OD 1606. DO 1640. KATOLICI SREDIŠNJE BOSNE PREŠLI SU MASOVNO NA ISLAM I OD PREDAKA HRVATA KATOLIKA DANAS SU TAKO NASTALI BOŠNJACI MUSLIMANI
Porazom bosanskog beglerbega Hasan – paše Predojevića pod Siskom 1593. godine u kojemu je poginuo cvijet muslimana Bosne i Hercegovine, nastaje preokret u turskom osvajanju hrvatskih i zapadnih kršćanskih zemalja. Ta velika kršćanska pobjeda i proglas kralja Rudolfa II ( 1576 – 1608 ) Bošnjacima od 14. travnja 1595. godine podigli su nadu među bosanskohercegovačkim katolicima u oslobođenje i ujedno pripravili duhove za dogovore i potajne pokrete. U velikom četrnaestogodišnjem ratu od 1593. do 1606. godine Turska je napregla sve sile da popravi izgubljeni ugled i položaj u srednjoj Evropi, ali je 1606. godine morala potpisati mir na rijeci Žitva Torogu u Ugarskoj, u kojemu je po prvi put odstupila Hrvatskoj neke osvojene zemlje.
Dugi četrnaestogodišnji rat Tursku je iscrpio novčano, stvorio nezadovoljstvo i premoć janjičara i ujedno oslabio ugled sultana i državne uprave. To se odražavalo i u Bosni. I tu je središnja vlast bosanskog beglerbega oslabila, a porasla premoć nezadovoljnih i osiljenih janjičara i spahija. Ovi domaći ljudi znali su da se bosanskohercegovački Hrvati katolici vesele pobjedi kršćana i svoje braće slobodnih Hrvata, pa su nakon povratka s vojne 1606. godine počeli činiti velika nasilja nad domaćim katolicima i njihovim pastirima franjevcima. U tome su s njima surađivali i mnogi mjesni državni službenici i kadije, turski suci. O tome nam glasno govore zapadni izvori, a i oni turski u pismohrani franjevačkoga samostana u Fojnici. Ti progoni osobito su bili jako od 1606. do 1623, te od 1630. do 1640. godine.
O trpnjama i progonima franjevaca od 1606. do 1623. godine prefektu Kongregacije de propaganda javio je bosanski provincijal fra Andrija Kamengrađanin naglašujući između redaka da su se muslimani u zadnje vrijeme umnožili, naravno prijelazom katolika na islam. Njegov nasljednik fra Martin Brguljanin pisao je istom prefektu dana 26. lipnja 1633. godine da su “siromašni fratri s tolikim krvavim znojem obrađivali ovaj mali vinograd ( Gospodnji ) da je u tome radu njih 15 bilo posječeno, drugi su bili na kolac nabijeni, neki najokrutinije batinani po tabanima. I nema fratra u habetu koji ovo zadnjih 10 godina nije dobio svoj dio.”
Za ovih progona mnogo je Hrvata katolika po svoj Bosni i Hercegovini prešlo na islam da spase svoj život i imanje. O tome nam govore slijedeći izvori i činjenice: Papinski pohoditelj Petar Masarechi javio je Kongragaciji de propaganda 1624. godine ovo: Na području Sutjeske ( Kraljeva Sutjeska kod današnjega Kaknja ) u prošlim godinama otpalo je od vjere šest do sedam tisuća duša.” Iz drugih izvora znamo da su ti otpadi zahvatili i druge krajeve srednje Bosne od Rame pa do Vareša. Tako, kad se 1635. godine radilo da se fra Jeronim Lučić Bogoslavić redi za biskupa, njegovi su protivnici javili u Rim da su njegova braća Hehrem, Alija i Pervan sa svojim obiteljima prešli na islam i da će se miješati mitre i turbani, ako Jeronim bude posvećen za biskupa. Fra Jeronim se rodio u Varešu, a škole je svršio u Italiji 1600. godine. Prema tome, njegova su braća prešla na islam najranije 1590. godine kada je budući fra Jeronim već bio otišao na škole, a po svoj prilici početkom 17. stoljeća, kada su i drugi katolici u Varešu prešli na islam. Drugi, pak, slučaj zabilježen je 1631. godine kada je bio izabran za starješinu bosanskih franjevaca ( minister provincialis ) fra Martin Brguljanin iz Vareša. Tada je javljeno Kongregaciji de propaganda u Rim da mu je gotovo sva rodbina prešla na islam. Fra Martin Brguljanin bio je mlađi od fra Jeronima Lučića i mogao je otići na nauke tek prvih godina 17. stoljeća, pa je njegova rodbina prešla na islam koju godinu poslije toga. Dva navedena slučaja govore nam da je val prijelaza na islam, o kojem piše Petar Masarechi, bio tako jak, da je zahvatio stare katoličke obitelji Lučića i Brguljanina, koje su crkvi dale tako odlične svećenike. Ako su u tadašnjem naletu islamizacije hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini otpadale od vjere obitelji koje su rodile i odgojile buduće svećenike, što onda treba misliti o drugim katoličkim obiteljima o kojima izvori nisu imali prigodu pisati.
