NAJSTARIJA RIMOKATOLIČKA BISKUPIJA U BOSNI I HERCEGOVINI JE TREBINJSKO – MRKANJSKA I UMJETNO JE POSTALA JAKOM UTVRDOM SRSKOGA SVETOSAVLJA
Trebinjska ( Trebinjsko – Mrkanjska ) biskupija proteže se danas jugoistočnom Hercegovinom od istočne obale Neretve na zapadu do crnogorske granice na istoku, te do hrvatske državne granice, odnosno dubrovačke biskupije na jugu do izlomljene crte od Neretve prema Maglicu niže sastava Pive i Tare na sjeverozapadu. U prošlosti su toj biskupiji pripadali i zapadni krajevi današnje Crne Gore, točnije stara Hercegovina i zapadna Boka, ali je na zapadu bila manja za nekadašnje područje stonske biskupije. O točnim granicama te biskupije u srednjem vijeku autori nisu suglasni, no pretpostavlja se da je pokrivala područje srednjovjekovne Travunje ( Tribunije, Trebinja ), po kojoj je i dobila ime. Trebinjska biskupija spominje se prvi put u buli pape Benedikta VIII 1022. godine, a njezin prvi poznati biskup bio je Salvije 1276. godine. Trebinjski biskupi stolovali su u benediktanskom samostanu u Polju, danas popravoslavljenom i posrbljenom selu Čičevu, pet kilometara južno od Trebinja. U Čičevu je bila stolna crkva posvećena sv. Petru. Uz biskupa je u Čičevu, danas jakoj srpskoj utvrdi u Hercegovini, postojao i stolni kaptol. Katedralu i biskupsku rezidenciju porušili su u svome vandalskom pohodu Tatari, kad su sredinom 13. stoljeća, preciznije 1242. harali tim krajevima. To je na sebi svojstven i prepoznatljiv način iskoristila kasnije SPC da na temeljima porušenoga katoličkoga božjeg hrama podigne pravoslavnu bogomolju.
Srednjovjekovna Tribunija, najstarije područje biskupije, pala je pod političku vlast srpskih Nemanjića krajem 12. stoljeća i ostala pod njom do raspada Dušanova carstva. Godine 1373. dolazi pod vlast bosanskoga kralja hrvatske krvi Tvrtka Kotromanića, a nakon njega po njoj gospoduju osamostaljena bosanska gospoda iz roda Kosača. Po hercegu Stjepanu Vukčiću počinje se nazivati Hercegovinom. Vrijeme provedeno pod srpskom vlasti ispunjeno je pritiscima, pa i progonima katolika od strane srpsko – pravoslavnih episkopa i kaluđera, jer od vremena Svetog Save u toj dotad katoličkoj zemlji, kao i u susjednoj hrvatskoj Duklji, počinju se podizati srpsko – pravoslavni manastiri. Pod pritiskom Nemanjića trebinjski biskup Silvije 1253. godine bježi u Dubrovnik. Od dubrovačke vlade dobivaju trebinjski biskupi otočić Mrkanj za svoju rezidenciju, odakle vrlo rijetko posjećuju svoju biskupiju. Po tom otočiću počinju se nazivati i biskupima mrkanjskim, a od 1436. godine nalazimo taj naziv i u papinim bulama, a sačuvao se u nazivu ove biskupije do dana današnjega.
Tijekom 15. stoljeća neki trebinjski biskupi ponovno stoluju na tlu svoje biskupije u bivšem benediktanskom samostanu u Čičevu. No, ubrzo dolazi do nove invazije s istoka. Poslije Bosne 1463. godine i Hercegovina pada u vlast Turske 1482. godine. I od tada se dotadašnjem srpsko – pravoslavnom pridružuje i tursko – islamski pritisak na tamošnje katolike. Biskupi su primorani ponovno bježati na dubrovačko područje. Nije pomogla ni izričita naredba pape Aleksandra VIII 1663. godine da se moraju vratiti u svoju biskupiju, jer nisu imali nikakve uvjete niti sigurnosti života, još manje izglede za bilo kakvu crkvenu aktivnost. Naredba nije izvršena i stoga što tamo nisu imali kuće za stanovanje, te su i dalje bili prisiljeni boraviti u progonstvu u Dubrovniku. Kada su im u dubrovačkom potresu 1667. godine porušene dvije kuće po odluci Kongregacije za širenje vjere ( Congregatio de propaganda fide ili kraticom samo Propaganda ), neko vrijeme borave u Ombi ( Rijeci dubrovačkoj ), potom u Slanom, a od 1684. godine ponovno u Dubrovniku. Sve do kraja 18. stoljeća Sveta Stolica je na prijedlog dubrovačkog senata redovito imenovala trebinjsko – mrkanjske biskupe. Najčešće su to bili Dubrovčani, a 1839. godine povjerava dubrovačkom biskupu skrb za tada već sasvim malobrojne vjernike Trebinjske biskupije. Kad je nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine uređena u tim pokrajinama redovita crkvena organizacija, Sveta Stolica daje 189. godine trebinjsko – mrkanjsku biskupiju na upravu duvanjsko – mostarskom biskupu. To stanje u pogledu crkvene administracije traje do dana današnjega.
