DO POJAVE DJELA FRA MATIJE DIVKOVIĆA 1611. NIJE UOPĆE BILO NITI PISANOGA TRAGA NITI GLASA O POSTOJANJU SRBA U BOSNI
U 17. stoljeću zapadni katolički pisci dva puta spominju srpsko ime u Bosni. Bosanski franjevac i prvak bosanskih pisaca fra Matija Divković ( 1563 – 1631 ) u Mlecima je 1611. godine sam dao saliti slova hrvatske ćirilice ili bosančice i tim je tiskao svoja djela. U tim djelima Divković ta pisma naziva ” sarpskijemi slovima.” Ovaj njegov nehotični previd Srbi i njegovo nenamjerno i slučajno pripisivanje hrvatskoga alfabeta Srbima, naravno, srbijanska historiografija je desetljećima i stoljećima zloupotrijebljavala ne bi li tradicionalnim arsenalom laži, prijevara i podvala pokušala prisvojiti hrvatsku kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. Gdje je u ovome slučaju problem i što je posrijedi, najbolje će se spoznati kad s pobliže sagleda Divkovićev životopis. Fra Matija Divković je rodom iz Jelaška u istočnoj Bosni. Taj dio Bosne već prije drugog desetljeća 17. stoljeća kada je Divković svoja djela pisao i tiskao, bio je postao gotovo potpuno pravoslavni, premda je iskonom bio katolički čitava stoljeća prije pojave pravoslavlja u tim krajevima. Osnovane su i brojne pravoslavne parohije i manastiri u Paprači i Vozućoj u blizini današnjega mjesta Zavidovići već duboko u srednjoj Bosni, gdje su u tursko vrijeme doselili kasnije posrbljeni Vlasi i Cincari. Dolina Bosne i njeno naseljavanje pravoslavnim življem vlaškoga podrijetla očito nije se zadržavao samo u oblasti istočne Bosne, Divkovićeva zavičaja, nego je od Drine išao i do Bosne, poslije toga i od Vrbasa, pa sve do Une, dakako, sve to u otvorenoj sprezi turskoga okupatora i SPC, koja će uz tursku potporu vremenom sve te Vlahe i Cincare i nacionalno pretopiti u Srbe, a pravoslavni su ionako već i bili i kad su se spustili s Karpata i otuda počeli poput nomada seliti diljem Balkana, što u ratno, što u mirnodopsko doba.
Divković je je u rukama pravoslavnih popova i kaluđera, koji su potpadali pod srpskoga patrijarha u Peći, vidio knjige crkvene i svjetovne, koje su bile pisane isključivo ćirilicom. Zbog toga je mislio da je ćirilica “srpsko pismo.” Kako je i bosančica, kojom su se narod i svećenstvo u Bosni i Hercegovini služili, od davnina jedna vrsta ćirilice, to je Divković pogrešno došao do zaključka da su to “sarpska slova.” Međutim, on nije znao da početnici ćirilice nisu bili Srbi nego bugarski svećenik Ćiril Preslavski. Iako je Divković iz nepoznavanja povjesnoga razvoja azbuke slova hrvatske ćirilice ili bosančice nazvao “sarpskijem slovima”, on nigdje ne zove srpskim ni svoj jezik, niti narod u Bosni. Godine 1611. on je izdao svoja djela “Nauk krstjanski za narod slovinski u jezik slovinski”, a tako i drugo djelo “Stotinu čudesa” s dijačkoga jezika u jezik slovinski. Divković naziva svoj jezik i narod u Bosni “slovinskim, ” kako su u ono doba Dubrovčani i drugi Hrvati u primorskoj Hrvatskoj nazivali svoj jezik i svoj hrvatski narod. U to doba nitko nije nazivao Srbe “Slovinima”, niti njihov jezik “slovinski.” Njih su tada svi nazivali Srbima, Racima ili Rašanima, Vlasima i Hrkaćima. Uz toliko mnogo različitih imena, očigledno je, kako preci današnjih Srba ni približno nisu imali vlastite spoznaje o nacionalnoj samobitnosti. Logički je zapitati se kako danas narod bez prave