TURCIMA SU ISPRAVE FERMANI IZDAVANI FRANJEVCIMA SLUŽILI KAO TRIK I POKRIĆE ZA EKONOMSKO UNIŠTENJE SAMOSTANA A NASTAVILI SU I S MASOVNIM UBOJSTVIMA SVEĆENIKA
I dok su na glavnoj meti turskoga progona u XV i XVI stoljeću bili katolički svećenici u Bosni, situacija se u XVII stoljeću bitno mijenja, glede dopune i proširenja turskih načina i oblika progona i ubijanja ljudi, odnosno razaranja i potpunoga uništenja imetka hrvatskih franjevaca u Bosni i Hercegovini pod turskom okupacijom. Dakako, Turci su nastavili i sa pogromom nad biskupima i kroz cijelo XVII i XVIII stoljeće, a nesmanjenom žestinom njihovo iživljavanje i najgrublji teror nad franjevcima u okupiranoj hrvatskoj Bosni i Hercegovini potrajat će sve do konačnoga turskoga povlačenja iz BiH-a 1878. godine i prestanka njihove vladavine nad tom povijesnom hrvatskom zemljom. I u XVII stoljeću bilježimo brojne slučajeve zlostavljanja biskupa kao i u ranijem razdoblju u XV i XVI vijeku. Izdvajaju se slučajevi brutalnoga turskoga obračuna s biskupom Benlićem 1664. i 1669. i kasnije i s fra Marijanom Lišnjićem. Isto tako loše se proveo i prije njih oko godine 1624. biskup mjesta Osci Tribalorum, poznatijeg po opće poznatom nazivu bugarske prijestolnice Sofije. On je bio u službenome posjetu Rimu, a kad se vratio otuda, svratio je najprije u svoj zavičaj Gornju Tuzlu u samostan Gradovrh. Tu se razbolio i umro. Kad su Turci doznali da je došao iz Rima i potom u Gradovrhu, samostanu kod Soli ( Tuzle ) umro, navale Turci i svu braću povežu u lance tražeći novac kao da ga je tad već pokojni biskup mnogo donio i kao da već pripada državnoj turskoj blagajni. Tako su ih grozno zlostavljali da su morali izbrojati dvije tisuće talira. Samostan je bio napušten, jer tu više nisu mogli opstati. i Ali, u tom je stoljeću oštrica turskih nasrtaja nad hrvatskim narodom i poglavito nad svećenstvom, bila uperena prvenstveno na iscrpljivanje i ekonomsko uništenje samostana, a ne na sumnjičenje i oblike potvaranja i nametanja lažne krivnje fratrima, sve to i uz prikupljanje lažnih iskaza lažnih svjedoka kako bi Turci pod takvim izlikama izmišljene urote protiv njihove vlasti imali tobožnje pokriće da mogu napraviti najsurovije oblike odmazde spram navodnih zavjerenika. Što je vrijeme odmicalo, sve više je pokretač ovih turskih poriva ka progonu hrvatskoga puka i franjevačkih svećenika bila njihova sebičnost i lakomost, dok je bespravno stanje raje omogućavalo da se gotovo po miloj volji provodi nasilje.
Sultani su na molbe franjevaca izdavali ferman za fermanom, kojima su navodno htjeli zaštititi slobodno vršenje kršćanskih vjerskih čina, nepovredivost osoba i imetka franjevaca, njihovu oslobođenost od nameta. Iako je za te isprave svaki put trebalo platiti grdne svote, one su vrijedile samo nekoliko godina, a najduže dok je vladao sultan koji ih je izdao. Danas nam ti fermani vrlo dobro svjedoče kakve su muke trle franjevce, budući da se prema običaju sultanovog ureda u prvom dijelu fermana izlažu poteškoće, pritužbe, zbog kojih se franjevci obraćaju vladaru, a tek onda donosi rješenje i naredba mjesnim vlastima kako da postupe. Kronološki se mogu navesti brojni fermani s početka XVII stoljeća iz kojih se vidi u čemu su i kako fratri stradali.