Dragan Ilić
HOP
SPC JE OD 16. I 17. STOLJEĆA TREBINJSKE KATOLIKE PRETVARALA U PRAVOSLAVCE I OD POSRBLJENIH HRVATA IZMISLILA NEPOSTOJEĆE TREBINJSKE SRBE
Iako je od vremena pada Tribunije pod srpsku političku vlast broj katolika počeo opadati, odsudno razdoblje u tom pogledu bilo je 16. i prva polovica 17. stoljeća. Prema nekim podacima iz 1606. godine bilo je tada u turskom dijelu biskupije još 15000 katolika, a prema statistici iz 1640. godine ima u tri velike župe Žurovići, Gradac i Popovo s 38 sela još samo 322 katoličke kuće s 2130 vjernika. Postavlja se kao naravno pitanje što je moglo uzrokovati tako naglo opadanje katolika u trebinjskoj biskupiji. Mogla su tomu biti dva uzroka. To su iseljavanje i otpad od vjere. Po mišljenju Krunoslava Draganovića prvi uzrok ne bi mogao doći u obzir, barem ne kao masovnija pojava. O tome, naime, nema podataka u poznatim dokumentima. Po svojem geografskom položaju trebinjski vjernici su mogli bježati samo u susjednu katoličku Dubrovačku republiku. No, dubrovačko je područje premalo za prihvat većeg broja izbjeglica. Osim toga i sam je Dubrovnik priznavao tada vlast obližnje turske carevine i teško bi se usudio prihvatiti veći broj bjegunaca s turskog teritorija. Preostaju kao najvjerojatniji uzroci otpadi i prelasci na drugu vjeru, srpsko pravoslavlje i islam. No, o tome skoro da nema podataka u objavljenim dokumentima iz trebinjske biskupije ( Farlatti, Illyricum sacrum ), a o tome šuti i trebinjski biskup Krizostom Antić u svojim relativno brojnim izvještajima Propagandi u Rim. Draganović tu Antićevu šutnju o shizmi time što pretpostavlja da je kod Antića vladao opravdan strah od rimskih prigovora, kao i bojazni od većih poteškoća koje je imao u vezi s biskupskom rezidencijom. Starija južnoslavenska historiografija tome pitanju nije posvećivala nikakvu pažnju. Neki srpski historici bilježili su slučajeve navodnih prijelaza s pravoslavlja na katolicizam, što su u stvari bili rijetki slučajevi vraćanja natrag u krilo Katoličke crkve, od koje su ih raznih razloga ranije bili otpali. Ne našavši zadovoljavajući odgovor ni u objavljenim izvorima u literaturi, Krunoslav Draganović se sam dao na istraživanje tog pitanja u arhivskim dokumentima. Posebno je istražio dokumente sadržane u arhivu Propagande u Rimu, ali kako je Propaganda osnovana tek 1622. godine, kad je već veliki broj katolika na Balkanu bio otpao od katoličke vjere i prešao na islam ili još češće na pravoslavlje, to je u tom arhivu mogao naći samo podatke za 17. stoljeće i retrospektivno za vrijeme neposredno prije toga, dakle za drugu polovicu 16. stoljeća. Rezultate svojih istraživanja za hrvatsko govorno područje objavio je u opsežnoj studiji. Ovdje su zanimljivi njegovi rezultati istraživanja vezani za trebinjsku biskupiju.
