Naši antifašisti koji su redom komunisti često spominju fašizam u negativnom kontekstu. Tom riječi brane svoje lopovluke stigmatizirajući desničare kao ultra fašistima. U toj gluposti najviše je otišao medicinski bezveznjak Pernar i kumrovečki profesor Pupovac, pa ćemo pokazati kako su njegovi stavovi slični njemačkim nacistima i koliko su isprepleteni komunisti i fašisti, te kako zločini proizašli sa ljevice danas se guraju desnici u usta.
“Početkom prvog svetskog rata Mussolini je još uvek nastupao u duhu odluka II internacionale. Septembra 1914. u Avantiju je objavio svoj lanak u kome je pozivao: »U ime Internacionale i socijalizma, pozivamo vas, proletere Italije, da izdržite u vašem nepokolebivom suprostavljanju ratu. Pisao je to u istom zanosu u kakvom je na kongresu talijanske socijalističke partije 1912. podneo predlog da se Filipa Turati i desničari isključe iz partije (tada je i imenovan za urednika Avantija).
Ali samo malo kasnije, Musolini se preobratio i orijentisao u sasvim suprotnom smeru. 18. oktobra 1914. izašao je u Avantiju njegov uvodnik o čijem sadržaju nije znao niko iz uredništva, a u kojem je zagovarao ulaženje Italije u rat na strani Engleske i Francuske, da bi tako izbegla represalije u budućnosti. Rukovodstvo Socijaističke partije koje se sastalo istog dana, smenilo je Musolinija sa položaja urednika i iskljuio ga iz partije.”
Samo mesec dana kasnije, 15. novembra Musolini je izdao prvi broj svoga lista Il Popolo d’ltalija, koji je sve do 1918. nosio podnaslov socijalitički list, iako ima raznih pretpostavki o tome odakle Musoliniju financijska sredstva za pokretanje lista.
izvor komunistički istražitelj VOJISLAV STANOVČIĆ 1975 godina
Među prve nacionalsocijalističke zakone spadali su i oni koji su prava vjerovnika ograničavali u korist dužnika, što je trebalo pridonijeti “oplemenjivanju naroda”. Zakon o podmirivanju starih dugova, donesen 1938., proglasio je već ishodovano pravo na utjerivanje duga nevažećim pod određenim uvjetima. Zakon o sprečavanju zloupotrebe mogućnosti ovrhe s kraja 1934. bio je usmjeren protiv “gotovo neograničene slobode ovršitelja.
Kada se izraz Volksgenosse prevede kao sunarodnjak gubi se smisao tog njemačkog izraza koji ne označava puku pripadnost etničkoj skupini, nego i aktivnu, emotivnu i političku pripadnost. Doslovno, Volksgenosse je narodni ili nacionalni drug ili sudrug, pripadnik Volksgemeinschafta. Tim su izrazom nacisti označavali homogenizirani nacionalni kolektiv kome su jedinome priznavali politički subjektivitet i legitimitet. (Op. ur.) San o narodnoj državi vjerovnika” iz prošlosti. Reforme su uglavnom, što karakterizira način prije nacionalsocijalističke vladavine, pojedinim sudskim ovršiteljima nametale znatnu osobnu odgovornost i dopuštale slobodu donošenja odluka u svakom pojedinom slučaju.
Središnji organ sudskih ovršitelja Njemačko glasilo sudskih ovršitelja odmah je okrenuo ploču u hitlerovo vrijeme: “Sudski ovršitelj koji je socijalno osjetljiv na svoje najsiromašnije Volksgenossen neće ih moći žrtvovati potpunoj bijedi, oduzimajući im zajedno s njihovom sirotinjom i povjerenje u državu koja ih štiti, lišavajući ih ljubavi prema domovini u kojoj, kako vjeruju, imaju pravo izlaziti na kraj s onim najnužnijim za život.”
U “istinskoj narodnoj državi” čak je i sudski ovršitelj imao razviti “socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu”. U doba nacizma “nije smio prezati ni od napora ni od možebitne vlastite štete kako bi opravdao socijalnu ideju”. Naposljetku, “pri tijesnoj isprepletenosti socijalne i nacionalne misli on uvijek ispunjava narodsku dužnost”. U skladu s time Hitler (“naš narodni kancelar”) još je zarana proglasio maksimu: “Njemačka će biti najveća tek kada njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji.”
Göring je sekundirao: “Kućevlasnik koji svoje siromašne sunarodnjake zbog oholosti nemilosrdno i beskrupulozno pretvara u beskućnike pronevjerio je svojim djelovanjem zaštitu države.” To vrijedi i onda ako u svojemu prijestupu protiv “temeljnih zakona narodne zajednice [Volksgemeinschaft – op. ur.]” ima na svojoj strani “privid zakonskih paragrafa”.
Sudski je ovršitelj, razumije se, i dalje bio pozvan da najstrože kazni “zlurade dužnike”, koji su se povremeno nazivali i “štetočinama njemačkoga naroda”.
S početkom Drugoga svjetskog rata zabranjene su ovrhe imovine mobiliziranih i njihovih obitelji: “Svi postupci prisilne ovrhe obustavljaju se, odnosno odgađaju po sili zakona, bez obzira na to je li prisilna ovrha nastupila prije ili nakon stupanja na snagu dotičnoga pravilnika od 1. rujna 1939.” Jednako tako Vlada je mobiliziranima poboljšala i zaštitu stanarskih prava. Unatoč tome što se poslije iznova počelo postupati strože, zaštita dužnikâ ipak je ostala središnja zadaća svakog pojedinog sudskog ovršitelja, ne bi li na taj način bitno “pridonio pobjedi našega naroda koji se teško bori za svoj opstanak”.
