FRA LOVRO ŠITOVIĆ ROĐEN KAO MUSLIMAN HASAN IZ HERECEGOVINE I PREOBRAĆEN U KATOLIKA DAO JE VELIKI OBOL RAZVOJU FRANJEVAČKE MISLI 18. STOLJEĆA
NAJPOZNATIJI FRANJEVAČKI PISAC 18. STOLJEĆA FRA NIKOLA LAŠVANIN U “LJETOPSU” PIŠE DA SU U 7. STOLJEĆU BOSNU NASELILI SAMO HRVATI, A SRBI I BOŠNJACI TADA TAMO NISU POSTOJALI
Za bečkih ratova od 1683. do 1699. Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini doživjeli su strašan udarac. Oko 85% od svega katoličkog pučanstva iselilo se tada u slobodne zemlje. Njih je slijedila i većina bosanskohercegovačkih franjevaca. U Bosni je ostalo nešto preko 25 000 katolika s 26 svećenika franjevaca, koji su se kupili oko tri franjevačka samostana ( Fojnica, Sutjeska, Kreševo ), koji su preživjeli bečke ratove. I uglednoga trgovačkoga staleža Hrvata katolika po bosanskohercegovačkim gradovima i varošima nestalo je. Ovi su još prije tih vremena uz franjevce i zajedno s njima, čuvali, podržavali i branili katoličku vjeru i svoju hrvatsku narodnu svijest. Hrvati katolici koji su poslije bečkih ratova ostali u zemlji, bili su od reda siromašni i nepismeni seljaci i pastiri, koji nisu imali ni veza, ni daljih pogleda. Sreća je bila da su bili duboko religiozni, moralno čisti i tjelesno zdravi, pa su brzo popunjavali razbijene i prorijeđene katoličke redove. Za 150 godina u cijeloj zemlji među katolicima naobražen čovjek bit će samo franjevac. Ovi su se redovito školovali u Italiji, slobodnoj Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Uslijed toga dolazili su u doticaj s pripadnicima drugih naroda, imali šire poglede i osjećali su da pripadaju narodnoj skupini, starom hrvatskom narodu. Tu narodnu svijest stariji franjevci predavali su mladim naraštajima živom riječju u školama i u redovničkom soabraćaju, a posebno jak utjecaj imali su pisanim djelima i tiskanim knjigama. Sreća je bila da je stara franjevačka bosanska provincija gotovo punih pedeset godina poslije glavnoga iseljenja 1688. godine sačuvala svoj dotadašnji prostor, a time i svoje članstvo, koje se iselilo u slobodne zemlje. Ovi iseljeni franjevci u prvim desetljećima 18. stoljeća, došavši u slobodu, jasno i glasno naglašuju svoje hrvatstvo i prenose ga na mlađe naraštaje u staroj domovini. Od tih treba napose spomenuti slijedeće franjevce.
Fra Toma Babić rođen je u Velimu kod Skradina u staroj bosanskoj obitelji. Odgojen je i bio je članom provincije Bosne srebreničke do 1735. godine, kada je od nje odijeljena provincija Sv. Kaja, kasnije nazvana Presvetoga Otkupitelja. Godine 1712. on je u Mlecima tiskao djelo “Prima gramaticae institutio pro tyronibus illyricus.” Na zadnje tri stranice otisnut je oglas knjiga: “Broj knigh Hervatschih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara u Rivi od Harvatou…” Kako u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za “bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga.” Drugo prošireno izdanje ove gramatike fra Toma Babić je izdao u Mlecima 1745. Glavno je djelo fra Tome Babića “Cvit razlika mirisa duhovnoga,” koje je prvi put izišlo u Mlecima 1726. i kasnije više puta pretiskano. U Bosni se mnogo čitalo i narod ga je nazvao “Babuša.”