U neobjavljenom životopisu sluge božjega Pietra Julija Mancinelija ( 1537 – 1618 ), koji je oko 1580. godine bio teolog kod dubrovačkog nadbiskupa, ostalo nam je dragocjeno objašnjenje o uzrocima otpada trebinjskih katolika. Tu čitamo slijedeći citat: ” Latinski svećenici, ne mogavši trpjeti i robovanje Turcima i materijalnu oskudicu zbog pomanjkanja prihoda, napustili su brigu za one duše, prepustivši ih primitivnim seoskim svećenicima koji su plugom i motikom pribavljali potreban živež za sebe i svoju obitelj. Zbog pomanjkanja latinskih svećenika skoro sav onaj puk je prešao na istočni obred.” Nadalje piše kako je onaj puk bio sasvim napušten, te su mnogi umirali bez ispovijedi i drugih sakramenata. U nekim mjestima po četrdeset godina ljudi ne bi vidjeli svojega svećenika, te je bilo među brdima mnogo praznih i poluporušenih crkava. On kaže da se pravoslavni nalaze posvuda po turskoj zemlji, pa i u mjestima gdje su ranije bili katolici, zbog toga što su ih napustili latinski svećenici, koji nisu htjeli služiti bez prihoda. Iz ovih zapisa u Mencinellijevu životopisu, Draganović zaključuje da je trebinjska biskupija već u ono vrijeme tj. u drugoj polovici 16. stoljeća izgubila najveći dio svojih vjernika.
O stanju u prvoj polovici 17. stoljeća saznajemo iz pisama albanskih biskupa Andrijaševića i Medvedovića ( Ursini ). Oni se vode kao albanski biskupi jer su prvotno tamo službovali, ali su rodom obojica Hrvati upravo iz Popova u Hercegovini i stoga im je to područje bilo vrlo blisko za analizu situacije. Oni su pisali 1622. godine Propagandi u Rim moleći da imenuje biskupa za staru biskupsku stolicu u Naroni, takozvanu Stefansku crkvu, jer su oni jako žalosni zbog stanja katolika u gornjem Iliriku. Njihovo pismo se nije sačuvalo, ali o njihovom sadržaju saznajemo iz sažetka koji je učinio tajnik Propagande iz Rima. Iz toga se može jasno zaključiti da su oni pisali otpadima katolika, jer traže postavljanje biskupa u Neretvi, “kako bi se sačuvali oni koji su još uvijek katolici,” a koji su prema istom svjedočanstvu još uvijek relativno brojni budući da imaju 16 crkava. Ali, postoji velika opasnost da budu zavedeni od šizmatika i Turaka, kao što se desilo mnogima u susjednim mjestima, koji su prešli na islam ili pravoslavlje.
Propaganda je 1625. godine zaista postavila biskupa u navodnu Stefansku crkvu ( staru Naronu ) samog Grgu Andrijaševića. On je ostao tamo stolovati nekoliko godina, vodeći neprestane sporove s biskupima makarskim i trebinjskim zbog granica, jer je njegova biskupija djelomično zauzimala područje tih dviju biskupija. No, nas ovdje posebno zanimaju njegovi izvještaji Propagandi o otpadima katolika u njegovoj tadašnjoj biskupiji. Dana 16. studenog 1626. godine pisao je u Rim iz Gradca da je posjetio veći dio svoje biskupije, porušene i žalosne zbog dugotrajnog pomanjkanja vlastitih pastira. Slijedeće 1627. godine na dan 12. svibnja javlja da već pomalo ima uspjeha među šizmaticima, koji su se odijelili od sv. Crkve. Iste te godine javljao je biskup Grga Andrijašević i o stanju katolika u pojedinim župama njegove biskupije. Tako je u Popovu prije manje od 50 godina bilo 360 katoličkih kuća koje su zbog pomanjkanja biskupa i svećenika prešle na pravoslavlje. Od 12 katoličkih crkava 7 su uzurpirali pravoslavni svećenici, ponajviše onih koji su vjernici prešli s katolicizma na pravoslavlje. Sve to dogodilo se, kako kaže biskup Andrijašević, jer nije bilo katoličkog biskupa koji bi branio prava crkve. Na drugom kraju njegove biskupije u Dubravama i Podveležju našao je oko 250 katoličkih kuća, ali ti vjernici po 10 – 12 godina nisu vidjeli katoličkog svećenika, te su polazili na liturgiju kod šizmatika i tamo se vjenčavali, ali ipak nisu zaboravili svoju katoličku vjeru. Nažalost, nije naveo pobliže imena sela čije ckrve su zaposjeli šizmatici u župi Popovo, njih 7 od sveukupno 12 su od katoličkih pretvorili u pravoslavne crkve. Nešto detaljnije podatke daje za župe