i istinske tradicije one temeljne samosvojnosti može tako smjelo spočitavati svima odreda i docirati bilo kome u okružju bilo što i o bilo čemu, kad je i laiku jasno da su Srbi kao narod formirani vrlo kasno, onda kad su već mnogi europski narodi i države uveliko bili odmakli u državnopravnom razvoju. A, tako žude za dijeljenjem prodika i lekcija kome god stignu, da netko neupućen i zalutao u život na sve to ne nasjedne i slučajno pomisli da su Srbi izmislili civilizaciju na Zemlji. U biti, svjesni da u svemu poprilično kasne za ostatkom svijeta, pa strah od sučenja s bolnom istinom pokušavaju rastjerati prevelikom galamom i samo što ne zapjevaju jedan stari hit iz osamdesetih: “Zaustavite vrijeme, silazim i dolazim…” Nije stalo vrijeme onda kad je to današnji šumadijski puk u dolini Morave poželio i kako je htio, čak ni onda kad je fra Matija Divković nehotice griješio u nekim prosudbama, što nije ni čudno, s obzirom na vremenski i prostorni okvir u kojem je živio. Tako Divković svoj jezik naziva “slovinski” i katoličke čitatelje u Bosni, za koje piše, “slovinski narod.” On tim ispovijeda da su Bošnjaci etnički Hrvati kao i njihovi sunarodnjaci u Dubrovniku, Dalmaciji i u drugim hrvatskim krajevima, koje se tada često nazivalo “Slovinima” i njihov jezik “slovinski.”
Drugi spomen Srbije imamo u rimskom Postupku ( Processus ) iz 1624. godine za premještenje skadarskoga nadbiskupa fra Dominika Andrijaša na biskupsku stolicu “stefansku” ili “mostarsku.” U tom Postupku ( Processus ) dva su svjedoka izjavila da je Andrijaš rođen u “Pappu u Srbiji” i da se “stefanska” , dotično “mostarska” biskupija nalazi u “donjoj Srbiji.” Svjedoci koji su bili prijatelji i prostaše fra Dominika Andrijaša i s njim radili da on dođe za biskupa u srednjoj Hercegovini, gornju izjavu dali su jer su znali iz djela Mavra Orbinija da su Popovo i srednja Hercegovina neko kraće vrijeme bili u srpskoj državi pod vlašću srpskih vladara. Ali, glavni je razlog bio da su oni 1624. godine Popovo i “mostarsku” biskupiju strpali u Srbiju da tim lakše postignu premještenje skadarskog nadbiskupa Andrijaša na “stefansku” ili “mostarsku” biskupiju, koja u stvarnosti nije postojala. Da izmišljenu biskupiju što bolje zaviju tajnom pred tadašnjim rimskim krugovima, koji su o balkanskim zemljama imali veoma slabo znanje, Andrijaševi su svjedoci posvjedočili da se Popovo i “mostarska” biskupija nalaze u “donjoj Srbiji”, za koju se pouzdano znalo u Rimu da istinski i jedino živi u srednjem Balkanu, kamo je i danas jedino i smještena u svome prirodnom moravskom koritu, iz kojega je često želi neprirodno širiti na sve četiri strane svijeta i stvarati susjedima u okružju mnogo teže probleme od obične poplave izazvane izlijevanjem rijeke Morave iz njenoga prirodnog korita. Zato se svijet povremeno i nađe na muci kako šumadijsko – pomoravski narod s vremena na vrijeme, vratiti samo u zonu njegovoga prirodnoga mjesta trajnoga boravišta i prebivališta, jer do razlijevanja moravskoga korita često dolazi povećanim izljevom srbijanskoga fašizma i nacizma u predjelu kore velikoga mozga. U toj fazi galopirajuće metastaze bolesti ni cijeli liječnički konzilij najboljih stručnjaka ovoga planeta ne može im pomoći, jer pacijent odbija suradnju i ne želi se liječiti, a opasan je i agresivan i svojim postupcima ugrožava okoliš.