Danas ovaj model primjenjuje Ivan Pernar, a koji se toliko sablažnjava nad nacizmom. Potpuno precrtan model od Pernara, nacisti su optuživali Židove da su vrh bankarskog lopovluka, danas Pernar putpuno istu priču govori, s time da ubacuje riječ masonerija. Duhovni učitelj tih priča je Dean Lučić iz Beograda.
Zločinac i Židov koji je pobio najviše Židova Adolf Eichmann u svojim je memoarima više puta je izjavljivao: “Moji politički osjećaji bili su lijevo, a socijalizam je bio barem jednako toliko naglašen koliko i nacionalizam.”
“Kada sam u daleku ožujku 1919. , kroz članke u Popolo d’Italia pozvao u Milano preživjele intervencioniste koji su intervenirali, i koji su me slijedili cijelo vrijeme od osnutka Fašističke revolucionarne akcije u siječnju 1915. , nisam imao na umu nikakov posebni doktrinski program. Jedina doktrina u kojoj sam imao praktično iskustvo je bila soijalistička, do zime 1914. – skoro desetljećje. Moje je iskustvo bilo i kao sljedbenika i kao vođe, ali to nije bilo doktrinsko iskustvo. Moja je doktrina u tomu razdoblju bila doktrina akcije. Odora, univerzalno prihvaćena doktrina socijalizma nije postojala do 1905. , kada se revizionistički pokret na čelu sa Bernsteinom pojavio u Njemačkoj, suprostavljen formacijama s promjenivim težnjama ljevičarskoga revolucionarnog pokreta koji nikada u Italiji nije napustio fraziranje, dok je u slučaju ruskoga socijalizma postao uvod u boljševizam.
Reformizam, revolucionizam, centrizam, sam eho ovih termina je mrtav, dok u velikoj rijeci fašizma čovjek može slijediti struje koje su imale svoje izvore u Sorelu, Peguyu, Lagardelleu iz Movement Socialists, a u kohortama talijanskih sindikalaca koje su od 1904. do 1914. donijele novu notu u talijansko socijalističko okruženje – koje je prethodno kastrirano i ošamućeno životom u bludu sa Giolittijevom strankom – oglašenu u Pagine Libere od Olivettija , Lupa od Oranoa, Divenirs Socials Enrica Leonea.
Završetkom rata 1919. socijalizam kao doktrina je bio mrtav; nastavio je postojati samo kao nezadovoljstvo, posebice u Italiji gdje mu je jedina prilika bila u poticanju represije protiv onih koji su izgubili rat i koji su trebali biti natjerani platiti za to.
Popolo d’Italia sebe opisuje u podnaslovu kao dnevno glasilo boraca i proizvođača. Riječ proizvođač je već postala izraz mentalnoga trenda. Fašizam nije doktrina prethodno osmišljena za stolom; fašizam je rođen iz potrebe za akcijom i bio je akcija; fašizam nije stranka već, u prve dvije godine, antistranka i pokret. Ime koje sam dao organizaciji odgovaralo je njezinu karakteru.
Ukoliko bi nekoga zanimalo ponovno pročitati zgužvane listove iz tih dana koji izvješćuju o sastanku na kojemu je talijanski Fasci di combattimento osnovan, tu neće pronaći doktrinu već niz smijernica, prognoza, pretpostavki koje su se, osolobođene neizbježne matrice možebitnosti, trebale ostvariti za nekoliko godina u niz doktrinskih propozicija dajući fašizmu pravo političke doktrine koja se razlikuje od svih ostalih, prošlih ili sadašnjih.
Ako buržoazija – rekao sam tada – vjeruje kako je u nama pronašla svoje gromobrane, vara se. Mi moramo ići u susret narodu… Mi želimo da se radnički stalež prilagodi odgovornostima poslodavatelja kako bi radnici mogli shvatiti da nije jednostavno voditi posao… Borit ćemo se i protiv tehničkoga i protiv duhovnoga nazadnjaštva… Sada kada je ostvarivo preuzimanje vlasti mi ne smijemo biti kukavice.- govori Mussolini.
Rasizam je, možemo reći, polazni koncept nacionalsocijalizma, a taj elemenat nije prisutan u talijanskoj fašističkoj ideologiji.
Hitler je uvježbavao svoje elitne jedinice kod sovjeta prije rata. Izvor njihove brutalnost dio je te i takve obuke. Pakt Staljin-Hitler je prirodan prema istom načinu djelovanja.
Genocid nad Ukrajincima 1933. godine od strane tadašnje Rusije zakamuflirane u socijalističku mnogoljudnu zajednicu isti je obrazac koji kasnije koriste nacisti, a isto se događa šest godina kasnije u Poljskoj.
Kada današnji tzv. hrvatski antifašisti prozivaju fašiste treba reći da su oni tek komunisti, dio zločinačkog režima vrlo sličnog fašističkom (logori, kazamati, uniformiranost, “viši ciljevi”, likvidacije) i kao takvi vrlo malo veze imaju sa humanošću.
Igor Drenjančević
HOP
