Bandićevoj fontani na popularnom zagrebačkom trgu Britancu sudbina nije baš naklonjena. Radovi na fontani počeli su u listopadu prošle godine i završeni su prije tjedan dana. Međutim, nakon što je sve već bilo napravljeno, bageri su ponovno došli na Britanac i počeli sve raskopavati jer je otok bio prevelik za prolazak autobusa. Bandić je tada u svom osebujnom stilu galamio na radnike i počeo naređivati kako će i što raditi. Već slijedeći dan otvaranja je fontana opet stavljena izvan pogona, jer navodno zašpricava građane na autobusnoj stanici.
Samo otvaranje fontane trebalo je biti zaštićeno od svih uroka blagoslovom velečasnog Zlatka Korena koji je uz molitvu blagoslovio fontanu, a časna sestra ju je pritiskom na gumb uključila. No svemu je prethodio performans mladog studenta likovne akademije koji je “krstio” fontanu zapišavši je u znak protesta i mirno – odšetao na piće i čestitke svoga društva koje je na njega čekalo u obližnjem kafiću. Po uzoru na Labrovića koji je zapišao hrvatski grb na Markovom trgu, pa poslije bio počašćen gostovanjem kod Stankovića, očekivali bi da će i ova mlada zvijezda “performerskog arta” dobiti jednaki tretman. Ali, budući da se radi o važnoj Bandićevoj fontani, a ne o hrvatskom grbu (koji je očito vlastima manje važan), ovog mladog performera su uz navijanje znatiželjnika preko Britanskog trga naganjale snage Bandićevog osiguranja.
Kome su ustvari dozvoljene umjetničke slobode? Samo ponekim performerima ili svima? Kada se zapišava hrvatski grb onda je to umjetnost, a ako se piša u Bandićeve fontane onda je to prekršajno djelo? U principu je i jedno i drugo prostakluk koji nikakve veze nema s umjetnošću. Razlika je samo da je prijestupnik s Bandićeve fontane student likovne umjetnosti, a Labrović to nikada nije ni bio. Također je mladi zapišavač u slučaju Bandićeve nove fontane svojim ponašanjem jasno dao do znanja da je riječ o protestnom zapišavanju, a ne o performansu. Interesantno je također da su ga snage osiguranja promatrale i pustile da se neometano “olakša” u fontani i odšeće, prije nego što su reagirale – i to tek na poziv jednog bijesnog građana.
Kažu da Zagreb leži na šljunčanom tlu i vodi, baš kao i Beč kojemu Bandić stremi u svom velegradskom zanosu i snu o metropoli. Ako je tomu tako, zbog čega Zagreb koji s pripadajućom okolicom ima skoro 2 milijuna stanovnika nema podzemnu željeznicu (metro) kao svaka respektabilna metropola, a Beč ima? Zbog čega Zagreb ima gradonačelnika koji umjesto metroa kopa bunare (pardon fontane) – kao da želi olakšati silni pritisak vode na površinu? Je li gradu potrebnije uljepšavanje fontanama ili efikasni i moderni javni prijevoz?
Ingrid Runtić
HOP
