VEĆ U PRVOM VALU ISLAMIZACIJE HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI OD 1489. DO 1529. NA ISLAM JE PREŠLO 150 000 KATOLIKA
Progoni katolika počeli su za Mustafe – paše Juriševića, koji je ravnao bosanskim sandžakom od 1515. do 1519. godine. Mustafa je bio oženjen kćerkom Selima II ( 1512 – 1520 ), a bio je sin Gazi Skender – paše Juriševića, koji je potjecao iz hrvatske kršćanske obitelji, kako mu govori i prezime, koje je izvedeno od kršćanskoga imena Jure, Juriša, Jurišević. Po svoj prilici poturčeni Hrvat Mustafa – paša Jurišević otpočeo je s progonom katolika iz vjerske revnosti kao muslimanski neofit da svoju rodnu zemlju što prije prevede na islam. Htio je silom cijelom hrvatskom narodu namijeniti sudbinu konvertita koju si je sam dragovoljno izabrao kao otpadnik od vjere i naroda kojem je rođenjem pripadao. Progoni su se nastavili i najžešći su bili za Gazi Husrev – bega, kada je prvi put stolovao bosanskim sandžakom od 1521. do 1525. godine. I on je potjecao iz kršćanske obitelji i imao strica Radivoja, vojvodu u Trebinju. Husrev – beg je bio neumorni borac za tursku državu i islam, veliki turski dobrotvor i graditelj Sarajeva, gdje i danas počasno mjesto zauzima velika džamija što nosi ime u spomen na njega.
Kako se vidi iz turskih izvornih deftera između 1489. i 1529. prešlo je na islam oko 150 000 bosanskih Hrvata, vjernika katoličke crkve i samo jednim zanemarljivo malim jednoznamekastim postotkom pripadnika bogomilske crkve, koja je ionako izgubila gotovo 90% vjernika i prije turske provale u Bosnu 1463. godine. Jer, bogomili su daleko prije turske najezde u Bosnu skoro svi s neznatnim izuzecima prešli na katoličku vjeru, tako da 1463. kad su Turci zaposjeli Bosnu u njoj nije živjelo ni 5% bogomila, na koje se danas poziva lažna i neuka bošnjačka inteligencija u Sarajevu. Do 1516. godine nije bilo znatnijih prijelaza katolika na islam. Veliki prijelaz bosanskohercegovačkih Hrvata katolika na islam počinje 1516. godine kada su vjernici katoličke crkve i njihovi duhovni pastiri bosanskim sandžakatskim zakonom proglašeni neprijateljima države i stavljeni izvan zakona. Za tih progona koji su trajali punih 10 godina od 1516. do 1526. po svoj Bosni prešao je veliki broj katolika na islam. U sarajevskom hudžetu od 7. rujna 1527. godine spominju se Ibrahim, sin Abdulaha iz sela Orahova, Abdulah Kobac i Balaban, sin Abdulaha iz sela Milodraža, Haman, sin Abdulaha iz sela Gvoždani, Hasan, sin Abdulaha iz sela Zlotogošte, Haman, sin Abdulaha iz sela Rečice i Demirhan, sin Abdulaha iz sela Trnovice. To su sve sela iz okolice Fojnice, gdje su katolici bili starinci i najbolje u vjeri poučeni i sačuvani. Navedeni muslimani sve su odreda novoobraćenici, koji su kršćanska imena svojih otaca krili pod nazivom “Abdulah, ” sluga Božji. Za prvoga progona katolika od 1516. do 1526. prema objelodanjenim izvorima, islamizirao se gotovo cijeli grad Livno ( tada zvan Hlivno ), a bit će i dobar dio njegove okolice. Tada se morao gotovo potpuno islamizirati i Konjic i njegova bliža okolica.
Za vrijeme progona 1524. godine franjevački samostan u Konjicu bio je porušen, ali se više konjičkih franjevaca spasilo bijegom. Tako Matija Konjičanin koji je 1532. godine bio gvardijan u obnovljenom samostanu u Fojnici i fra Pavao Civić, provincijal bosanske provincije 1544. godine, kao i drugi poduzetni franjevci iz Konjica nisu mogli obnoviti samostan u Konjicu, ni kad su prestali progoni katoličkih Hrvata, jer tamo nakon velikoga progona gotovo da i nije ostalo katolika. Ako taj konjički samostan poslije 1524. godine nije više nikad bio obnovljen, to nam govori da su za vrijeme progona od 1516. do 1526. godine katolici Hrvati u Konjicu i okolici listom prešli na islam.
