Genom i haplotipovi naroda
Ovo kratko poglavlje o genomu odlučio sam unijeti u knjigu kada su ostala poglavlja već bila napisana. Tako sam odlučio zbog dojma da bi čitatelji mogli shvatiti da se populacije, s recimo hrvatskim haplotipom i slavenskim haplotipom genetički jako razlikuju. Budući da razlike ili sličnosti među populacijama ljudi uvelike ovise o dijelu genoma koji čine geni koji se rekombiniraju, svakako je trebalo upozoriti na to da haplotipovi na Y kromosomu i mtDNK čine samo malen dio genoma i da su osobine svakog pojedinca uvelike genetički određene upravo onim drugim dijelom genoma koji se rekombinira. Osnovna obilježja koji nisu haplotipovi jest da se pojavljuju u parovima.
Najveće razlike i sličnosti populacija ljudi temelje se na tom dijelu genoma. Prema tome, haplotipovi kojima možemo utvrđivati podrijetlo nisu odlučujući za razlike među rasama ili populacijama ljudi s raznih geografskih područja, nego je to onaj dio gena koji imaju svoj, kako kažemo, alelni par i koji se rekombiniraju. Taj dio gena čini veliku većinu od oko 30 000 gena koliko ih čovjek ukupno ima ( Claverie 2001. ). O ukupnom broju gena još uvijek ima dvojbi, jer je gene moguće brojati raznim metodama. Za naše je razmatranje važno da svaka populacija može imati drukčiju genetičku strukturu i u tome rekombinirajućem dijelu genoma. Te se razlike utvrđuju brojčanim odnosima alelnih parova gena. Zapravo, izražavamo ih postotkom, ali primjerice 60% jednog od alelnih parova pišemo 0,60, a 40% drugoga alela pišemo 0,40. Postotak prvog alelnog para označavamo s “p”, a drugog s “q”, pa je p+q =1, a tada je frekvencija jednog gena u populaciji jednaka sto posto minus frekvencija drugoga, a što označavamo kao: q=1 – p. I za taj dio genotipa poznate su nam mutacije. Postoje dvije vrste mutacija koje su stalno prisutne i za naše razmatranje najvažnije. Prve zovemo rekurentne i one se odnose na mutiranje između alelnih parova gena. Jedan gen mutira u drugi. Taj je proces konstantan, a količinu mutacije u jednom smjeru označavamo s “u”, a u drugom smjeru s ” v”. Količina tih mutacija ima najveći utjecaj na izgled odnosno osobine populacija, jer od tih mutacija ovisi udio gena u populacijama, a to se prikazuje formulama: pu=qv; pu=( 1 – p ) v, p = v/v + u. Još uvijek ne znamo kako se veličine “u” i “v” mijenjaju ovisno o geografskom položaju, ali te veličine i veličine prirodne selekcije na određenom području dovode do razlika između ljudi ovisno o tome gdje populacije dugotrajno borave. Naravno, razlike su vidljive nakon dugog razdoblja. Lako raspoznajemo da je netko s Dalekog istoka, juga Afrike ili s Anda, a moguće je i s dosta sigurnosti pretpostaviti je li netko iz Indije ili sjeverne Afrike. Te su razlike u najvećem dijelu rezultat genotipa koji se rekombinira. Zato je Indijac sa slavenskim haplotipom uočljivo različit od Ukrajinca s istim haplotipom, ali sigurno je da obojica ako imaju slavenski haplotip, imaju istog ishodišnog dalekog pretka.
Druge stalne mutacije odvijaju se prema neutralnoj teoriji Kimure iz 1983. i one dovode do polimorfizma ( Falconer i Mackay 1996. ). Polimorfizam znači da na jednome mjstu ili locusu na kromosomu, može biti više gena, ali naravno u jednoj osobi na tome locusu može biti samo jedan gen. Primjerice, ako ima deset gena, onda će analize pokazati postota svakog od tih deset gena u analiziranoj populaciji. Ukupno mora biti 100% gena. Objavljen je rad koji uspoređuje populacije Hrvata i Austrijanaca za osam locusa ( Ross i sur. 2001. ). Na svakom od tih osam locusa otkriveno je više alela. na primjer, na locusu oznake DD16S539 u Austrijanaca je pronađeno 8 gena alela, a u Hrvata 7 gena. Razlike nisu bile statistički značajne. Postoji i analiza razlika između sjevera i juga Hrvatske ( Keys i sur. 1996. ). Razlike također nisu utvrđene. Dapače, sličnost je vrlo velika.
