Naši antifašisti koji su redom komunisti često spominju fašizam u negativnom kontekstu. Tom riječi brane svoje lopovluke stigmatizirajući desničare kao ultra fašistima. U toj gluposti najviše je otišao medicinski bezveznjak Pernar i kumrovečki profesor Pupovac, pa ćemo pokazati kako su njegovi stavovi slični njemačkim nacistima i koliko su isprepleteni komunisti i fašisti, te kako zločini proizašli sa ljevice danas se guraju desnici u usta.
“Početkom prvog svetskog rata Mussolini je još uvek nastupao u duhu odluka II internacionale. Septembra 1914. u Avantiju je objavio svoj lanak u kome je pozivao: »U ime Internacionale i socijalizma, pozivamo vas, proletere Italije, da izdržite u vašem nepokolebivom suprostavljanju ratu. Pisao je to u istom zanosu u kakvom je na kongresu talijanske socijalističke partije 1912. podneo predlog da se Filipa Turati i desničari isključe iz partije (tada je i imenovan za urednika Avantija).
Ali samo malo kasnije, Musolini se preobratio i orijentisao u sasvim suprotnom smeru. 18. oktobra 1914. izašao je u Avantiju njegov uvodnik o čijem sadržaju nije znao niko iz uredništva, a u kojem je zagovarao ulaženje Italije u rat na strani Engleske i Francuske, da bi tako izbegla represalije u budućnosti. Rukovodstvo Socijaističke partije koje se sastalo istog dana, smenilo je Musolinija sa položaja urednika i iskljuio ga iz partije.”
Samo mesec dana kasnije, 15. novembra Musolini je izdao prvi broj svoga lista Il Popolo d’ltalija, koji je sve do 1918. nosio podnaslov socijalitički list, iako ima raznih pretpostavki o tome odakle Musoliniju financijska sredstva za pokretanje lista.
izvor komunistički istražitelj VOJISLAV STANOVČIĆ 1975 godina
“Kada sam u daleku ožujku 1919. , kroz članke u Popolo d’Italia pozvao u Milano preživjele intervencioniste koji su intervenirali, i koji su me slijedili cijelo vrijeme od osnutka Fašističke revolucionarne akcije u siječnju 1915. , nisam imao na umu nikakov posebni doktrinski program. Jedina doktrina u kojoj sam imao praktično iskustvo je bila soijalistička, do zime 1914. – skoro desetljećje. Moje je iskustvo bilo i kao sljedbenika i kao vođe, ali to nije bilo doktrinsko iskustvo. Moja je doktrina u tomu razdoblju bila doktrina akcije. Odora, univerzalno prihvaćena doktrina socijalizma nije postojala do 1905. , kada se revizionistički pokret na čelu sa Bernsteinom pojavio u Njemačkoj, suprostavljen formacijama s promjenivim težnjama ljevičarskoga revolucionarnog pokreta koji nikada u Italiji nije napustio fraziranje, dok je u slučaju ruskoga socijalizma postao uvod u boljševizam.
Reformizam, revolucionizam, centrizam, sam eho ovih termina je mrtav, dok u velikoj rijeci fašizma čovjek može slijediti struje koje su imale svoje izvore u Sorelu, Peguyu, Lagardelleu iz Movement Socialists, a u kohortama talijanskih sindikalaca koje su od 1904. do 1914. donijele novu notu u talijansko socijalističko okruženje – koje je prethodno kastrirano i ošamućeno životom u bludu sa Giolittijevom strankom – oglašenu u Pagine Libere od Olivettija , Lupa od Oranoa, Divenirs Socials Enrica Leonea.
Završetkom rata 1919. socijalizam kao doktrina je bio mrtav; nastavio je postojati samo kao nezadovoljstvo, posebice u Italiji gdje mu je jedina prilika bila u poticanju represije protiv onih koji su izgubili rat i koji su trebali biti natjerani platiti za to.
Popolo d’Italia sebe opisuje u podnaslovu kao dnevno glasilo boraca i proizvođača. Riječ proizvođač je već postala izraz mentalnoga trenda. Fašizam nije doktrina prethodno osmišljena za stolom; fašizam je rođen iz potrebe za akcijom i bio je akcija; fašizam nije stranka već, u prve dvije godine, antistranka i pokret. Ime koje sam dao organizaciji odgovaralo je njezinu karakteru.
Ukoliko bi nekoga zanimalo ponovno pročitati zgužvane listove iz tih dana koji izvješćuju o sastanku na kojemu je talijanski Fasci di combattimento osnovan, tu neće pronaći doktrinu već niz smijernica, prognoza, pretpostavki koje su se, osolobođene neizbježne matrice možebitnosti, trebale ostvariti za nekoliko godina u niz doktrinskih propozicija dajući fašizmu pravo političke doktrine koja se razlikuje od svih ostalih, prošlih ili sadašnjih.
Ako buržoazija – rekao sam tada – vjeruje kako je u nama pronašla svoje gromobrane, vara se. Mi moramo ići u susret narodu… Mi želimo da se radnički stalež prilagodi odgovornostima poslodavatelja kako bi radnici mogli shvatiti da nije jednostavno voditi posao… Borit ćemo se i protiv tehničkoga i protiv duhovnoga nazadnjaštva… Sada kada je ostvarivo preuzimanje vlasti mi ne smijemo biti kukavice.- govori Mussolini.
Rasizam je, možemo reći, polazni koncept nacionalsocijalizma, a taj elemenat nije prisutan u talijanskoj fašističkoj ideologiji.