Da je velik broj Hrvata katolika srednje Bosne prešao na islam u prva dva desetljeća 17. stoljeća, razabire se iz izveštaja bosanskoga biskupa fra Franje Baličevića 1600. godine, zatim iz izvještaja biskupa fra Marijana Maravića iz 1655, pa biskupa fra Nikole Ogramića iz 1672. godine, kao i iz izvješća fra Pavla Papića iz 1623. godine. U svom izvještaju Baličević je izvijestio Rim da u slijedećim mjestima srednje Bosne i u njihovoj bližoj okolici ( ville vicine ) ima katoličkih kuća. U Olovu 600, u Sutjesci više od 1000, u Visokom 800, u Kreševu 500, u Sarajevu 200, u Fojnici više od 3000, u Rami 300, svega dakle 6400 katoličkih kuća. Baličević računa po svakoj kući samo 4 osobe, tako da je po njegovu računu 1600. godine u srednjoj Bosni oko gornjega toka rijeke Bosne bilo samo 25 000 katolika. Ovdje pak Baličević ima pred očima samo odrasle katolike, koji su se pričešćivali, kako su i neki drugi onodobni izvjestitelji izvještavali Rim. Da su u to vrijeme bosanske katoličke obitelji bile brojne, govore nam ovi izvori: biskup Maravić 1655. godine navodi da su katoličke kućne zadruge imale u kreševu po 8 članova, u Rami po 10, au Olovu po 13 osoba. U potankom opisu biskupa Dragićevića 1743. godine na svaku katoličku kuću otpada prosječno 8,1 osoba, a na onom biskupa Bogdanovića 1768. godine po 4,42 osoba. U srednjem vijeku i za turske vladavine kod Hrvata katolika u Bosni još se dobro podržavao stari hrvatski način življenja u obiteljskim zadrugama, gdje bi po više oženjene braće i rođaka živjelo u istoj kući. Zbog toga broj katoličkih kuća koje 1600. godine navodi Baličević, valja pomnožiti najmanje s osam osoba, tako da je te godine u srednjoj Bosni u 6 400 kuća bilo oko 51 000 duša. U izvještaju fra Pavla Papića i Jure Neretvanina iz 1623. godine i u onom biskupa fra Marijana Maravića iz 1655. godine ne navodi se koliko je bilo kuća u svakom pojedinom mjestu. Prvi izvještaj ipak navodi da je u Kreševu i Varešu polovica pučanstva kršćanska, a polovica muslimanska. Ali, tu se za Visoko kaže da ima samo 12 kršćanskih obitelji. Po Maravićevu izvještaju iz 1655. bilo je katoličkih kuća u gradu Olovo 135, u Sarajevu 100, u Kreševu 23 i u Visokom 8. Prema izvješću biskupa Baličevića iz 1600. godine u Fojnici i okolnim selima bio je više od 3 000 katoličkih kuća, dotično 20 – 24 tisuće duša. Biskup fra Nikola Ogramić na službenom pohodu 1673. godine nije našao na tom prostoru više od 400 kuća. Svi su drugi prešli na islam. Po turskom popisu iz 1485. godine u Visokom je bilo kršćanskih kuća 232 i 12 odraslih neoženjenih, a muslimana samo 7. Biskup Baličević 1600. godine navodi pak da je u Visokom i bližoj okolici bilo 800 katoličkih kuća. Ako je taj broj, uza sav naravni porast, pao 1623. godine, kako izvješćuju fra Pavle Papić i fra Jure Neretvanin, na 12 kuća i 1655. godine kako izvješćuje fra Marijan Maravić na 8 kuća, to nam govori da je između 1600. i 1623. godine bio veliki prijelaz visočkih katolika na islam. Kako razabiremo iz pisma biskupa Baličevića koje je 24. veljače 1612. godine pisao papi Pavlu V, prijelaz katolika u Bosni, napose onoj srednjoj, započeo je koju godinu prije 1612, bio je u punom jeku te godine i nastavljao se i dalje. Baličević žalobno piše papi da je teško održati narod u pravoj vjeri, “pošto se svaki dan broj nevjernika muslimana povećava, a nesretni vjernici se smanjuju.”