Stoga se može reći da onaj dio genotipa koji se rekombinira dajeveliku sličnost populacijama koje žive u sličnim ekološkim uvjetima, jer se dva gena na istom locusu konstantno mijenjaju odnosno rekurentno mutiraju, i prelaze jedan u drugi. njihova frekvencija teorijski proizlazi iz već objašnjene formule: p=v/v + u. drži se da vrijednosti “v” i “u” mogu biti različite na raznim područjima Zemlje. Te mutacije dovode do sličnosti populacija odnosno naroda koji obitavaju na istom području. Budući da haplotipovi nemaju parova, na njima se ovaj proces ne odvija, pa je frekvencija haplotipova rezultat podrijetla, a ne prostora na kojem se obitava, barem ne onako kako je to kod genotipa koji se rekombinira. Zamislimo da su dva muškarca, jedan sa slavenskim, a drugi sa hrvatskim haplotipom, oženili blizanke, koje nužno imaju jednaku mtDNK. Njihovi sinovi imaju haplotipove otaca. Jednom je muški predak stigao iz Ukrajine ili sjeverozapadne Panonije, a drugom s Bliskog istoka, ali ogromni su postotak istih gena dobili od sestara blizankinja, kojih je većina gena predaka nastala pod drukčijim zakonitostima od zakonitosti nastanka haplotipova. I ostali geni dobiveni od očeva, koji nisu haplotipovi, sigurno doprinose velikoj sličnosti. Njihova velika srodnost i genetička sličnost nedvojbena je bez obzira na različite haplotipove i bitno različito genetičko podrijetlo po muškim precima. Zato su narodi slični i pojedinci unutar njih srodni, iako imaju drukčije genetičko podrijetlo. Zapravo, genetičari su otkrili izrazito mali broj gena s pomoću kojih možemo doznati mnogo o genetičkom podrijetlu, ali ne i o mijenama na preostalom velikom dijelu genoma.
Nema prepreka da se u svakom narodu uzmu uzorci različitih haplotipova i na tim uzorcima analiziraju razlike u genomu koji se rekombinira. Sigurno je da će razlike među onima koji žive na istom prostoru biti malene. Isto tako, ako bismo usporedili Indijce sa slevenskim haplotipom sa Hrvatima sa slavenskim haplotipom, te bi se populacije zasigurno već na prvi pogled razlikovale. To vrijedi i u situaciji kada je više gena na jednom mjestu, odnosno kada nastaje polimorfizam po Kimurinoj neutralnoj teoriji iz 1983. Već znamo da je udio polimorfnih gena različit u pojedinih zemljopisno udaljenih naroda. Danas se mnogo zna o iniciranju promjena koje uzrokuju proteini. Već 1973. godine na skupu najuglednijih matematičara i fizičara ( Mehra 1973. ) postavljeno je pitanje mogućnosti izmjere fenomena života ( Eigen 1973. ). U traženju odgovora Eigen 1973. je slikovito rekao da pitanje, što je prvo kokoš ili jaje, treba zamijeniti pitanjem: Što je prvo, gen ili protein? Svidjela mi se dosjetka koja kaže: Protein piše zakon, a gen ga provodi, ali i protein se mora pridržavati zakona. Time se otvara veliko pitanje mogućnosti “zakona” da pokreće proces mutiranja jednoga gena u drugi. Zato se slikovito Eigenovo pitanje iz 1973. može i ovako postaviti: Mogu li mutacije, osim što su pojedinačne, biti i dugotrajni procesi kojima veliki broj gena mutira u druge? Ne bih ovdje pokušavao dati odgovor na to pitanje, ali već mjesto nastanka mutanta Eu8 iz hrvatskog haplotipa Eu7 i udio Eu8 u populaciji na Sardiniji traži odgovor na njega.
Mislim da je bilo potrebno reći nešto o složenosti razumijevanja genoma i promjena na njemu, jer je tako možda jasnija mogućnost otkrivanja podrijetla putem haplotipova, toga sićušnog segmenta genoma, na osnovi kojega sam opisao svoje spoznaje o podrijetlu Hrvata. Još bih jednom istaknuo da različito genetičko podrijetlo unutar nekog naroda ne znači i različitost ukupnog genoma i obrnuto, isto genetičko podrijetlo dijelova populacije geografski udaljenih naroda obično ne znači i ukupnu genetičku sličnost.
HAPLOTIPOVI NA Y KROMOSOMU I MITOHONDRIJSKA DNK
STAROSJEDILAČKO STANOVNIŠTVO HRVATSKIH OTOKA KRKA, BRAČA, HVARA I KORČULE JE PREMA GENETIČKOM PODRIJETLU MEĐU NAJSTARIJIM U EUROPI
Haplotipovi se mogu nalaziti samo na Y kromosomu i u citoplazmi kao mtDNK. Ima više sustava označavanja haplotipova na Y kromosomu. Noviji je način označavanja po Semino i sur. 2000. i u njemu postoje podaci za Hrvate. To su oznake Eu1, Eu2 itd. Tim oznakama haplotipova tumačit ću podrijetlo Hrvata. Prema Bryanu Sykesu 1999. haplogrupe mtDNK označavaju se velikim slovima na primjer H, K itd. Sykes im je dao i ženska imena 2002, tako da je žensko ime počinjalo slovom kojim se označava haplogrupa. Na primjer, haplogrupi H dao je ime Helena, haplogrupi K Katarina itd. Nazivanje haplotipova ženskim imenima Sykes je uveo da bi razumijevanje nasljeđivanja mtDNK bilo jednostavnije širem krugu čitalaca. Zbog sličnih razloga uzet ću si pravo da haplotipovima kojima se može tumačiti genetičko podrijetlo Hrvata, uz upotrebu njihova označavanja po Semino i sur. 2000. dam i posebna imena.