Čvaljina i Zavala, selo koje je postojbina posrbljenoga Hrvata i četničkoga vojvode Vojislava Šešelja. Godine 1629. pisao je da se među tim župama nalazi pravoslavni manastir, te su sve obitelji u blizini toga manastira u Zavali, osim njih 8 postale šizmatičke. Na sličan način je od Katoličke crkve otpalo 60 obitelji u župi Dračevo – Dubljani, gdje sad obitavaju potomci nekad davno popravoslavljenih i posrbljenih Hrvata. Biskup Grga Andrijašević opisuje kako se to dogodilo. “Prije malo godina, budući da nijesu imali pastira koji bi ih branio, šizmatički metropolita je dvije crkve zauzeo i izuzevši 9 obitelji svi su otpali.” U tim katolicima otetim crkvama šizmatički metropolit je dao izbaciti kosti pokojnika i poruširi katoličke oltare na veliku žalost vjernika, koji su se htjeli vratiti u krilo Katoličke crkve pod uvjetom da im biskup pošalje jednog svećenika. Kako on nije mogao ispuniti taj zahtjev, ostali su šizmatici do dana današnjega. U jednom pismu Propagandi iz 1629. godine sam puk mjesta Neretve, Popova i Gradca tvrdi da ih je “velika većina prešla na pravoslavlje ili islam, jer nijesu imali vlastitog biskupa, pa čak ni drugih svećenika osim popova toliko neukih da nijesu znali ni misu reći.”
O otpadu katolika iz bliže okolice biskupskog sjedišta Trebinja postoji jedno svjedočanstvo misionara dominikanca, oca Josipa Marije Buonaldija. Taj rođeni Zadranin bio je neko vrijeme profesor teologije kod sv. Marije della Minerva u Rimu, te je nakon kratkog misionarenja u Hercegovini postao barskim nadbiskupom. KKad je 1644. godine došao u tursku okolicu Dubrovnika, koja danas pripada trebinjskoj općini u Hercegovini, ona je bila već sasvim pravoslavna izuzev sedam malih sela. Kasnije je većina vjernika i u tim selima prešla na pravoslavlje, tako da se mali broj katolika zadržao još samo u dva od tih sedma sela i to u Kaluđerovićima i Grepcima. Na dan 26. srpnja 1644. godine pisao je Buonaldi iz Zurovića, naselja u brdima iznda Rijeke dubrovačke, slijedeće: “Ja, fra Josip Marija Buonaldi iz Zadra, dominikanac, misionar poslan od EE. VV. u Tursku u biskupiju trebinjsko – mrkanjsku, našao sam ovaj puk želja Božje riječi. Udarili su u plač kad su me vidjeli i čuli, jer su mnogo vremena bili bez svećenika, bez svetih sakramenata i duhovne pomoći. Mnogi od njih su zbog pomanjkanja svećenika prešli na grčki obred, a drugi su se poturali, a mnogi su umrli bez presvetih sakramenata.” U jednom drugom pismu javlja taj isti misionar o otpadima u novije vrijeme na području Zurovića. Tu je u kratko vrijeme 15 katoličkih obitelji prešlo na istočni obred, a dvije na islam. U istom pismu javlja Buonaldi da su se neki pravoslavci obećali vratiti u Katoličku crkvu kojoj su pripadali njihovi stari, ali su zbog pomanjkanja svećenika prešli u pravoslavlje, koje ima dovoljno svećenika. I u župi Popovo s 15 katoličkih sela i oko 1000 sposobnih za ispovijed i pričest ljudi često prelaze na pravoslavlje, rjeđe na islam. Ima sela, piše Buonaldi, u kojima nitko, pa ni starci od 90 godina, nisu orimili svetu potvrdu, što samo po sebi svjedoči o tome da su biskupi vrlo rijetko posjećivali svoju biskupiju. Od Buonaldija saznajemo i o njegovim uspjesima da neke ipak vrati u krilo Katoličke crkve. Tako je u Zurovićima jedan dio vjernika do njegova dolaska ostao uza sve teškoće vjeran Katoličkoj crkvi, a drugi su pali u shizmu, ali je misionaru uspjelo 21 obitelj sa 130 duša od tih šizmatika vratiti u Katoličku crkvu. Uz ovaj podatak Draganović napominje da se nijedna od ovih povraćenih obitelji kojih se imena nalaze na popisu, danas više ne nalazi među katolicima, ali su zato mnoge od njih među pravoslavnima. O uspješnom Buonaldijevu misionarskom djelovanju svjedoči i jedno pismo kapetana u pograničnom dubrovačkom selu Bosanka. Tu stoji da su mnogi šizmatici potreseni Buonaldijevim pripovijedanjem, obećali vratiti se u Katoličku crkvu, koju su ostavili njihovi pređi zbog pomanjkanja katoličkih svećenika.