Ovo dnevno umnožavanje muslimana i smanjivanje katolika nije moglo biti doseljavanjem azijskih muslimana u Bosnu ili iseljavanjem katolika iz Bosne, jer primjetnoga doseljavanja azijskih muslimana nije nigdje i nikad ni bilo, a o iseljenju katolika iz srednje Bosne početkom 17. stoljeća u izvorima nema nikakva traga. Dnevno umnožavanje muslimana i smanjivanje katolika, o kojima 1612. godine piše biskup Franjo Baličević, moglo je biti samo prijelazom Hrvata katolika na islam, koji je u srednjoj Bosni morao početi s progonima 1606. godine i u punom jeku biti 1612. godine. O velikom prijelazu katolika na islam govori biskup Baličević i u drugim pismima ovih godina. Dana 15. travnja 1612. godine on piše državnom tajniku Scipionu Borghese da će ga kustos bosanske provincije koji dolazi u Rim moći obavijestiti, ” kako idu stvari u ovim potpuno nesretnim krajevima.” Dana 24. studenoga iste 1612. godine on piše Berlingeriju Gessi, papinskom nunciju u Mlecima: “Ove siromašne duše idu iz dana u dan iz zla u gore, padaju u propast.” U isto vrijeme Baličević piše papi Pavlu V: ” Već sam više puta izložio i ponizno obavijestio Vašu Svetost o pogibiji i propasti ovih katoličkih duša.” Dana 13. studenoga 1613. godine ponovno piše papi, da se ” iz dana u dan smanjuje broj ovih katoličkih duša uslijed vanrednih nameta i pritiska Turaka. ” O neprestanom prijelazu bosanskih Hrvata katolika na islam tijekom prve četvrti 17. stoljeća govori i Ivan Tomko Mrnavić u svom “Opisu Bosne” 1627. godine. on piše da u Bosni i Albaniji “kršćani radi nemara kršćanskih vladara da oslobode te zemlje, svakim danom slabe i u nadi zbog sporosti vladara i u broju trajnim otpadima.”
Za ove prijelaze morao je čuti i Bartol Kašić, pa ih je 1613. godine upleo i spomenuo, kada je pisao o prijelazu katolika na islam u Slavoniji i Vojvodini. Ovih godina na islam moralo je prijeći 6 do 7 tisuća katolika oko Sutjeske, o kojima 1624. godine piše apostolski pohoditelj Petar Masarechi i navodi iste razloge kao i Baličević, naime strahovite namete i pritisak Turaka. U srednjoj Bosni uključivši sutješku okolicu, prvih desetljeća 17. stoljeća, moralo je prijeći na islam 40 000 – 45 000 hrvatskih katolika, a u cijeloj Bosni i Hercegovini toliki i još veći broj.