Bryan Sykes 2002. opisuje kako je razvio metode analiza mtDNK i tako omogućio utvrđivanje sliijeda predaka ženskom linijom. Tom metodom može se otkrivati mtDNK na arheološkim nalazima ljudskih ostataka starim i tisućama godina. To znači da je ta metoda mnogo uspješnija od utvrđivanja metode na Y kromosomu na starim arheološkim nalazima. Tako je veliki interes izazvalo istraživanje poznatog kostura iz Engleske nazvanog Cheddar Man, koji je star 9000 godina. kada su pronađeni njegovi živući srodnici, koji su s osobom čiji je kostur analiziran imali iste pretke, to je bila vijest koju su prenijele brojne agencije i televizijske postaje. Vijest je prenijeta i na internetu ( O’ Neill 1997. ), a Sykes 2001. detaljno opisuje događanja uz ovo otkriće.
Utvrđivanje podrijetla pomoću mtDNk ipak izgleda nejasno i nesigurno. Problem koji se pojavljuje pri utvrđivanju genetičkog podrijetla po ovoj metodi proizilazi iz nejasnoće raznolikosti unutar haplogrupa mtDNK. Postavlja se pitanje može li uopće ta raznolikost biti poznata? Pitanje se postavlja na temelju mišljenja o postojanju rekombinacije mtDNK. McVean 2001. o tome raspravlja u radu: “What do patterns of genetic variability reveal about mitochondrial recombination?” Na to pitanje rekombinacije mtDNK postavljano i prije McVeana, suradnici iz Sykesove grupe reagirali su odgovorom: “Mitochondrial DNA recombination – no need to panic.” ( Macaulay i sur. 1999. ). Ubrzo je došlo do oštre reakcije na taj članak ( Eyre – Walker i sur. 1999. ). U najnovijem radu grupe oko Sykesa kao koautora priznaje se da je varijabilnost i diversifikacija mnogo kompleksnija nego što se mislilo. Na obrađenim podacima iz Hrvatske za analize haplotipova po Y kromosomu, koje sam prikazao u ovoj knjizi, treba biti vidljivo što znači poznavanje razlika halotipova unutar haplogrupa. Ako bi Eu7 i Eu10 bili u istoj haplogrupi i ako bi se po takvoj haplogrupi utvrđivala sličnost, onda bi sličnost podrijetla Berbera i Hrvata bila velika, a kada se uspoređuju haplotipovi pojedinačno, sličnost Berbera i Hrvata je jako malena. Naravno, može se postaviti pitanje: zar ne postoji sličnost ako je Eu7 nastao iz Eu10? Odgovor vodi prema već rečenome. Ako zanemarimo diversifikaciju, tada svi potječemo od jednog haplotipa. Ali, valja raspraviti je li to jedan čovjek ili više ljudi, a o tome ću govoriti kasnije.
Drugi problem jest utvrđivanje vremena nastanka mutacije, a s time i pojave nosioca nekog mutanta na nekom području. Uzmimo opeT primjer Eu7 i Eu10. Ako u analizi ta dva haplotipa ne razlikujemo i stavljamo ih u istu haplogrupu, mogli bismo zaključiti da hrvatskog haplotipa i sada ima u Africi, kao i u Hrvatskoj u velikom postotku. Zbog svega toga mislim da istraživati genetičko podrijetlo po haplogrupama mtDNK još nije sigurno. Ali, na temelju analiza mtDNK mogu se mnogo uspješnije donositi neki zaključci nego na temelju analiza preko Y kromosoma. Naime, ako postane potpuno sigurno da spermij ima neki utjecaj na promjenu mtDNK i tada je vjerojatno da se odnosi haplogrupa na nekom području ne mijenjaju. Recimo, bilo je moguće utvrditi da neki stari nalaz, kojemu je starost utvrđena metodom 14C uistinu potječe od nekog Europljanina jer se haplogrupa mtDNK Europljana razlikuje od haplogrupa iz Amerike.
Sykes je 1999. prvi objavio vrijeme pojave pojedinih haplogrupa u Evropi, navodeći da su te haplogrupe pristizale u tri kolonizacije. Kronološki to izgleda ovako: Neandertalac prije 300 000 godina nepoznate grupe haplotipova i nema nikakvoga postotka u sadašnjoj populaciji Europljana. Zatim, rani gornji paleolitik prije 50 000 godina ima grupu haplotipova U5 i pojavljuje se u sadašnjoj populaciji Europljana s udjelom od 10%. Onda slijedi kasni gornji paleolitik prije 11 – 14 000 godina. Tu se javljaju grupe haplotipova H, V, I, W, T, K i dosta od H, T, K. On sudjeluje sa 70% u sadašnjoj populaciji Europljana. na koncu ide epoha neolitika prije 8 500 godina. U njoj se javljaju haplotipovi H, T, K i sudjeluju sa 20% u sadašnjoj populaciji Europljana.
