Neolitski haplotipovi Eu4, Eu9, Eu10 i Eu11 vrlo malim dijelom su prisutni kod Hrvata
U navedenom radu ( Semino i sur. 2000. ) u Hrvatskoj su utvrđeni sljedeći postoci neolitskih haplotipova: Eu4: 6,9%; Eu9: 5,2%; Eu11: 1,7%, a haplotip Eu10 nije nađen. Neolitskih haplotipova ukupno je utvrđeno 13,79% ili zaokuženo 14%.
Brojni autori početke poljoprivrede, njezino širenje, načine i vrijeme usvajanja proizvodnje hrane od starosjedilačkog stanovništva Europe drže ključnim za razumijevanje sadašnje genetičke strukture stanovništva Europe. Zato ću u tom procesu nazvanom neolitska revolucija kasnije opširnije pisati, a u ovome poglavlju njime ću se baviti samo u kontektsu pristizanja neolitskih haplotipova na područje Hrvatske.
Proizvodnja hrane počinje na tri područja u svijetu, međusobno neovisno i u različito vrijeme. Mjesta početaka proizvodnje hrane su područja Bloskog istoka, Dalekog istoka i Srednje Amerike. Na područje Hrvatske i cijele Europe proizvodnja hrane pristiže s Bliskog istoka. Pri kraju ledenog doba na Bliskom istoku formiraju se biljne zajednice divljih žitarica, a na području između Sredozemnog mora i porječja rijeke Jordan stanovništvo koje zovemo Natufijcima organizira se i živi u trajnim naseljima. Najstariji nalazi Natufijaca potječu iz vremena prije oko 12 000 godina. Arheološka istraživanja i analize pronađenih kostiju Natufijaca nedvojbeno su dokazali da su žitarice imale najveći udio u njihovoj ishrani. Potpuno je sigurno da je stanovništvo Kanaana prvo prešlo s pretežite ishrane proteinima iz mesa na pretežitu ishranu škrobom iz žitarica. Za taj prijelaz i adaptaciju na ishranu škrobom trebalo je mnogo vremena. Očito je da su Natufijci imali u izobilju zrna divljih žitarica ( The Times 1990, Darmon 1996, Bar – Yosef 1998, Kuijt 1999. ), te su se njima sve više hranili. Adaptacija na ishranu divljim žitaricama potrajala je više od tisuću godina. Mnogi autori analiziraju ishranu poljoprivrednog stanovništva i zaključuju da adaptacija na glavninu energije iz ugljikohidrata i šećera još nije završena i da je ta neadaptiranost uzročnik nekih bolesti ( Mann 2000, Cordain i sur. 2000. ).
Natufijci su pri ishrani divljim životinjama otkrili srp, napravu za mljevenje žitarica, pekli su kruh i od žitarica proizvodili piće koje držimo pretečom piva. No, tek naon tisuću godina počet će proizvodnju žitarica, čime će se stvoriti uvjeti za početak neolitske revolucije. Poljoprivredno stanovništvo postajat će sve brojnije i počet će se seliti, šireći nova dostignuća i pokrećući procese koje smo nazvali neolitizacijom. Vrlo brzo poljoprivrednici će postupcima proizvodnje i načina uzgoja izazvati genetičke promjene već domesticiranog bilja, pa zatim i životinja. Uništavanjem divljih biljnih zajednica radi uzgajanja domesticiranog bilja krajolik će se početi bitno mijenjati. Proizvodnja hrane će rasti, pa će se stvarati uvjeti za rast populacije poljoprivrednog stanovništva. Proizvodnja hrane i neovisnost ekološkoj ravnoteži omogućuje porast stanovništva i za više od 50 000 posto. Počinje nagli razvoj društva.