Dana 29. kolovoza 1623. godine stupio je na sultanski prijesto Murat IV ( 1623 – 1640 ). On je bio dječak od 14 godina, ali njegovi savjetnici i veliki veziri nastojali su uspostaviti ugled vrhovne vlasti u Carigradu i pokrajinama. za njegovih prvih godina vladavine jenjali su i progoni katolika i njihovih duhovnih pastira franjevaca u Bosni, koji su se tada povratili u svoje samostane i župe. Kako je bosanski provincijal fra Martin Brguljanin 26. lipnja 1633. godine javio u Rim, franjevci su od 1623. godine pa do novih progona 1630. godine popravili više od 60 crkava i svih svojih 17 samostana. Dana 15. veljače 1628. godine biskup fra Toma Ivković, upravitelj bisanske biskupije, piše iz Fojnice prefektu Kongregacije de propaganda u Rimu: ” U miru sam s Turcima i kršćanima i kršćani se milošću Božjom množe svaki dan.” Ovdje Ivković ne govori o naravnom množenju kršćana katolika, nego o njihovu vanrednom porastu. Taj je mogao biti samo na taj način da su se mnogi bivši katolici, koji su za progona bili prešli na islam, ponovno vraćali na katoličku vjeru, naravno potajno, kada su progoni popustili.
Nakon neuspješne vojne 1629. godine protiv Hrvata i rimskog cara, austrijskog vladara, ponovno nastaju sumnjičenja i progoni katolika Hrvata i franjevaca u Bosni i Hercegovini. Godine 1630 gvardijan samostana Svetog Petra u Solima ( današnjoj Tuzli ) bio je ubijen, jer nije mogao dovoljno dati jesti i piti Turcima, što su željeli. Iste godine Turci su fra Matu iz Jajca i fra Gabrijela iz Poljane na putu tako isprebijali štapima, da su umrli od posljedica batinanja. Kanižki paša dana 25. travnja 1631. naredio je da se fra Marku, gvardijanu Požege, dadne 713 batina, što jedne večeri nije mogao pripraviti pečeno janje dvojici pašinih službenika. Novi bosanski provincijal fra Martin Brguljanin pisao je prefektu Kongregacije de propaganda 7. srpnja 1631. godine da su bosanski franjevci pobjegli u šume kao šumske životinje, da su napustili 5 svojih glavnih samostana u provinciji, naravno s onih područja srednje Bosne i da više ne nose redovničko odijelo. Petar Sabatini, generalni vikar, 13. travnja 1635. godine pisao je u Rim o velikim progonima katolika, koje on uspoređuje s progonima prvih kršćana.
Iste godine 14. svibnja, dakle, 1635, pisao je u Rim na hrvatskom jeziku don Šimun Marković, svjetovni svećenik: ” Mnogokrat otio sam pisati vašemmu gospostvu, ali niesam mogao od velika progona i napasti… ako bude ova persekution durati iošte tri godišta, znajte vaša gospostva, da se neće moći katolik u Bosni i Slavoniji i Ungarij odaržati. Sadanji vesir koji posadi Cirila je javio patriarku, na to ufati nas tri sacerdota i drža nas od mladoga Božića do Kandelore na ledu i sniegu, da nam su spali nokti od prsta do nogu, gvožđe na ruku i na grlu. Po jedanput s ledom vode pismo i po malo kruha crna. Vidjesmo gdi nabijaju na kolje ljude, a druge pod palicama more, a treće sieku, koje sam podpomagao pred smrt ispovedju i ponukovao da umru veselo… ne znate što se ovamo čini, koje persekutioni ako je ovako činio Dioklecian…” Dana 1. lipnja 1635. godine sarajevski trgovac Ante Matijević javio je u Rim, ” da su Turci počeli nasilnički postupati s katolicima, da ćemo biti dokončani, ako nas Gospodin ne pomogne.” Novi bosanski provincijal fra Nikola Brajković 12. ožujka 1635. godine nalazio se u Rimu na općoj skupštini reda, pa je odlučio da se radi nepodnosivih progona neće više vraćati u Bosnu. Kada se na nagovor sarajevskih trgovaca, ipak povratio, dana 15. lipnja 1635. godine iz Fojnice je javio prefektu Kongregacije de propaganda u Rim, da je ” cijelu provinciju našao u očajnom stanju i da trpi gore nego je ikad trpjela, otkako postoji naša vjera u ovim krajevima. Budući da su braća bila oklevetana kod bosanskoga paše, bili smo u pogibili da budemo spaljeni svi, koji smo pod njegovom vlasti. Da spasimo život i izbjegnemo potpuno uništenje katoličke vjere u ovim krajevima, bili smo prisiljeni od raznih Turaka posuditi 7 000 skudi uz lihvarske kamate, za što smo založili samostan u Fojnici i sakristiju ( crkveno ruho ). Drugi samostani pridonijeli su svoj dio, da se nećemo nigda odužiti, ako nas kršćanstvo pusti bez pomoći. To isto čine s ovim siromašnim katolicima, tako da ne znam šta bih vam rekao o ovoj našoj propasti.”