Godine 1599. i 1600. fermani Mehmeda III kažu da se od franjevaca traže svi nameti kao i od ostale raje, iako su oni od njih oslobođeni. Veli se dalje da ih paše, vojvode, subaše i janjičari globe zato što su navodno popravljali crkve i da im državni činovnici otimaju njihove tovare. U fermanima iz 1608. i 1611. veli se da defterdar, u prijevodu državni blagajnik, zatim janjičari i softe, svi skupa, preziru evanđelje, te zabranjuju i ometaju propovijed. Krivnju za ubojstva koja su počinili oni sami ili netko drugi, pripisuju fratrima, pa ih suci onda nemilosrdno globe. Traže goleme bakšiše od fratara kad ovi sebi nose hranu. Uzimaju od njih danke ili ih naprosto pljačkaju. Slično se kaže i u fermanu iz 1618. godine. U fermanu iz 1615. godine navodi se da turski činovnici razjahuju u samostanu i traže badava hranu za se i za konje. U drugom fermanu tih godina veli se da činovnici u velikom broju navraćaju u samostan, te besplatno traže jelo, ovnove, janjce, med, loj, sijeno, pa i novce silom iznuđavaju. Ova okolnost da su samostani postali besplatna gostiona za Turke bila je tako teška da su na primjer fojnički fratri morali svoj samostan zatvoriti i otići iz njega. Nekada su franjevci od vlasti tražili da seljake, koji su Turcima u samostanu posluživali, oslobode barem od izvanrednih nameta. U gore navedenom fermanu iz 1615. godine piše također da bi nekad razbojnici provalili u samostan, a činovnici bih ih pustili na slobodu, ali bi fratre ipak i tada globili pod izgovorom da su ih oni u samostanu sakrili. U fermanu iz 1622. godine. opisuje se zlostavljanje fratara na putovanju. Ako ih Turci susretnu u redovničkom odijelu, krivi su što ga nose i onda slijede udarci, skidanje i globa. Ako bi fratri bili u civilnom, odnosno domaćem odijelu, opet bi bili krivi uz turski upit u vidu provokacije: “Zašto svoje haljine ne nosite?”
O najokrutnijem mogućem turskom maltretiranju franjevaca zorno svjedoči i popratno pismo bosanskog provincijala fra Stjepana Zlatarića fra Luki Jurišiću, upućeno 1603. godine. Izvadak iz toga pisma glasi ovako:…”Okrutnost silnika toliko nas je pritisla da smo po sultanovu ( magni Turcae ) pismenom nalogu bili vezani, bačeni u tamnicu, batinani, opljačkani, a dvojica od nas ostali su jedva napola živi.” ; …”Nikako nam ne dopuštaju boraviti u samostanima, ako prije ne isplatimo tri hiljade groša ( nummos ). Stoga, da se u ovim krajevima ne bi sasvim utrnula iskra vjere, obraćamo se papi, kraljevima, knezovima, vojvodama, velikašima i svim kršćanima i ponizno molimo za pomoć budući da mi nemamo odakle da to isplatimo.” Izvor: Acta Bosnae u Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium.
Što dalje zalazimo u XVII stoljeće, to je stanje zbog turskih globa, iznuđivanja i nasilja sve teže. Provincijal fra Andrija Tomanović Kamengrađanin piše godine 1630. Kongregaciji za širenje vjere: “Samostani su zaduženi uz lihvarske kamate, tako da se nalazimo pred potpunom propašću.” Njegov nasljednik fra Martin Brguljanin piše 1655. godine istoj Kongregaciji:” Danas boravimo po šumama poput divljih životinja, pošto smo napustili pet glavnih samostana, jer nismo mogli nadostati Turcima jela i pića… Prošle godine bio je ubijen gvardijan sv. Petra u Solima ( današnjoj Tuzli ), jer nije imao što da im dadne jesti i piti… Uvijek nas tuku, muče, vrše bezbrojna nasilja i zlostavljanja nad nama.” On navodi i konkretne gubitke. Petnaest ih je ubijeno, drugi su na kolac nabijeni, neki batinani po tabanima. Pored toga, ima i cijeli niz sličnih i konkretnih slučajeva koji osvjetljavaju teško stanje franjevaca pod Turcima:
Godine 1635. odlučio je bosanski beglerbeg spaliti samostan u Fojnici i sve fratre pogubiti. Da se spase, morali su mu dati 7 000 škuda, posudivši ih od Turaka uz goleme kamate, založivši pri tome samostan i sve crkveno ruho i posuđe. Pa i tako, mnogi od njih morali su odležati u zatvoru. Zatim, godine 1659. na imostke fratre iznesena je objeda da su navodno “kopali neko blago.” To je bio povod da Turci dođu lako do novca. Oglobili su ne samo imotski, nego i fojnički, ramski, kreševski i sutješki samostan sa 150 000 jaspri ili u vrijednosti 311 cekina. Ujedno je paša dao udariti tisuću udaraca štapom po tabanima fra Filipu Runoviću. Za vrijeme Kandijskog ( Kretskog ) rata od 1645 – 1669, a pobliže godina 1646. i 1647. dva su Turčina progonila provincijala, oglobila ga i opljačkala. Svi su samostani u to vrijeme bili oplijenjeni izuzev olovskog. U Dalmaciji je bilo ubijeno osam fratara. Godine 1661. Turci su spalili četiri samostana, a tri preostala samostana fratri su u strahu za vlastite živote napustili. Godine 1675. došao je bosanski provincijal fra Marko Vasiljevčanin u Đakovo. Kad je paša to dočuo, dozvao ga je k sebi, grdno ga izbatinao po tabanima. Pustio ga je tek pošto su fratri za njega dali veliku svotu novaca. Godine 1677. došao je bosanski biskup fra Nikola Ogramić u Požegu. Ondje ga je paša dao uhvatiti, pa mu je morao dan i noć služiti poput roba i dati sve što se silniku na tržištu svidjelo. I opet, otkupljen je tek silnim novcem. Uz to mu je paša sprečavao vršiti svete čine. I kad je kasnije 1682. godine došao u Đakovo, bio bi obješen da nije na vrijeme pobjegao.
O razmjerama torture što su je franjevci u hrvatskoj Bosni doživljavali pod vlašću Turaka, govori i izvještaj opata Pavla o stanju u Bosni, a napisan u Rovinju 1640. godine. U njemu je rječito dat prikaz teškoga stanja svećenstva i hrvatskoga puka u Bosni pod okupacijom Turaka na vrlo ilustrativan način. I nakon što su prenoćili vani uz krčmu, nastavili su fra Pavao i njegovo društvo rano jutrom putovanje ovako:
Naš sluga zvani Grgo, vješt ovoj zemlji i turskom jeziku, koji je cijeloga života pratio komisare i provincijale, započe govoriti:” Brzo, brzo na konja!” Uzjašismo žurno jer smo bili sjašili, a ovaj Grgo krene naprijed i pozdravi Turke, koji su dolazili prema nama. Budući da smo bili malo udaljeni od samostana, pravio se da je i on Turčin. Ovi Turci dolazili su od samostana, gdje su bili ukonačeni i dobro pogošćeni. Sad čitaoče čuj kako ove zvijeri uzvraćaju jadnoj braći. Grgo rekne slavenskim jezikom, jer većina Turaka njime govori, a ja sam odlično razumio: “Odakle dolazite braćo?” ; “Dolazimo,” odgovori jedan Turčin, ” od onih fratarskih đidija, što u našem jeziku ( misli se ovdje na talijanski, jer piše talijanski, pojam “đidija” u prijevodu znači isto što i “nitkovi.” Razgovor dalje slijedi ovako: “Pa, dobro, kako dočekuju? Kako će nas dočekati?” Turčin odgovara ovako: ” Dočekat će vas dobro ako ih dobro izmlatite. Imaju svega, ali izmlatite ih dobro, pa će vam dati koliko znate da žele.” Da nisam čuo na vlastite uši, mislio bih da hoće da me time zastraše. “To prepustite nama,” reče Turcima Grgo, držeći ih i dalje u zabludi da Turci cijeli razgovor vode sa svojim zemljacima Osmanlijama koji su krenuli u pohod zastrašivanja i mučenja franjevaca. Nisu znali Turci s kim razgovaraju i tako smo od samih Turaka doznali istinu i priznanje o njihovim zlodjelima nad Hrvatima. Na kraju, stigli smo u samostan u Gradovrhu u vrijeme mise.
Dragan Ilić
HOP