Kroz prethodne milijune godina, organizacijski oblici nisu se pomakli od malih skupina koje su bile stalno u pokretu za hranom, a samo nekoliko tisuća godina nakon početaka proizvodnje hrane, nastat će Babilonsko i Egipatsko carstvo. Babilonsko carstvo razvit će se na temelju viška vrijednosti iz proizvodnje ječma, a Egipatsko carstvo temelji se na proizvodnji pšenice ( Thomas 1995. ). Iz područja Jerihona, gdje je otrkiveno najstarije poljoprivredno naselje, staro oko 10 000 godina, poljoprivrednici će se početi seliti, stići će u Anatoliju ( jugoistočnu Tursku ) prije 9 000 godina, prijeći će u Grčku i iz dva pravca pristići na područje Hrvatske. Smjer širenja proizvodnje hrane nije bio koncentričan. Proizvodnja se hrane brže širila tamo gdje su tla bila plodnija, lakša za obradu i gdje je okoliš više odgovarao uzgoju stoke.
Arheološki nalazi omogućuju lako utvrđivanje mjesta na koja su pristigli prvi poljoprivrednici. Domesticirana dvozrna pšenica ( Triticum dicoccum ) nazvana emmer kao divlja je rasla samo u dolini rijeke Jordan, a jednozrna (Triticum monococum ), nazvana einkorn, domesticirana je u Anatoliji. Tih divljih oblika pšenice prije domestikacije nije bilo u Evropi. Zato je svaki nalaz neke od tih žitarica ili kostiju ovaca, uz utvrđivanje njihove starosti, dokaz o pristigloj poljoprivrednoj proizvodnji. U Anatoliji prije oko 9 000 godina počinje i proizvodnja keramike, stoga po cijeloj Evropi neolitizaciju označava početak proizvodnje hrane i keramike. Razvijaju se tehnike izrade keramičkih rukotvorina, a prikazi na njima imaju svoje mijene, pa su arheolozi na osnovi razvoja tehnika i utvrđenih mijena definirali keramičke kulture. Poznavanjem keramičkih kultura i njihova širenja po Evropi lakše je razumjeti i protumačiti današnje odnose haplotipova.
Kako je već rečeno, s pristiglom proizvodnjom hrane omogućen je velik porast broja stanovnika i samo ono pretpoljoprivredno stanovništvo koje je usvojilo proizvodnju hrane osiguralo si je brojčani rast i društveni razvoj. Nove spoznaje i istraživanja omogućuju postavljanje hipoteze da pristigli poljoprivrednici donose i šire praindoeuropski jezik, odnosno proto – indoeuropski, kako ga naziva Renfrew 1999. Ako na osnovi proizvodnje hrane i keramike, te razvoja društva procijenimo koliko je riječi bilo potrebno novim pridošlicama u Evropu, a koliko starosjediocima, onda se čini logičnim da su starosjedioci prihvaćali velik broj novih riječi i da je vjerojatno nastao i proto – indoeuropski jezik, o čemu najviše raspravlja Renfrew ( 1987, 1996, 1999, 2000. ).
Radi objašnjenja kasnijih zbivanja u 12. poglavlju iznijet ću spoznaje o nastanku i širenju indoeuropskog jezika. Očito je da je jedino u centru širenja haplotipa Eu18 opstao neindoeuropski jezik, kojim i danas govore Baski.Područje sužavanja uporabe baskijskog jezika vremenom se znatno smanjivao, a nekad je zahvaćao neusporedivo i nemjerljivo šire govorno područje od današnjega. Tako se u pradavno vrijeme baskijski jezik rabio sve do gradova Bordeaux i Toulouse u Francuskoj, išao preko granice Andore, a na tlu današnje Španjolske njegova granična crta bila je blizu grada Zaragoza u španjolskoj pokrajini Aragonu. Proces smanjivanja govornoga područja baskijskog jezika, jedinog preživjelog neindoeuropskog jezika predneolitske Europe, počeo je oko 6 000 godina prije Krista. Kada budem navodio haplotipove koje su na područje Hrvatske donijeli prvi doseljenici poljoprivrednici koji su započeli neolitizaciju i donijeli Evropski jezik, nazivat ću ih neolitski haplotipovi.