Da bi barem donekle katolike i sebe zaštitili od progona bosanske vlasti i domaćih nasilnika, bosanska provincija je 1635. godine zatražila od Kongregacije de propaganda da pošalje dva franjevca u Carigrad, koji će stalno zaštićivati katolike kod Velike Porte. To je Kongregacija odobrila na sjednici 30. lipnja 1635. godine. Na dan 25. ožujka 1637. godine Kongregacija je zaključila da se u Carigrad pošalje fra Filip Jajčanin, koji dobro poznaje turski i arapski jezik. Ali, ni to nije pomoglo. dana 2. veljače 1640. fra Martin Brguljanin pisao je prefektu Kongregacije de propaganda u Rim da su “od zajedničkoga neprijatelja poslani u Bosnu upravitelji tako okrutni barbari, da takvih nigda nije bilo u našim vremenima. Ovi otimlju samostanima i kršćanima sva njihova dobra.” Bosanski biskup fra Jeronim Lučić je 8. travnja 1640. pisao prefektu spomenute Kongregacije: ” Živimo pod mačevima Turaka, koji nas ne puštaju živjeti, ako im trajno ne dajemo mnogo novaca.” Pod tako dugim i teškim progonima veliki broj katolika po svoj Bosni i Hercegovini prešao je na islam da spasi svoj goli život.
KRALJ MATIJA KORVIN I PAPINSKI POSLANIK ANTONIO BURGIO U 15. I 16. STOLJEĆU TVRDE DA JE BOSNA DIO HRVATSKE U KOJEMU ŽIVE HRVATI RAZLIČITIH VJERA
I STRANCIMA U EUROPI I HRVATSKIM KRONIČARIMA SREDNJEGA VIJEKA BILO JE POZNATO KAKO JE BOSNA DIO HRVATSKOG KRALJEVSTVA I DA U NJOJ ŽIVI HRVATSKI NAROD KATOLIČKE I ISLAMSKE VJERE
U doba turskoga i austro – ugarskoga zaposjednuća Bosne i Hercegovine jednako su Hrvati katoličke i islamske vjere bili svjesni svoga hrvatskog podrijetla i državne pripadnosti Bosne starom Hrvatskom kraljevstvu. O svemu tome svjedočili su i brojni tadašnji suvremenici, bilo da se radilo o stranim visokim uzvanicima, bilo da je riječ o domaćim uglednicima, što su djelovali na polju društvenih znanosti. Iz razdoblja 15. i 16. stoljeća u kojima pojedini znameniti ljudi toga vremena činjenicama govore o hrvatstvu Bosne i hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti njezinih katolika i muslimana, možemo izdvojiti kao najzanimljivija ona što ih u povijesnim orisima ostavljaju ugarsko – hrvatski kralj Matija Korvin 1468. godine, zatim papski poslanik Antonio Burgio 1526. godine, ali i hrvatski velikani kao propovjednik Antun Dalmatinac, onda slavni velikaš i junački ratnik Nikola Jurišić, kao i franjevac Ivan Tomašić. Evo sad i nešto podrobnijeg prikaza njihovih kazivanja na tu temu.