PAVAO RITTER VITEZOVIĆ JE DJELOM “OŽIVJELA HRVATSKA” BOSNU I HERCEGOVINU OPISAO KAO SRCE I SREDIŠNJI DIO SVIH HRVATSKIH ZEMALJA
Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter Vitezović ( 1652 – 1713 ) napisao je 1699. godine spomenicu pod naslovom “Responsio ad postulata” ( Odgovor na pitanja ) i posvetio grofu A.F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Ritter – Vitezović, Nijemac po ocu, a Hrvat po majci i, začetnik i preteča potonje suvremene, državotvorne hrvatske misli, ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska ( Croatia maritima ) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta ( današnji pojam Crne Gore ) sve do Skadarskog jezera,zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama; 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska ( Croatia mediterranea ), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku ( propria Croatia, odnosno područje od Une do Vrbasa ) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine s većim mjestima: Vrhbosna ili današnje Sarajevo, Visoko, Sutiska ( Kraljeva Sutjeska blizu današnjega Kaknja ), Bobovac ( blizu današnjega Vareša ) i Soli ( Gornja i Donja Tuzla ); 3. Međurječna ili Savska Hrvatska ( Croatia interamnis sive Savia ), što podrazimijeva Slavoniju i cijelu oblast od Save do Mure, Drave i Dunava.
Godine 1700. Ritter Vitezović tiskao je latinsko djelo “Oživjela Hrvatska” ( Croatia rediviva ) i posvetio ga caru Leopoldu I. Tu on ponovno Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje. Kada je carski povjerenik Marsigli svoj posao završavao na štetu hrvatskih prava i narodnih želja, Ritter Vitezović spjevao je dirljivu elegiju “Plačne Hrvatske dva stoljeća ” ( “Plorantis Croatiae saecula duo” ) i tiskao je to djelo 1703. u Zagrebu. U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik predao grofu Marsigliu na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter Vitezović ističe čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska na usta pjesnika dovikuje grofu Marsigli:
” Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš
Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela…
I slobodnu Ramu svome kralju.”
Pavao Ritter Vitezović svojim radom i širokim znanstvenim opusom dao je jak obol i neizbrisiv trag budućim osnovama Ilirskoga pokreta, koji je zamišljao ujedinjenje svih Južnih Slavena u jednu državnu zajednicu. Naravno, Pavao Ritter Vitezović imao je polazište kako su svi Južni Slaveni, poglavito oni u dinarskom, panonskom i mediteranskom pojasu podrijetlom Hrvati, te je smatrao da Hrvatska po tome prirodnome zakonu jedino i može biti stožer okupljanja svih južnoslavenskih naroda u jednu državu, dakako uz to da Hrvatska i Hrvati imaju u tome glavnu riječ i da Hrvatska bude Pijemont ujedinjenja. Nije ni čudo što Srbi, koji su kasnije preoteli i prisvojili od Hrvata ideju ujedinjenja južnoslavenskih naroda, samo pod dirigentskom palicom Srba i Srbije već nekoliko stoljeća na sve moguće načine sotoniziraju i blate lik i djelo ovoga znamenitoga hrvatskog uglednika plave plemićke krvi i što ga nikako ne mogu smisliti. Životno djelo Rittera Vitezovića Srbe podsjeća i upozorava da od istine ne mogu pobjeći, a to im nije draga spoznaja i zato ih nervira i spomen Vitezovićeva imena, jer im je signal da se srpske laži i prijevare na koncu, ipak povijesno i dugoročno ne isplate. I onda im je cijeli trud bio uzalud. Što bi im se kazalo kroz jednu TV reklamu na srbijanskoj državnoj RTS: “Džaba ste krečili…” a, dodali bismo na tu Tv reklamu i ovako: “Džaba ste Srbi povijesnu istinu krečili i komplekse liječili kad ste time niste izliječili…”Što bi rekao na sve to u stihu duhoviti, pokojni radijski komentator Ivan Tomić: “Nije Srbima pravo što je bolje ono što je plavo.” Zbilja bi im bilo bolje da budu dobri, da opet ne bi bili modri… U nekom novom ratu, kojega sami zazivaju, a koji nitko normalan ne želi i ne priziva, narod iz opanaka i iza pustih brdsko – planinskih obronaka i proplanaka ne bi se dobro proveo.
Dragan Ilić