RIMSKI KARTOGRAF BUFFALINI I AMSTERDAMSKI KARTOGRAF JOHANES BLAVIUS U ZEMLJOVID HRVATSKIH ZEMALJA SU UCRTAVALI 1669. GODINE BOSNU I HERCEGOVINU I DUKLJU ( CRNU GORU ) KAO HRVATSKE ZEMLJE
Za “dugoga turskoga rata” od 1593 – 1606. Hrvati su željeli i očekivali da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Zbog toga nisu nikako bili zadovoljni sa zaključkom mira na ušću rijeke Žitve u Dunav 11. studenoga 1606, koji je kralj Rudolf II sklopio s Turcima da bi imao slobodne ruke u borbi sa Francuzima. Nakon sklopljenoga mira hrvatski staleži na Saboru u Zagrebu početkom rujna 1608. godine zahtijevaju da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine sa kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana. Taj zahtjev prihvatio je novi kralj Matija II ( 1608 – 1619 ) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru 1628. godine.
Predstavnici hrvatskoga naroda trajno su u duši nosili i čuvali navedenu misao da su sve zemlje od Drave do Jadrana hrvatske, u koje spada i Bosna. Za vrijeme velikoga bečkog rata od 1683. do 1699. Hrvati su se nadali da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru 1695. između drugoga zaključili da se od kralja Leopolda I ( 1657 – 1705 ) traži da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključujući s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. Zaključak saborski glasi: “Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje oduvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše.” I u stranom međunarodnom svijetu bilo je poznato da je Bosna hrvatska i da u njoj žive Hrvati. Koncem 17. stoljeća jedna Francuz napisao je “Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske.” U tom djelu on piše: ” Nekada je kraljevina Hrvatska obuhvaćala sve što leži između Drave i Dalmatinskoga mora, te se dijelila u tri dijela… Današnja Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani.” Evo tog citata napisanog i izvorno na francuskom jeziku: ” Autrefois le Royame de Croatie comprenoit tout ce qui est depuis le Draw jusques a la Mer de Dalmatie et on le divisoit en trois parties. La Croatie d’aujour’hui est entre Bosnie. l’ Esclavonie, l’ Allemagne et la Dalamatie… On distingue ordinairement la Croatie en celle d’ Autriche on Royale et en la Croatie turque, parce que maison Autriche et les Ottomas en sont Souverains.” ( “Histoire”, naveo Lorković ).
Drugo znamenito svjedočanstvo imamo u rješenju crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz 1656. godine. Hrvati su, naime, od starine hodočastili u Rim na grobove sv. Petra i Pavla. Kao i drugi narodi, Hrvati su redovito odsjedali u istoj gradksoj četvrti, koja se nazivala ” La comunita’ della nazione Illirica o Schiavona, ” ili “Vicolo degli Schiavoni.” Taj se, pak, nalazio na lijevoj obali Tibra nedaleko od grobnoga spomenika cara Augusta. U toj četvrti još u 15. stoljeću Hrvati su podigli gostinjac ili kolegij, koji se nazivao ” Collegium Illyricum S. Hieronymi” ( Ilirski Kolegij Sv. Jeronima ). U tom gostinjcu svaki Hrvat, hodočasnik iz svih hrvatskih zemalja, imao je besplatno prenoćište i uzdržavanje za tri dana. Slovenci iz Kranjske, Štajerske i Koruške nisu imali svojega gostinjca u Rimu, pa su i oni pod konac 16. stoljeća stali zahtijevati da mogu uživati pogodnosti u hrvatskome gostinjcu Sv. Jeronima u Rimu. Pomognuti austrijskim vlastima, pod koje su državno spadali, Slovenci su 1618. godine službeno zatražili da im se prizna pravo na kolegij i gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. Kao razlog naveli su ” da i oni pripadaju iliričkom narodu.” Tomu su se zahtjevu oprli Hrvati, tvrdeći da se pod “iliričkim narodom” imaju razumijevati samo Hrvati iz raznih hrvatskih pokrajina. Stvar je došla pred vrhovni crkveni sud pred Rimsku Rotu. Punih 36 godina pitanje se sa svih strana pretresalo i ispitivalo. Pisale su se rasprave i stručna mišljenja i ujedno tiskale razne brošure. Na koncu je Rimska Rota na svojoj generalnoj sjednici od 24. travnja 1656. godine donijela odluku da pod Ilirik spadaju samo hrvatske zemlje Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija i da samo stanovnici tih zemalja imaju pravo na pogodnosti kolegija Sv. Jeronima, isključivši sve druge, napose one iz Koruške,Štajerske i Kranjske. Bitni dio sudske odluke Rimske Rote glasi ovako: “Odlučujemo i izjavljujemo da istinita i stvarna zemlja naroda ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V bila i jest, razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku i samo oni koji su rođeni u tim četirima pokrajinama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani…” Na latinskom ta odluka glasi ovako: “… Dicimus, pronunciamus, sentimentiamus, definimus et declaramus, Provinciam veram er propriam nationis Illyricae… fuisse et esse intelligi debere, Dalmatiam sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia, exclusis penitus Carinthia, Styria et Carniola et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosnae es Slavoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae… quam hospilalitatem et congragationem eiusdem sancti Hieronymi…”
Nakon donesene odluke Rimske Rote iz 1656. rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u kojoj su ucrtane gore navedene zemlje, tada zvane “iliričke, ” u cijelom njihovom prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu i tokom Drine do Save, a odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre. Na toj karti posebno su nacrtane uz “iliričke,” tj. hrvatske zemlje, Srbija i slovenske pokrajine Koruška, Štajerska i Kranjska kao zasebne cjeline. Dakle, Srbija i Slovenija su izričito bile odvojene od hrvatskih zemalja u koje su prema rimskome kartografu Buffoliniju spadale i Bosna i Hercegovina i Duklja, odnosno današnja Crna Gora.
Prema dugoj i svestrano proučenoj odluci vrhovnoga suda u Rimu Bosna, dakle, spada u hrvatske zemlje i Bošnjaci pripadaju narodu hrvatskom, koji se tada na zapadu nazivao “ilirički, ” kao i drugi stanovnici tadašnjih uskih pokrajina Dalmacije, banovine Hrvatske i Slavonije. I europski kartografi 17. i 18. stoljeća u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju među hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu ( Johannes Blavius ) nacrtao je kartu “Ilirika” i to objelodanio u svom Velikom atlasu 1669. godine u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskomu banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: ” Današnji Ilirik koji pisci obično zovu “Slavonija, ” a Talijanci ” Schiavonia”, dijeli se na Dalamaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio današnjega Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani.” Ili uz prijevod na latinskom: Illyricum hodiernum quod scriptores communiter Sclavoniam, Itali Schiavoniam nuncupare solent in Dalmatiam, Croatiam, Bosnam et Slavoniam distinguitur. Sed cum ejus majorem partem Turcae obtineant in Praefecturas eorum more Sanzacatus dictas divisum est reliquum autem Veneti, Ungari et Ragusini tenent.” ( Blavius )
Dragan Ilić
HOP