Svi ovdje izneseni podaci slučajevi odnose se na sela ili grupe sela na samoj granici biskupije. Sudeći prema slici koja se dobiva iz svjedočanstava, Draganović pretpostavlja da se sličan proces događao i u unutrašnjosti biskupije, ali ranije, možda već u 15. stoljeću. U arhivu Propagande u rimu koja je osnovana tek 1622. godine, a gdje je on istraživao, takvih dokumenata za ranije razdoblje, naravno, nema. Trebat će stoga tražiti druga povijesna vrela i na drugom mjestu. Za barem približnu sliku o procesu otpada katolika i njihov prelazak u srpsku pravoslavnu crkvu mogu poslužiti i rezultati istraživanja u drugim disciplinama kao što su etnologija, lingvistika i slične znanosti. Kao polazni datum za početak velikih masovnih otpada s katolicizma na pravoslavlje može se sa sigurnošću uzeti 16. stoljeće, posebno njegova druga polovica. Naime, upravo u tom stoljeću počelo je s osnivanjem većeg broja srpskih pravoslavnih manastira u Hercegovini, ili barem u to vrijeme padaju prvi njihovi spomeni. Tako je prvi srpski i pravoslavni manastir u Hercegovini Tvrdoš osnovan tek 1509. godine, a nazočnost rimokatoličke crkve tamo je gotovo cijelo tisućljeće starija od najstarijega srpskoga manastira Tvrdoš na tlu Hercegovine. To Srbe nimalo ne smeta svojatati Hercegovinu, iako i sami znaju da je Katolička crkva,a s njom i Hrvati starija od SPC i Srba gotovo tisuću godina na tome području. Zavala se prvi put spominje 1514. godine, Žitomislić 1563. godine. U tom 16. stoljeću, točnije 1563. godine u doba osnutka manastira Žitomislić, istodobno je obnovljena i srpska patrijaršija u Peći. Njezine granice na zapadu i sjeveru sukladno su se širile sa širenjem turske političke moć, čiji su Srbi bili vjerni pratitelji i produžena ruka turske moći. Tako je neko vrijeme Pećka patrijaršija u svome najvećem obujmu na zapadu sezala do Kupe, a na sjeveru do Slovačke nadomak same Bratislave, jer su uz odobrenje Turaka Srbi već u svojim planovima Pećke patrijaršije i Budimpeštu označili svetom srpskom zemljom, dok ih otuda Mađari u dugome ratu od 1683 – 1699. nisu uz Turke skupa potjerali budući su se Srbi u tome ratu borili rame uz rame s Turcima, jer su im ovi u slučaju turske vojne pobjede nad Mađarima obećali nakon rata posjedovanje mađarske zemlje i njen prelazak u sprske ruke uz tursku pomoć. Turci su toliko naselili Srba u Mađarskoj, pa i u samoj Budimpešti i njenoj okolici, da je Srba uoči mađarsko – turskoga rata od 1683 – 1699. bila već trećina u Budimpešti i njenoj okolici.Velikosrpski mitomani i danas se u svojemu velikodržavlju pozivaju na taj maksimalni doseg širenja Pećke patrijaršije i sve pod paskom Turaka. Navodno su ogorčeni i nepomirljivi borci protiv Turaka, ali ih uopće ne smeta po potrebi se pozvati na krajnje granice turskih osvajanja hrvatskih zemalja, da bi se tako Srbi zapravo samoproglasili tobožnjim legitimnim baštinicima turskih vojnih osvajanja na račun hrvatskih zemalja. I onda se navodno iščuđavaju i glume iznenađenost i uvrijeđenost što takvu nakaradnu logiku razmišljanja u stilu srpske otimačine i povijesne premetačine nitko u svijetu ne drži za normalan rezon. Od osnivanja pećke patrijaršije koja je uživala zaštitu turskih vlasti sve vrijeme njezinoga postojanja, počinju proganjanja katolika od strane pravoslavne hijerarhije u svim hrvatskim zemljama pod turskom vlasti i ona će tijekom vremena postajati sve češća i sve žešća.
Dragan Ilić
HOP