Prvi poljoprivrednici na područje Hrvatske pristižu oko 6 000 godina prije Krista, čime na našem prostoru počinje neolitizacija, ali i porces usvajanja proizvodnej hrane od starosjedilaca. Početak i tijek neolitizacije na području Hrvatske i Italije odvijao se istovremeno, pa ću spoznaje proizašle iz istraživanja u Italiji rabiti pri razjašnjenju razvoja i na našoj strani Jadrana. U tumačenju tijeka usvajanja proizvodnje hrane u sjevernoj Italiji navode se arheološka istraživanja s naše strane Jadrana ( Benac, 1957a, 1957b) i ističe se sličnost procesa. Budući da je na području Italije moguće dobro, a moglo bi se reći i lako uočiti sve procese neolitizacije, nije čudno da je veliki broj talijanskih znanstvenika dao najveći doprinos genetičkog podrijetla Europljana. U popisu literature brojni su radovi znanstvenika Talijana kao što su Cavalli – Sforza, Semino, Simoni, Chiki, Barbujani, Passarino i drugi.
Iz knjige profesora Ivana Jurića “Genetičko podrijetlo Hrvata.”
Slavenski haplotip Eu19 razmjerno je češći kod Mađara, Poljaka i Ukrajinaca nego kod Hrvata
Slavenski haplotip ima najviše frekvencije u Mađarskoj 60%, Poljskoj 56,5%, Ukrajini 54, 5%, U radu Semino i sur. 2000. godine utvrđeno je 29,31%, a u radu Passarina i sur. 2001. 23% slavenskog haplotipa u Hrvatskoj. U radu Passarina i suradnika Hrvatska nije uvrštena u grupu zemalja u kojima je dominantan slavenski haplotip. O mjestu nastanka slavenskog haplotipa Eu19 ima različitih mišljenja. Taj haplotip postao je poznatiji poslije istraživanja Y kromosoma stanovništva Mađarske ( Gugliemino i sur. 2000. ). Već u tome radu autori su zaključili da Mađari nisu azijatskoga genetičkog podrijetla, nego im se genetičko podrijetlo poklapa sa slavenskim. U radu Semino i sur. 2000. godine autori pak zaključuju da je mađarski jezik posljedica dominacije manjine koja je pristigla u Panonsku nizinu.
Geografsko ishodište slavenskog haplotipa koji je nastao mutacijom iz baskijskog haplotipa još uvijek nije potpuno jasno. Prva je pretpostavka govorila da je slavenski haplotip možda srednjoazijskog podrijetla. Detaljna analiza pojave toga haplotipa, u kojoj je obuhvaćena i analiza uzorka stanovništva Hrvatske, omogućila je zaključak da je njegovo izvorište na području sjeverno od Crnog mora. Moje spoznaje o području između Dunava i Tise i područja istočnije od Tise, gdje se oko 5 800. godine prije Krista razvila Koroš kultura, omogućuju pretpostavku da je ondje pretpoljoprivredno stanovništvo bilo glavni nosilac Koroš kulture i malo je vjerojatno da su kao najbrojniji mogli imati neki drugi haplotip osim Eu19. Buduća istraživanja zasigurno će razjasniti ishodište i vremensku dinamiku širenja ovoga haplotipa.
Zasad je sigurno da slavenski haplotip Eu19 nije dominantni haplotip Hrvata, jer je u dva citirana rada utvrđeno 29%, odnosno 23% tog haplotipa u Hrvata. Naravno, buduća istraživanja možda će nešto izmijeniti postotke haplotipova, ali nema osnove vjerovanju da bi te promjene mogle biti tako velike da bi promijenile generalni zaključak o genetičkom podrijetlu Hrvata. Kako sam već istaknuo, taj ću haplotip dalje nazivati slavenskim haplotipom, a u kasnijim računanjima sličnosti njegov udio u Hrvata uzimat ću iz istraživanja Semino i sur. 2000. godine, a on tamo iznosi 29,3%.
Iz knjige profesora Ivana Jurića “Genetičko podrijetlo Hrvata.”
Dragan Ilić
HOP