Taj Sykesov rad iz 1999. tiskan je u časopisu “Philosophical Transactions of the Royal Society of London,” a poslije rada objavljena je i rasprava između Sykesa i Renfrewa. Renfrew je dao priznanje Sykesu, istaknuvši da je pokušaj utvrđivanja makar i grubog vremena nastanka pojedinih haplotipova mtDNk svakako važan doprinos, ali postavio je i pitanje zašto nije haplogrupu I stavio u neolitik. Sykes nije imao odgovora. Zapravo je rekao da je u tablici usporedbe postotaka haplotipova u genetskoj strukturi današnjih Europljana i to u raznim vremenskim razdobljima prikazano da se haplogrupe HH, T i K mogu staviti i u paleolitik i u neolitik. To znači da haplotipovi koji su u retku neolitik, ali s dozom rezerve i naznačenim upitnikom, mogu biti mlađi i desetke tisuća godina nego što je prikazano u tablici u retku kasni gornji paleolitik. Ako se usporede metode na Y kromosomu i haplogrupama mtDNK, logično se može zaključiti da unutar haplogrupa još uvijek postoje haplotipovi ili subhaplogrupe raznog vremenskog postanka. Vrlo je malena vjerojatnost takvih pojava na haplotipovima Y kromosoma. To znači ovo: ako se sadašnje haplotipove na Y kromosomu preciznijim metodama bude moglo podijeliti na recimo Eu7a, Eu7b itd, sigurno će to biti posljedica vrlo mlade mutacije u Eu7 će biti “otac” tih novih mutanata nastalih u dalekoj prošlosti.
Ipak, i pored određene nemogućnosti da se neka podrijetla protumače s pomoću mtDNK, a koja se mogu protumačiti Y haplotipovima, ima mnogo slučajeva kada su rezultati dobiveni tom metodom nedvojbeni i nije ih moguće dobiti nijednom drugom metodom. Meni se kao primjer velike mogućnosti razjašnjenja povijesnih događaja osobito sviđa primjer publiciran u već navedenom radu Troya 2001. U tome istraživanju utvrđeni su haplotipovi mtDNk goveda za tri grupe goveda: grupe živućih goveda u zapadnoj Evropi, kostiju divljih goveda nađenih u Evropi i kostiju divljih goveda nađenih u Maloj Aziji. Živuća goveda u Evropi imaju iste mtDNK kao izumrla divlja goveda iz Male Azije, a različite od izumrlih europskih goveda. Zaključak je siguran. poljoprivredno stanovništvo koje je oko 6000 godina prije Krista stiglo na područje Hrvatske i dalje se selilo u zapadnu Europu, dovelo je već domesticirano govedo iz Male Azije i ta dovedena goveda više se nisu križala s divljim europskim govedima.
Čini se apsolutno sigurnim da su mtDNK neandertalaca različita od mtDNK Homo sapiensa. Zato sve grupe koje je utvrdio Sykes omogućuju nadopunjavanje spoznaja koje stječemo preko Y kromosoma. Sykes je 2001. godine sve haplotipove grupirao u 33 haplogrupe i prikazao njihov slijed nastajanja. Od ukupno 33 mtDNK haplogrupe njih sedam nađeno je u Evropi, a Sykes im je dao ženska imena koja počinju slovom kojim je označena haplogrupa, a to su: Ursula, Helena, Xenia, Jasmina, Velda, Tara i Katarina.
Uvid u stanje mtDNK haplotipova u Evropi daje više ostalih radova: Simoni i sur. 2000, Richards i sur. 2000, te Torrroni i sur. 2001. godine. Na osnovi mtDNK Simoni je načinio grubu kartu smjera doseljavanja u Evropu i označio područja gdje je moglo biti dosta stanovništva koje se povuklo za vrijeme ledenog doba. Simonijevo pretpostavljeno područje na kojemu je znatan broj stanovnika boravio tijekom ledenog doba podudara se s mojim mišljenjem da je u istočnom dijelu Panonije odmah poslije ledenog doba bilo dosta pretpoljoprivrednog stanovništva. Pretpostavljam da je je to stanovništvo vjerojatno nosilo slavenski haplotip.
