DO POJAVE DJELA FRA M. DIVKOVIĆA 1611. NIJE BILO PISANOGA TRAGA O POSTOJANJU SRBA U BOSNI

DO POJAVE DJELA FRA MATIJE DIVKOVIĆA 1611. NIJE UOPĆE BILO NITI PISANOGA TRAGA NITI GLASA O POSTOJANJU SRBA U BOSNI

U 17. stoljeću zapadni katolički pisci dva puta spominju srpsko ime u Bosni. Bosanski franjevac i prvak bosanskih pisaca fra Matija Divković ( 1563 – 1631 ) u Mlecima je 1611. godine sam dao saliti slova hrvatske ćirilice ili bosančice i tim je tiskao svoja djela. U tim djelima Divković ta pisma naziva ” sarpskijemi slovima.” Ovaj njegov nehotični previd Srbi i njegovo nenamjerno i slučajno pripisivanje hrvatskoga alfabeta Srbima, naravno, srbijanska historiografija je desetljećima i stoljećima zloupotrijebljavala ne bi li tradicionalnim arsenalom laži, prijevara i podvala pokušala prisvojiti hrvatsku kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. Gdje je u ovome slučaju problem i što je posrijedi, najbolje će se spoznati kad s pobliže sagleda Divkovićev životopis. Fra Matija Divković je rodom iz Jelaška u istočnoj Bosni. Taj dio Bosne već prije drugog desetljeća 17. stoljeća kada je Divković svoja djela pisao i tiskao, bio je postao gotovo potpuno pravoslavni, premda je iskonom bio katolički čitava stoljeća prije pojave pravoslavlja u tim krajevima. Osnovane su i brojne pravoslavne parohije i manastiri u Paprači i Vozućoj u blizini današnjega mjesta Zavidovići već duboko u srednjoj Bosni, gdje su u tursko vrijeme doselili kasnije posrbljeni Vlasi i Cincari. Dolina Bosne i njeno naseljavanje pravoslavnim življem vlaškoga podrijetla očito nije se zadržavao samo u oblasti istočne Bosne, Divkovićeva zavičaja, nego je od Drine išao i do Bosne, poslije toga i od Vrbasa, pa sve do Une, dakako, sve to u otvorenoj sprezi turskoga okupatora i SPC, koja će uz tursku potporu vremenom sve te Vlahe i Cincare i nacionalno pretopiti u Srbe, a pravoslavni su ionako već i bili i kad su se spustili s Karpata i otuda počeli poput nomada seliti diljem Balkana, što u ratno, što u mirnodopsko doba.

