Uz mač, GPU, koji postaje država u državi, drugi važan instrument u provođenju komunističke diktature postaje lira umjetnosti, glazbe, filma, likovnosti, a osobito književnosti. Nesvrhovitost književnosti i umjetnosti uopće proglašava se dekadentnom, a zagovara se i nameće samo jedan tip umjetničke kreacije, slijepa poslušnost komunističkoj partiji i upregnutost u političku agitaciju i propagandu, agitprop. Na međunarodnom kongresu organizacije tzv. naprednih ili revolucionarnih književnika u Harkovu 1930. proklamirana je tzv. harkovska linija, pod kojim se nazivom novi smjer u umjetnosti propagirao i u jugoslavenskom komunističkom pokretu prije Drugog svjetskog rata i u Titovoj Jugoslaviji. Prema toj liniji, zadaća je književnosti/umjetnosti da slavi komunizam i osuđuje, tj. ocrnjuje njegove protivnike.» Možda bi u današnjoj harkovskoj liniji u Hrvatskoj trebali tražiti odgovor na ponašanje i propagandu donedavnog direktora HAVC-a Hrvoja Hribara?
«Tričetvrt stoljeća su i umjetnost i novinstvo šutjeli o krvavoj stvarnosti, terpru, gladi, progonima, patnjama i stradanjima. Tričetvrt stoljeća su i umjetnost i novinstvo uvjeravali sovjetske ljude da izvrsno žive, da su srteni i da nigdje nema boljeg svijeta od njihova. I da sve to mogu zahvaliti najboljem političkom sustavu na svijetu, komunizmu i najsposobnijem, najmudrijem vođi na svijetu Staljinu». Sve se to može, bez i malo sumnje, preslikati na Titovu komunističku Jugoslaviju.
«Žrtve glasi izazvane komunističkim kolektivizmom najveći je zločin u Europi, jedinstven u povijesti. Ni Džingis-kan ni Hitler nisu u tome bili ravni Staljinu. U Ukrajini je samo od gladi umrlo 18% ukupnog stanovništva, što nadmašuje broj ukrajinskih žrtava u oba velika rata u XX st… Ukrajina je, slično kao i Hrvatska bila veliko stratište Europe na kojem su ljude ubijali i komunizam i fašizam (komunizam više!).»
Danteov 10. Krug
«U Danteovu paklu od 9 krugova doba Staljinove Prve petoljetke bilo bi 10. krug… Rat protiv kulaka, «od 5 popodne do 7 ujutro» (list Boljševik), imao je goleme ljudske žrtve. Prema umjerenim podatcima, 11,000.000 ljudi je protjerano, od čega trećina ubijena, a ostali su otjerani koncentracijske logore i na velika radilišta, gdje su mnogi također stradali.»
«Crvena armija nemilosrdno guši bune, surovošću nadilazi nekadašnji carističku praksu. Lenjin piše komandantu armije koja guši bunu «zelenih»: «Sjajan plan. Dovrši ga s Dzeržinskim. Pretvarajući se da smo ‘zeleni’ (a njima ćemo poslije to pripisati)…, vješat ćemo kulake, svećenike, veleposljednike. Nagrada: 10.000 rubalja za svakog obješenog.»
«Ponovimo: u genocidu u komunističkoj Rusiji, 10 godina prijenego u nacističkoj Njemačkoj, u doba mira, samo do 1936., ubijenoje više ljudi nego na svim područjima kojima su u doba rata vladali fašisti i nacisti. Tu činjenicu historiografija, nažalost, uglavnom prešućuje.
Više Hrvata stradalo od komunizma nego od Turaka
Mogao bih u ovom članku navesti još bezbroj podataka i činjenica o strahotama komunističkog režima. Za kraj prenijet ću samo još dva odlomka iz zadnjeg poglavlja Mrkocijeve knjige i, po mojem mišljenju, možda najvažniju poruku koju nam autor šalje na kraju same knjige.
«Posljednja europska zemlja koja se oslobodila komunizma bila je Jugoslavija. Kako je komunizam u toj državi došao na vlast, a došao je na surov i krvav način, tako je s vlasti i otišao, u krvi. Od svih komunizama u Europi, komunizam u Jugoslaviji, najgori je bio onaj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvati su, uz Ukrajince, bili najveća europska žrtva komunizma.»
Jugoslavija je bila replika Sovjetskog Saveza, u mnogočemu gora od originala. Kult ličnosti u Jugoslaviji bio je bezočniji, sramotniji, apsurdniji, pa i gluplji od onih u lageru i u samom SSSR-u. Jugoslavenski je komunizam bio sredstvo šovinizma vladajućeg naroda: srpski šovinizam nadmašivao je ruski.»
Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin
«Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvome mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne najmanje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihologije, točnije, psihopatije.»
«Samo je jedan zločin veći od zločina komunizma, a to je zaborav na taj zločin. Ova mala knjiga moj je skroman prilog nezaboravu», poručuje Vladimir Mrkoci na samom kraju knjige.
Smatram potrebnim pohvaliti izdavačku kuću P.I.P i glavnog urednika profesora Josipa Pavičića na objavi ovako važne knjige u