Ti su podaci važni jer potvrđuju zaključak da se analizama haplotipova na Y kromosomu i mt DNK haplogrupa došlo do istovjetnih zaključaka o seljenju s Bliskog istoka u Evropu. Sykes je 2002. godine također iznio podatak da analize mtDNk pokazuju da je seljenje s Bliskog istoka na sjever išlo preko Panonije. Sykes je 2002. popularno opisao i kako je iz centralne Azije dio populacije išao prema zapadu, a dio prema istoku, pa su Europljani i američki Indijanci potomci tih Azijaca. Bermisheva i sur.. 2002. objavili su analize, kako navode,s područja Volge i Urala i utvrdili udio haplogrupe U od 18% – 44%, a udio haplogrupe H od 12% – 42%. Mislim da je zaključak o tim haplogrupama sličan zaključku o Y kromosomskim haplogrupama koji sam donio prema Underhillu i sur. 2000. godine. Međutim, kod Underhilla se točno zna da se takva diversifikacija dogodila u dalekoj prošlosti, a za mtDNk u citiranom radu Bermisheve i sur. 2000. godine to je nepoznanica, što se vidjelo i iz navedene rasprave između Sykesa i Renfrewa.
Podataka o mtDNK za populacije s područja Hrvatske ima za naše otoke. Potpuno je razumljivo zašto se počelo s analizama otoka. Naime, analize populacija s otoka, napose sa Sardinije, dale su vrijedne podatke, jer su otočne populacije bile izolirane. Tamo je moralo biti značajnog srodstva čak ako se nisu ženili srodnici četiri ili pet generacija unazad. Neke od takvih haplogrupa nađene su na jadranskim otocima, ali i na Bliskom istoku, te u Baska na Atlantiku. Prema Sykesu 1999. godine jedino je haplogrupa J u Evropi sigurno neolitskog podrijetla. To znači da najveći dio populacije s istraženih otoka potječe iz vremena ada su u Evropi postojali samo baskijski i hrvatski haplotip. Semino i sur. 2000. navode da je haplogrupa U pristizala u Evropu zajedno s pristizanjem hrvatskog haplotipa Eu7. Na naša četiri otoka halogrupa U i K, za koje Sykes kaže da su bliske, ima mnogo više nego što Sykes navodi za prosjek Europe. Budući da su otoci obično izolirani i tokovi promjena u frekvencijama gena mogu teći posebnim smjerovima, znatnije razlike rezultata s Korčule mogu se držati očekivanima. Na Bliskome istoku haplogrupa H je prisutna 26,2%, haplogrupa U + K 19%, a haplogrupa J je zastupljena sa 13,3%. Kod Baska dominira haplogrupa H s udjelom od 62,6%, slijedi miks haplogrupa U+K s 13,6%, te haplogrupa J s 2,7%. U svezi hrvatskih otoka Krk, Brač, Hvar i Korčula stanje je slijedeće: Na Krku haplogrupe H ima 33,8%, haplogrupe U+K 22,6%, a haplogrupe j 9%. Na Braču haplogrupa H ima postotak od 35,2%, zatim haplogrupe U+K 23,8% i haplogrupa J 8,6%. Na Hvaru je haplogrupa H zastupljena s 27,8%, halogrupe U+K 24,1%, a haplogrupa J ima udio od 9,3%. Naposljetku, na Korčuli je daleko najviše prisutna haplogrupa H s 60,2%, onda haplogrupe U+K 10,2%, te haplogrupa J s udjelom od 6,1%.
Za naše razmatranje najvažnije je da mtDNK ne dovodi u pitanje način i vrijeme pojave haplotipova po Y kromosomu na području Hrvatske. Moguće je prihvatiti navod Forenbahera iz 2002. da je stanovništvo Hvara starosjedilačko i jedino značajnije doseljavanje bilo je kada su stigli proizvođači hrane prije 8000 godina, a to znači kad je počela neolitizacija, a da stanovništva drugoga podrijetla praktično nema. Sve upućuje na to da je stanovništvo hrvatskih jadranskih otoka prema podrijetlu među najstarijim u Evropi. Većina otočana podrijetlom su od stanovnika koji su se pomicali s područja koje je sada pod morem i pristigli su na sadašnje otoke prije 11 000 godina. Za vrijeme ledenog doba razina mora bila je niža oko 120 metara i prije početka dizanja razine uvjeti života bili su bolji na nižim područjima. Dizanjem razine mora stanovništvo se pomicalo na više područje i prije oko 11 000 godina pojavljuje se na otoku Hvaru. Zato na jugu Hrvatske nema mnogo nalaza iz vremena ledenog doba, jer je stanovništvo obitavalo na područjima koja su sad pod morem. Tako su najstariji nalazi ljudskih ostataka s otoka Hvara stari samo 11 000 godina, ali današnji stanovnici Hvara imaju mtDNK koja dokazuje da su njihovi preci davno obitavali na tome području. Stanovništvo koje je donijelo proto – indoeuropski jezik i tehnologije proizvodnje žitarica i uzgoja domaćih životinja pristiglo je na otoke prije 8000 godina. Haplogrupe mtDNK pokazuju da nema dokaza da je na to područje Hrvatske pristiglo stanovništvo sa sjevera u vrijeme koje nazivamo prodorom Indoeuropljana, odnosno kasnije seobom naroda. Znači da rezultati dobiveni analizama mtDNK i haplotipova na Y kromosomu omogućavaju identične zaključke.