Divković je je u rukama pravoslavnih popova i kaluđera, koji su potpadali pod srpskoga patrijarha u Peći, vidio knjige crkvene i svjetovne, koje su bile pisane isključivo ćirilicom. Zbog toga je mislio da je ćirilica “srpsko pismo.” Kako je i bosančica, kojom su se narod i svećenstvo u Bosni i Hercegovini služili, od davnina jedna vrsta ćirilice, to je Divković pogrešno došao do zaključka da su to “sarpska slova.” Međutim, on nije znao da početnici ćirilice nisu bili Srbi nego bugarski svećenik Ćiril Preslavski. Iako je Divković iz nepoznavanja povjesnoga razvoja azbuke slova hrvatske ćirilice ili bosančice nazvao “sarpskijem slovima”, on nigdje ne zove srpskim ni svoj jezik, niti narod u Bosni. Godine 1611. on je izdao svoja djela “Nauk krstjanski za narod slovinski u jezik slovinski”, a tako i drugo djelo “Stotinu čudesa” s dijačkoga jezika u jezik slovinski. Divković naziva svoj jezik i narod u Bosni “slovinskim, ” kako su u ono doba Dubrovčani i drugi Hrvati u primorskoj Hrvatskoj nazivali svoj jezik i svoj hrvatski narod. U to doba nitko nije nazivao Srbe “Slovinima”, niti njihov jezik “slovinski.” Njih su tada svi nazivali Srbima, Racima ili Rašanima, Vlasima i Hrkaćima. Uz toliko mnogo različitih imena, očigledno je, kako preci današnjih Srba ni približno nisu imali vlastite spoznaje o nacionalnoj samobitnosti. Logički je zapitati se kako danas narod bez prave i istinske tradicije one temeljne samosvojnosti može tako smjelo spočitavati svima odreda i docirati bilo kome u okružju bilo što i o bilo čemu, kad je i laiku jasno da su Srbi kao narod formirani vrlo kasno, onda kad su već mnogi europski narodi i države uveliko bili odmakli u državnopravnom razvoju. A, tako žude za dijeljenjem prodika i lekcija kome god stignu, da netko neupućen i zalutao u život na sve to ne nasjedne i slučajno pomisli da su Srbi izmislili civilizaciju na Zemlji. U biti, svjesni da u svemu poprilično kasne za ostatkom svijeta, pa strah od sučenja s bolnom istinom pokušavaju rastjerati prevelikom galamom i samo što ne zapjevaju jedan stari hit iz osamdesetih: “Zaustavite vrijeme, silazim i dolazim…” Nije stalo vrijeme onda kad je to današnji šumadijski puk u dolini Morave poželio i kako je htio, čak ni onda kad je fra Matija Divković nehotice griješio u nekim prosudbama, što nije ni čudno, s obzirom na vremenski i prostorni okvir u kojem je živio. Tako Divković svoj jezik naziva “slovinski” i katoličke čitatelje u Bosni, za koje piše, “slovinski narod.” On tim ispovijeda da su Bošnjaci etnički Hrvati kao i njihovi sunarodnjaci u Dubrovniku, Dalmaciji i u drugim hrvatskim krajevima, koje se tada često nazivalo “Slovinima” i njihov jezik “slovinski.”

Drugi spomen Srbije imamo u rimskom Postupku ( Processus ) iz 1624. godine za premještenje skadarskoga nadbiskupa fra Dominika Andrijaša na biskupsku stolicu “stefansku” ili “mostarsku.” U tom Postupku ( Processus ) dva su svjedoka izjavila da je Andrijaš rođen u “Pappu u Srbiji” i da se “stefanska” , dotično “mostarska” biskupija nalazi u “donjoj Srbiji.” Svjedoci koji su bili prijatelji i prostaše fra Dominika Andrijaša i s njim radili da on dođe za biskupa u srednjoj Hercegovini, gornju izjavu dali su jer su znali iz djela Mavra Orbinija da su Popovo i srednja Hercegovina neko kraće vrijeme bili u srpskoj državi pod vlašću srpskih vladara. Ali, glavni je razlog bio da su oni 1624. godine Popovo i “mostarsku” biskupiju strpali u Srbiju da tim lakše postignu premještenje skadarskog nadbiskupa Andrijaša na “stefansku” ili “mostarsku” biskupiju, koja u stvarnosti nije postojala. Da izmišljenu biskupiju što bolje zaviju tajnom pred tadašnjim rimskim krugovima, koji su o balkanskim zemljama imali veoma slabo znanje, Andrijaševi su svjedoci posvjedočili da se Popovo i “mostarska” biskupija nalaze u “donjoj Srbiji”, za koju se pouzdano znalo u Rimu da istinski i jedino živi u srednjem Balkanu, kamo je i danas jedino i smještena u svome prirodnom moravskom koritu, iz kojega je često želi neprirodno širiti na sve četiri strane svijeta i stvarati susjedima u okružju mnogo teže probleme od obične poplave izazvane izlijevanjem rijeke Morave iz njenoga prirodnog korita. Zato se svijet povremeno i nađe na muci kako šumadijsko – pomoravski narod s vremena na vrijeme, vratiti samo u zonu njegovoga prirodnoga mjesta trajnoga boravišta i prebivališta, jer do razlijevanja moravskoga korita često dolazi povećanim izljevom srbijanskoga fašizma i nacizma u predjelu kore velikoga mozga. U toj fazi galopirajuće metastaze bolesti ni cijeli liječnički konzilij najboljih stručnjaka ovoga planeta ne može im pomoći, jer pacijent odbija suradnju i ne želi se liječiti, a opasan je i agresivan i svojim postupcima ugrožava okoliš.