Pet godina poslije pada Bosne pod tursku vlast ugarsko – hrvatski kralj Matija Korvin izdao je 1468. godine namiru Dubrovačkoj republici na 800 zlatnih florina, koje su ovi dali ” za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj.” Počitelj leži u sredini današnje Hercegovine, koja se prema mišljenju i priloženom zapisanom svjedočanstvu kralja Matijaša nalazila u Hrvatskom kraljevstvu. Potom, Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko – hrvatskoga kralja Ljudevita II 18. veljače 1526. godine pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim ovako: ” U pismu od 15. ovog mjeseca pisao sam da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto Frankopan misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo da su pregovori istiniti i kažu da vojvoda Ferdinand to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj.” Iz ovoga svjedočanstva jasno se vidi da je početkom 16. stoljeća u srednjoj Evropi bilo opće mišljenje da Bosna pripada Hrvatskoj i prema tome da u Bosni živi hrvatski narod.
Pored toga, vrijedi istaknuti i svjedočanstva o hrvatstvu naroda u Bosni i njenoj državnoj pripadnosti Hrvatskoj i kroz iskaze glasovitih hrvatskih ljudi toga vremena. Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac, koji je život okončao 1579. godine o Bosni je pisao ovako:”…Ako nećemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna…Hrvatska zemlja.” Junački branitelj KIsega Nikola Jurišić 23. lipnja 1541. godine pisao je kapetanu Bihaća da je taj grad ” cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište.” Papinski poslanik 1580. godine zove Unu u današnjoj Bosni riječima “glavna rijeka Hrvatske,” a mletački poslanik 1592. godine izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli da je on “glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva.” Izvorno, na talijanskom i latinskom jeziku, izjave spomenutih suvremenika srednjevjekovnih događaja glase ovako: 1) ” Per lettere de li XV scripsi como pensavano Croati darsi al Principe Ferdinando, et che il Conte Christophoro pensava farsi Signore di Bossina. Poi ho resaputo meglio negozio Sapia Vostra Signoria Revendissima che lo trattato e vero; et dicono che il Principe Ferdinando ci attente volentieri per potersi intitolare Re di Bossina; appartendo la Bossina la Croatia.” 2) ” Vos scitis illam Bihac tocius regni Croatie salus et sustentatio esse, ” pismo Nikole Jurišića kapetanu grada Bihać. 3) “…Una principalissimo fiume di Croazia.”; 4) ” Bihac e metropolitana di Croatia, piazza principalissima di quei confini, Ljubić, Ogledalo II 167 b.
Najzad i fra Ivan Tomašić, franjevac provincije Hrvatske Bosne 1561. godine dovršio je svoj “Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske” na latinskom jeziku. Izdajući ovo djelo Ivan Kukuljević – Sakcinski ovako piše o piscu djela: ” Što Tomašićevom ljetopisu njeku osobitu vriednost podaje, jest ono hrvatsko čuvstvo i samostalna narodna sviest, kojom se naš pisac odlikovao u ono doba, kad je u najuglednijih muževih naroda hrvatskoga, živućih u tako zvanih zemljah krune ugarske, čistu hrvatstku sviest nadvladala bila tuđa sviest državno – ugarska, pa kad se nisu stidili ovi muževi, ne samo umom podupirati tuđi narod i tuđu književnost, nego dapače i poštena svoja porodična imena pretvarati u mađarske krparine, kao na primjer Berislavići ( Beriszlo ), Deševići ( Dezsoffy ), Martinovići ( Martinuczy )…” Tomašić nije zabilježio u kojemu je kraju bio rođen, ali se čini da je pripadao franjevačkom samostanu u Otoki na Uni, jer je između svih franjevačkih kuća zabilježio propast samo toga samostana. Međutim, hrvatska rodoljubna svijest, koja u cijelom Tomašićevu ljetopisu dolazi do izražaja, nije mogla biti samonikla i njemu samome samobitna, nego je pisac to rodoljublje baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja i dijelio s drugom braćom franjevcima, s kojima je Tomašić u samostanima živio i dnevno izmjenjivao misli i osjećaje. Ovo nam govori da je hrvatska narodna svijest, kojom su se odlikovali franjevci bosanske vikarije u slobodnim hrvatskim krajevima početkom 16. stoljeća i dalje bila budna i cvala u franjevačkim samostanima franjevačke provincije Hrvatske Bosne.
Dragan Ilić
HOP