Kada je ova knjiga već bila spremna za tiskanje, došao sam do rada Cavalli Sforze i Feldmana, koji je objavljen u ožujku 2003. godine. U njemu je načinjena shema diversifikacije mtDNK koja je mnogo jasnija od Sykesove. Nedavno je objavljen i rad Hagelberg iz 2003, u kojem su navedeni novi dokazi o rekombinaciji mt DNK
SLAVENSKI HAPLOTIP I DOGAĐANJA U PODRUČJU STEPE
HRVATSKOGA HAPLOTIPA EU7 IMA U GENIMA NIJEMACA 37,5%, POLJAKA 23,6%, NIZOZEMACA 22,2%, UKRAJINACA 18%, FRANCUZA 17,4%, ČEHA I SLOVAKA 15,6% I MAĐARA 11,1%
Prerija i stepa nisu omogućavale napučenost pretpoljoprivrednog stanovništva ( Njos 1993. ) jer je trebalo čak 50 kvadratnih kilometara da se za jednog stanovnika sakupi ili ulovi dovoljno hrane. Proizvodnja se hrane iz zapadne Panonije širila u sjeverozapadnu Ukrajinu, uz širenje i liearnovrpčaste keramike. Na području sjeverozapadne Ukrajine linearnovrpčasta kultura već oko 5000 godina prije Krista nalazi se u takozvanoj drvenastoj stepi. Proizvodnja se hrane tek oko 4000 godina prije Krista uz riječne tokove širila na jug do obala Crnoga mora ( Lillie i Zvelebil 1995, Lillie 1998.). Čini se čudnim da poljoprivreda iz Anatolije do sjevernih obala Crnog mora stiže preko doline Vardara pa zapadne Panonije i sjeverne Ukrajine, ali arheološki nalazi nedvojbeno dokazuju smjer širenja poljoprivrede. Prema Adamsu i Otteu 1990. oko 3900. godine prije Krista na vrhuncu je sušno razdoblje u kojemu se širi stepa, pa se vjerojatno širio i stepski način života. To je razdoblje trajalo relativno kratko, samo oko 300 – 400 godina, ali dovoljno dugo da nastanu promjene u biljnim zajednicama i u šumskim područjima, pa su nestale vrste koje trebaju više vode, na primjer brest.
Čini se da se prema promjenama koje su uzrokovale širenje stepe pogrešno zaključivalo o širenju Indoeuropljana. Nema dokaza za bilo kakvu ekspanziju iz područja istočno od Karpata u tome vremenu. U tim uvjetima suhe klime počinje šira primjena kotača i kola, koja su u početku vukla isključivo goveda. Međutim, u novonastaloj suhoj klimi počinje domestikacija konja kao životinje koja je ekonomičnija od goveda u takvim uvjetima. Udomaćivanje počinje upravo na graničnom rubu stepe i šumskog pojasa. Najpoznatiji lokalitet na kojem je registriran početak domestikacije konja jest Dereivka ( Levine 1998, 1999. ). Taj arheološki lokalitet nalazi se nešto južnije od Kijeva. Najstariji nalazi domestikacije konja datirani su u vrijeme oko 4200. godine prije Krista, ali tada domestikacija tek počinje. Udomaćivanjem konja stvaraju se uvjeti za velik rast stanovništva u stepi. Thomas 1995. drži da je stanovništvo na stepskom području Europe i srednje Azije poslije domestikacije konja naraslo i do 6 milijuna. Konj se ubrzo poslije domestikacije iskorištava za proizvodnju mesa i mlijeka. Kosti konja koji su bili jahani i kojima su stavljane žvale datirane su oko 3500. godina prije Krista. Usvajanje jahanja omogućilo je da pastir može čuvati i do deset puta brojnija stada, a pokretljivost u stepi jako se povećala.
Nema dokaza da je konj služio kao vučna životinja sve do konstrukcije bornih dvokolica. Borna se kola u stepi počinju rabiti oko 2000. godine prije Krista. Poslije izuma bornih kola na dva kotača počinje ekspanzija konjičkih naroda. Širenje se odvija prema Perziji i Indiji, kamo se donosi indoeuropski jezik. Zato je logičan zaključak da je u stepu indoeuropski jezik došao neolitizacijom iz Panonije, a proširili su ga poljoprivrednici linearnovrpčastog kompleksa keramičke kulture, koji su pristigli iz šumskih područja zapadne Panonije. Razloge zašto se poljoprivreda širila područjima šumskih biljnih zajednica protumačili smo istraživanjima načina proizvodnje hrane u starčevačkoj kulturi ( Jurić i sur. 2001. ). U radu Passarina i sur. 2001. navodi se da u Indiji ima 30% slavenskog haplotipa Eu19. Konjanički narodi prodiru i na područje između Dunava i Egejskog mora, a u Grčkoj u Mikenskoj državi vladajući su sloj upravljači bornih kola, kočijaši, kako ih naziva Vernant 1990.
