TURCI SU MUČKI I OKRUTNO PROGONILI, PREBIJALI I UBIJALI GLASOVITE HRVATSKE BISKUPE 16. STOLJEĆA U BOSNI BLAŽA KOVAČIĆA, TOMU SKOROJEVIĆA, DANIJELA VUČIĆA, ANTU MATKOVIĆA, NIKOLU UGRINOVIĆA I FRANJU BALIČEVIĆA
Osmanlije su svirepa zlostavljanja i umorstva biskupa provodili pod lažnim alibijem kako biskupi u Bosni u dosluhu s Rimom i papom skupljaju goleme novce za protutursku urotu i podizanje hrvatskog, kršćanskog ustanka u Bosni radi protjerivanja Turaka i islama iz Bosne
Unatoč svim nevoljama i poteškoćama, neke od oštećenih, razorenih ili potpuno uništenih samostana, uspjeli su franjevci ponovno podignuti. Takav je slučaj bio sa samostanima u Sutjesci, Fojnici, Kreševu i Visokom, ali samo od pletera, odnosno od šiblja s blatom i ni centimetar više nego što su ranije bili. Pa i za takve najskromnije zgrade od najjednostavnijeg materijala, da bi se sagradile, trebalo je tražiti dozvolu i za nju platiti strahovito velike svote. Sutješki je samostan za svoju dozvolu platio 900 dukata, a tako su, bez sumnje, više ili manje, platili i ostali. Razlog zbog kojeg su Turci odredili da se samostani grade od takve građe bio je očigledan. Željeli su ubiti ponos tih ljudi koji uporno neće da prihvate islam. Osim toga, takve su zgrade kratka vijeka, pa će fratri opet morati plaćati grdne novce za ponovnu dozvolu, kad ih nakon 30 – 40 godina ponovo budu morali graditi ili barem popravljati. Stav velike sumnjičavosti prema Hrvatima katolicima i prema njihovoj vezi s inozemstvom, a osobito s papom, nastavlja se kroz cijeli 16. vijek, pa i dalje. Dovoljno je navesti kronološkim redom one najteže slučajeve, bilo prebijanja, bilo progona, bilo ubojstva poznatih biskupa 16. stoljeća poput Kovačića, Skorojevića, Vučića, Matkovića, Ugrinovića i Baličevića, pa da iznimno teška situacija bude sasvim jasna.
Kad je godine 1544. došao u Bosnu smederevski biskup fra Blaž Kovačić, koji je u Smederevu postao biskupom još 1536, on je dolaskom u Bosnu upravljao istodobno i Bosanskom biskupijom. Turci su ga potvorili da je iz Rima “donio zastave” da diže narod na ustanak. Bježeći pred turskim nasiljem i njihovom potjerom, fra Blaž Kovačić u tome munjevitom bijegu pred Turcima skoči s konjem u Drinu, nadajući se preplivati rijeku. Međutim, brzi ga riječni valovi nekako rastave od konja i on potone potpuno i utopi se u Drini. Nakon što se biskup udavio u valovitoj Drini, Turci su nastavili s optužbama još nekoliko franjevaca kao sudionika tobožnje urote, pa je Provincija morala izdati mnogo novca da spasi živote braće franejvaca. Jer, Turci su tvrdili da su braća bili ortaci sad već poginulog biskupa Blaža Kovačića i njegovi pomagači u izmišljenoj protuturskoj uroti.
Slično su optužili 1552. godine fra Tomu Skorojevića, kojega su, iako je brižno sakrivao svoj biskupski “čin” pronašli i ubili. I ova put fratri su morali platiti golemu svotu novca da se otkupe, jer su po istom scenariju izmišljene protuturske zavjere, bili optuženi kao suradnici i suučesnici u pokušaju obaranja turske vlasti skupa s ubijenim biskupom Tomom Skorojevićem. Još tragičnije posljedice donio je progon fra Danijela Vučića, duvanjskog biskupa. On je 1563. godine pobjegao, progonjen od Turaka iz Duvna pravo u samostan u Mostaru, gdje se sakrio pred turskom potjerom. Kad su Turci to dočuli, odmah su dojurili u mostarski samostan, tražeći skrivenog biskupa Danijela Vučića. Franjevci su, međutim, doznavši za tursku tjeralicu za biskupom, njega već iz Mostara otpremili u Ljubuški. I kad ne nađoše i ne uhvatiše biskupa Vučića u samostanima, niti u Mostaru, niti u Ljubuškom, onda Turci u bijesu i za osvetu srušiše do zemlje i mostarski i ljubuški samostan. Poslije toga, ni jedan, ni drugi samostan, nije više sagrađen. Spomenuti crkveni dostojanstvenik, kad je vidio da ne može stanovati u svojoj biskupiji, pobjegne još jednom. Tada biskup Danijel Vučić utekne pred turskim progonom u Dalmaciju, a Turci odmah za njim u istom pravcu. Malo kasnije, zarobe ga Turci blizu Korčule i odvedu u Vrgorac. Držali su ga u tamnici, dok fratri nisu skupili goleme novce za biskupovo izbavljenje. Turci su ga držali zatočenog kao da je rob, sve dok Provincija nije otkupila njegovu slobodu.