Drugi kraj koji je za progona hrvatskih katolika od 1516. do 1526. prešao na islam, bila je okolica Foče u sjeveroistočnoj Hercegovini. Francuski putopisac Philip du Fresne Canay kaže za Foču u kojoj je 1572. godine prenoćio, da je tu sjedište sandžak – bega za Hercegovinu i da su svi muslimani u tim krajevima s kršćanstva prešli na islam i da su sada veliki neprijatelji putnika, naravno kršćana. U Foči je 1477. godine, samo 12 godina nakon pada Bosne pod tursku okupaciju, bilo samo 3 muslimana. Ostalo su bili hrvatski katolici i neznatan broj pravoslavnih Srba. Ako su muslimani Foče i okolnih mjesta 1572. godine bili neprijateljski raspoloženi prema kršćanskim putnicima, premda su i sami s kršćanstva prešli na islam, to nam govori da to nisu bili nedavno poislamljeni kršćani, nego drugo ili treće koljeno onih kršćana, koji su prešli na islam najkasnije za desetogodišnjega progona katolika od 1516. do 1526. godine.
Prvi veliki progon bosanskih katolika prestao je 1526. godine. To nam govori sarajevski hudžet od 7. rujna 1527. godine, kojim se dopušta fojničkim rudarima da mogu obnoviti porušenu katoličku crkvu. To isto slijedi iz hudžeta iz iste godine, kada su obnovljeni franjevački samostan u Sutjesci oprašta poreza. I u Kanun – nami bosanskoga sandžaka od 1530. godine to stoji, premda se i u njoj ponavlja zakon o protudržavnom radu nevjernika, katolika i njihovih “popova,” te o postavljanju križeva uz puteve. Ipak, Kanun – nama zakonsku odredbu stilizira u blažem obliku, jer traži da valja svaki slučaj pomno ispitati prije nego se pristupi kazni, a za križeve uz puteve kaže da se ne ruše, nego jedino kada se sami “sruše, neka se dopuste da ih poprave.” U Kanun – nami za bosanski, hercegovački i zvornički sandžakat iz 1539. godine zakon o rušenju križeva i protudržavnom radu katolika i njihovih duhovnika potpuno je ispušten i cijela stara odredba bila je svedena samo na ovaj stavak: ” A na onim mjestima gdje nije bilo stare crkve, kasnije sagrađene crkve neka se poruše i razore.” U Kanun – nami iz 1539. godine unesene su ove odredbe u korist katoličke raje…” Ako bi neki rajetin sa svoje zemlje otišao, a netko drugi na njegovoj zemlji bio upisan, kada se kasnije taj rajetin opet vrati na svoje mjesto, neka mu kadije povrate njegovo zemljište.” Neka nitko ne ugnjetava raju, koja je na hasovima i drugim zemljama i neka to ne dopuste.” Ovaj blagi postupak s katoličkom rajom i obustava progona dogodili su se za druge i treće uprave Gazi Husrev – bega u Bosni od 1526 – 1524. i od 1536 – 1541. godine. kako valja izvesti iz navedene odredbe iz 1539. godine i sarajevskog hudžeta od 7. rujna 1527. godine progonjena katolička raja bježala je iz jednoga kraja u drugi, a mnogi dapače ostavili rođenu domovinu. Husrev beg je kao što je na početku ovoga teksta opisano u svome prvome mandatu u bosanskome sandžaku bio je revni progonitelj svega katoličkog i hrvatskog u Bosni. Tijekom drugoga i trećega mandata izmijenio je svoj odnos prema katoličkim Hrvatima, ali ne zbog neke probuđene i nemirne svijesti ili grizodušja, nego je poturčenjak vidio da stalnim tlačenjem i neprekidnim ugnjetavanjem naroda slabi rudarska i zemljoradnička proizvodnja u zemlji, a tim i snaga države, te je samo zato i progone katolika obustavio, svjetstan da netko u Bosni mora i raditi da bi se proizvodnja odvijala. I sve je to učinio iz turskoga koristoljublja, a nikako iz čovjekoljublja i pravdoljublja jer se to njemu za njegova života ostale potpune nepoznanice.
Dragan Ilić
HOP