Kako piše i Suić 1996. na području južne Hrvatske nema arheoloških nalaza koji bi dokazali prodor tih konjanika. Zapadno od Dunava i Morave vladajući sloj ostat će metalurzi, a istočno od Dunava i Morave vladajući će sloj postati oni koji mogu osigurati kontrolu uzgoja i posjedovanja konja. Područje Hrvatske poslije prodora konjičkih naroda našlo se zapravo na periferiji sustava koji su organizirali metalurzi breaker kulture. Čini se da je od toga vremena nastajala granica dviju sustava i kultura. Za periferno područje Hrvatske to će biti vrijeme početka zaostajanja i za istokom i za zapadom. Centralni položaj i područje komuniciranja na srednjem Dunavu koje su kontrolirali Vučedolci izgubili su veliko značenje koje su imali tijekom bakrenog doba. Dostignuća Vučedolaca bit će ugrađena i u razvoj brončanog doba zapadne Europe i u Mikensku državu kao početak razvoja grčke kulture.
Da se vratimo stepi. Renfrew 1987, Cavalli Sforza 1996. ispravno zaključuju da se stepa sjeverno i istočno od obala Crnog mora naseljava sa zapada. Evgen Paščenko 1999. u knjizi “Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine” navodi upravo te dvije važne spoznaje. Prvo joj je ishodište u Anatoliji i drugo, da se stepa prvotno naseljavala sa sjevera i zapada iz šumskih područja. Relativno visok udio neolitskih haplotipova u Ukrajini 14% i još veći udio hrvatskog haplotipa 18% rezultat je pomicanja stanovništva iz Panonije u Ukrajinu. Nešto hrvatskog haplotipa moglo je kroz cijelo ledeno doba opstati na području Ukrajine i Poljske.
Prema sadašnjim spoznajama velike konjice azijatskih naroda u azijskim stepama stvaraju se mnogo kasnije, a kad oni kreću prema zapadu, vjerojatno im se pridružuje stanovništvo koje ima slavenski haplotip. Slavenski haplotip prodro je duboko u stepu na istok i vjerojatno je najbrojniji haplotip od početka rasta stepskog stanovništva. Buduće analize pokazat će kakav haplotip su imali Skiti, Hetiti, Gepidi, Goti, ali hipoteza da su oni bili nosioci EU19, odnosno slavenskog haplotipa, za sada je jedino moguća. Gote i Gepide držalo se germanskim narodima zato što su vjerojatno imali nešto drukčiju kulturu i drukčiji jezik. Vjerojatno je vladajući sloj i potjecao sa sjevera, ali ishodište većine pripadnika tih naroda moralo je biti u panonskoj stepi zapadno od Karpata, a vjerojatno su imali važne komunikacije s područjem stepe sjeverno od Dunava i oko ušća Dunava, jer im je osnova stepsko stanovništvo Koroš kulture. Otte i Noiret 2001. misle da je područje Koroš kulture izvorište ekspanzije, što je djelomično točno. Haplotipovi otkriveni u Ukrajini odraz su utjecaja s juga, istoka i sa zapada. Uzorak iz Ukrajine imao je(Semino i sur. 2000.) sljedeći sustav: slavenskog haplotipa 54%, hrvatskog haplotipa 18%, neolitskih haplotipova 14%, azijatskih haplotipova 12%,( ali uzeto iz raznih izvora ) i 2% baskijskog haplotipa. Od velike je važnosti doznati geografski razmještaj tih haplotipova u Ukrajini. Utemeljeno je očekivati da hrvatski i neolitski haplotipovi imaju veći udio na sjeveru Ukrajine u šumskom pojasu. Prema Herodotovu opisu sukoba Skita i Perzijanaca, Gollner je 1848. godine zaključio da su stari Slaveni potekli od naroda koje spominje Herodot, a naziva ih Neuri i Budini. Ti narodi obitavali su sjeverno od stepe i Skita na području biljnih zajednica šuma ili drvene stepe, što su prijelazne zajednice šuma i stepa, kamo je stigla linearnovrpčasta kultura i proto – indoeuropski jezik, a gdje se nešto kasnije razvila tripiljska kultura. Način života Neura i Budina omogućio je biološku ekspanziju, koja je karakterizirala poljodjelce kakvi su bili narodi nazvani Slavenima.
Usporede li se podaci za Ukrajinu i Mađarsku, može se zaključiti da je na području Mađarske veći utjecaj imalo stanovništvo slavenskog haplotipa Eu19 koje se razvijalo zapadno od Karpata. U Mađarskoj je nađeno 60% slavenskog haplotipa, 11,1% hrvatskog haplotipa, 13,3% neolitskih haplotipova, 13,3% baskijskog haplotipa i 2,2% azijatskog haplotipa. Takav odnos haplotipova Mađarske i Ukrajine dopušta zaključak da je haplotip Eu19 iz sjeveroistočne Panonije imao ekspanziju vjerojatno za vrijeme Rimskog Carstva i neposredno nakon njegove propasti, ali to je prvenstveno bila ekspanzija autohtonog panonskog stanovništva. Utjecaji iz područja istočno od Urala i iz centralne Azije bili su neznatni, naravno neznatni u mijenjanju genetičke strukture, jer je u formiranju vlasti i vladanju taj utjecaj bio velik.