Godine 1573. tadašnji biskup fra Anto Matković, na povratku iz Rima umre u Požegi i u tom slavonskom gradu, u to bi i pokopan. Turci opet iznesu klevete i izmisle da je i ovaj biskup donio od pape veliko blago da potakne kršćane na izdaju Bosne, kao da su Bosnu tobože stvorili turski i islamski uljezi iz Azije, a ne katolički Hrvati kao jedini autohtoni njezini stanovnici, koji jedino imaju i pravo drugima spočitavati izdaju Bosne, a ne obratno. Dođoše onda mnogi Turci tražiti izmišljeno blago, a kad ga ne nađoše nigdje, otvoriše onda i biskupov grob, misleći da je blago s njim pohranjeno. Budući da su se u nadi prevarili, potvoriše Turci četvoricu fratara da su negdje sakrili novac, koji oni sami ne mogu naći. Nakon gadnog zlostavljanja i pokušaja iznude lažnih priznanja od fratara, Turci iznudiše od franjevačke braće preko tisuću talira, sve uz mnoge druge izdatke. Povrh toga, sravnili su i samostan sa zemljom, dok je crkva uzeta za turski hram, a braća određene za službu kršćana stanovala su u stančiću kod crkve Svetog Filipa i Jakova. Slijedeći gnjusan turski zločin dogodio se 1588. godine. Tada je u Dalmaciju došao fra Nikola Ugrinović, smederevski biskup, po kojem i danas nosi naziv Ugrinovačka ulica u Zemunu pokraj stadiona NK Zemun. Uhvate Turci fra Nikolu Ugrinovića kao uhodu i izdajicu države i odvedu ga u Livno. Držali su ga dugo u tamnici, dok ga braća nisu otkupili izbrojivši više od tisuću talira za njegov otkup. Ipak mu poslije nekoliko godina zbog sumnje za veleizdaju, Turci odsijekoše glavu blizu Ključa zajedno sa dvojicom svećenika i jednim laikom ili svjetovnjakom.
Godine 1589. bosanskim je biskupom postao fra Franjo Baličević. On je na putu za Rim, odlučio zadržati se neko vrijeme u samostanu u Zaostrogu. Turci su saznali da ide u Rim, pa su ga opaki lažljivci potvorili da sa sobom nosi novac skupljen od katolika. Stoga, nahrupe Turci za njim u Zaostrog. Provališe onda Turci u samostan u namjeri da pronađu i uhvate biskupa. No, ne nađoše ga, jer su ga fratri već bili prevezli čamcem na otok Hvar na Sućuraj. Sad je odjednom zaostroški gvardijan fra Pavao Jukić bio “kriv,” pa su ga Turci svezali i mučili. Tjerali su ga da prizna i da im otkrije gdje se skriva biskup sa skupljenim novcem. Istukli su pritom, ne samo gvardijana, nego još i biskupova slugu, koji se tu zatekao. Zatim su opljačkali samostan i oteli biskupova konja. U međuvremenu, dok su Turci večerali i smišljali nove podlosti i podmuklosti na kakve će nove muke staviti zarobljene, dvojica katolika navale na Turke i četvoricu smaknu, te oslobode gvardijana i druge fratre. Naravno da su franjevci za taj čin pogubljenja četvorice Turaka kasnije morali skupo platiti. Povrh svega, dadoše franjevci mnogo novaca Turcima da ih više uopće ne muče tražeći odbjeglog biskupa Franju Baličevića. Dakako, samostanski sluga, kojega su Turci dodatno okrivili za čin pomaganja dvojici katolika u opisanom ubojstvu četvorice Turaka, posebno je nastradao, te su ga Turci još jednom teško isprebijali.
Na kraju, zanimljivo je predočiti opis Bosne u izvještaju Svetoj Stolici biskupa fra Franje Baličevića iz godine 1600.
“Kraljevstvo Bosna, zvano Misija ili Mezija, veliko je… Klima mu je vrlo umjerena i vrlo zdrava. Tlo je bogato rudnicima željeza, olova, kositra, bakra, srebra i zlata. Ljudi su visoki, lijepi, bistroumni, snažni i ratoborni. Zemlja obiluje svim stvarima za prehranu i ljudsko uzdržavanje. Natapa je mnogo plovnih rijeka i ukrašava mnogo jezera bogatih ribom. Odlikuje je velika i prijatna raznolikost izvora, brežuljaka, dolina, ravnica i šuma, koje više podsjećaju na ono što je ljudskom rukom obrađeno nego li na divljinu. Ona u obilju porizvodi svakovrsne plodove i životinje. Ljudi su pitomi i vrlo skloni gostoljublju, pa se natječu da prihvate putnike, brinući se da nahrane i njih i njihove konje i da im pruže svaku ugodnost bez ikakve naplate. Vrlo je čudno da ta gostoljubivost be prestaje iako su ove pokrajine iscrpljene i upropaštene turskom tiranijom i njihovim vojskama, koje tu trajno zimuju i pustoše kad njom prolaze.”
Dragan Ilić
HOP