Činjenica je da se rimska vlast nikad nije proširila na Bačku, pa je već na području između Dunava i Tise vladao autohtoni politički ustroj, koji je itekako mnogo dolazio u dodir s područjem Rimskog limesa. Za naše je razmatranje važno da je Rim iz toga područja regrutirao vojnike. Logično je očekivati da je stanovništvo sjeveroistočnog dijela Panonije dobro poznavalo granična područja u Rimskom Carstvu i da su upravo Gepidi nakon propasti Rimskog Carstva pokušavali organizirati vlast na području koje im je bilo najbliže. Goti su pokazali iznimnu sposobnost u prihvaćanju dostignuća Rima i bili su zainteresirani samo za preuzimanje vojne vlasti, a izvori govore da oni ostaju u strukturi bizantske vlasti i kad ih pobjeđuje Justinijan. Za vrijeme kratke gotske vlasti na području Hrvatske Goti ujedinjuju Saviju i Dalmaciju i vjerojatno je već za njihova vremena na području Hrvatske moglo biti slavenskog haplotipa. Moguće je da je slavenskog haplotipa u istočnopanonskom dijelu Hrvatske u prošlosti bilo mnogo više, jer su na to područje pristizali vojnici istočno od Dunava, koje su prihvaćali Rimljani, a poslije Rima na to su područje dohrlili Goti, pa Gepidi i naposljetku Avari s populacijom koju počinjemo nazivati Slavenima i koja nosi slavenski haplotip Eu19. Zajedno s Avarima u Panoniju je moglo stići stanovništvo sa slavenskim haplotipom s područja istočno od Karpata. Poslije oslobođenja od Turaka na područje Slavonije stalno su pristizali doseljenici iz Bosne, Like i Dalmacije, koji su povećavali udio hrvatskog haplotipa Eu7.
Poslije propasti Rimskog Carstva u zapadnoj se Mađarskoj vjerojatno povećava udio slavenskog haplotipa, pa postoji diskontinuitet razmještaja hrvatskog haplotipa. Prodor s istoka zahvaća i područja Slovačke i Češke. Tako je u Mađarskoj nađeno samo 11,1% hrvatskog haplotipa, u Češkoj i Slovačkoj 15,6%, u Poljskoj 23,6%, u Ukrajini 18%, u Njemačkoj 37,5%, u Francuskoj 17,4% i u Nizozemskoj 22,2% hrvatskog haplotipa. Buduća istraživanja vjerojatno će pokazati da je od neolitika do doba Rimskog Carstva u zapadnoj Mađarskoj bio mnogo veći udio hrvatskog haplotipa, a da je na području Mađarske istočno od Dunava u stepskim predjelima uvijek bilo malo hrvatskog haplotipa. Veći udio hrvatskog haplotipa u Ukrajini posljedica je pomicanja stanovništva šumskim područjima sjeverno od stepe, kako se to odvijalo tijekom neolitizacije.
Nameće se pitanje kako to da Mađari podrijeltom nisu različiti od Ukrajinaca i Poljaka? U “Povijesti Mađarske” tiskanoj 1995. Peter Hanak kaže da su Mađari u prošlosti iz područja istočno od Urala došli u europske stepe. Na području s kojega su Mađari eventualno došli u europske stepe poznata je genetička struktura naroda Mari, koji imaju haplotipove Eu13, Eu14 i Eu16, a koji na uzorku iz Mađarske nisu nađeni. Samo 2% Eu16 nađeno je u Hrvatskoj. Među Marima haplotipa Eu13 ima 4,3%, Eu14 čak 65,25%, a Eu16 6,5% stanovništva. Među Marima je nađeno i 13% slavenskog haplotipa Eu19. Prema tome, područje s kojega su eventualno došli Mađari i danas ima drukčiju genetičku strukturu, a i genetička struktura svih naroda nastalih istočno od Urala bitno se razlikuje od genetičke strukture europskih naroda.
Zato je moguće pretpostaviti da su Mađari već u europskim stepama bili u genetičkom smislu slavenizirani, ali i populacija koja je pristigla u Panoniju morala je biti vrlo mala, jer bi u suprotnom s područja Ukrajine donijela manji udio slavenskog haplotipa, a vjerojatno i nešto od haplotipova koje imaju Mari, jer je takvih haplotipova u Ukrajini 8%. Zato je vjerojatno da je slavenski haplotip imao ekspanziju i iz područja nekadašnje Koroš kulture, te da su narodi koji su svrstavani u germanske kao Goti i Gepidi, vjerojatno bili nosioci slavenskog haplotipa.
Iz knjige profesora Ivana Jurića “Genetičko podrijetlo Hrvata.”
Dragan Ilić
HOP