U prvoj polovici 18. stoljeća četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivaju hrvatskim. To su fra Bernardin Nagnanović iz Broćna, koji je živio do 1718, fra Marijan Lekušić iz Mostara živio je do 1742, fra Lovro Šitović iz Ljubuškoga živio je do 1729 i fra Bernardin Pavlović iz Stona koji je živio do 1763. godine. Recimo u nastavku i nešto opširnije o njihovom djelovanju. Fra Bernardin Nagnanović je stupio u franjevački red 1700. godine u Zaostrogu. Godine 1715. bio je imenovan učiteljem bogoslovlja u Budimu. Napisao je “Ljetopis, koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1918. i posebno otisnuo 1919. godine. Fra Marijan Lekušić je 1720. bio učitelj filozofije u Splitu, a 1727. postao je učiteljem moralike na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mlecima je tiskao “Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskoga,” prvo izdanje, koje se izgubilo i drugo popravljeno, objavljeno 1730. godine.
Posebnu pozornost pobuđuje rad fra Lovre Šitovića. On se rodio u Ljubuškom u obitelji muslimanskih roditelja. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme bečkoga rata, nakon osvojenja Vrgorca 1690. godine harambaša Tulnja nazvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Mladi Hasan uz dječicu Delije Tulnja nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući. Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti. Videći u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije. Kada se vratio u domovinu bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i 1713. godine tiskao u Mlecima gramatiku latinsko – ilirsku. Godine 1717. postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem riječi Božje. Godine 1723. na molbu starješinstva provincije Bosne srebreničke, Sv. Stolica dala je dopust da može biti biran za sve redovničke službe osim vrhovnoga starješine reda, unatoč tome što je bio rođen u drugoj vjeri. Umro je u Šibeniku 28. veljače 1729. godine.
Fra Lovro Šitović bio je jedan od najsvjesnijih Hrvata svoga vremena. U svojim djelima on govori o hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama. U predgovoru svojoj gramatici latinsko – ilirskoj, objavljenoj u Mlecima 1713, uz bok drugih naroda Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Mađara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: “Mi Hrvati.” Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Šitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi, kako sam ističe “mi Hrvati.” U spjevu “Pisma od pakla”, koje je Šitović “na hrvatski jezik” skitio, on pjeva:
“U Makarskoj premda je pisana
Vazdi želim da bude pivana,
Razumi se, onizim pukom,
Ki govore hrvatskim jezikom.”
Šitovićeva gramatika latinsko – ilirska prvi put tiskana je u Mlecima 1713, drugi put 1742, a treći put 1781. godine. Ona se, dakle, dugo rabila, skoro jedno stoljeće u školama provincije Bosne srebreničke i učila bosansku mladež uz latinski jezik, poznavati i ljubiti hrvatski jezik i hrvatski narod.
Kada govorimo o franjevcima rodom iz Hercegovine, koji svoj materinski jezik nazivaju hrvatskim i prema tome sebe i svoj narod smatraju Hrvatima, treba spomenuti i fra Bernardina Pavlovića. On se rodio u Stonu, glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina Pavlovića je u Veljoj Međi u Popovu polju u jugoistočnoj Hercegovini. U nejgovo doba taj je kraj u blizini samoga grada Trebinja bio potpuno hrvatski i katolički, ali je posljednjih stoljeća popravljen i posrbljen i potomci negdašnjih hrvatskih predaka danas se tamo očituju srpskim pravoslavcima. Fra Bernardin Pavlović je priredio i tiskao Pripravljanje za dostojno reći sv. misu itd. ” u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene,” u Mlecima 1747. godine. U predgovoru toga djela kaže da ga je napisao na “naruč i korist misnika harvatske ruke.” Iste 1747. godine Pavlović je tiskao drugo izdanje djela don L. Terzića “Pokripljenje umirućih,” pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pavloviću iz Dubrovačke države da bolje i upravnie izgovara harvatski jezik… za korist naroda harvatskoga u Mletcih po Bartolu Occhi 1747.” daljnja izdanja izašla su 1758, 1797. i 1800. godine.
Od franjevačkih pisaca rodom iz Bosne, koji su u 18. stoljeću naglašavali svoju hrvatsku narodnu pripadnost, posebno valja istaći fra Nikolu Lašvanina, koji je živio točno do polovice 18. vijeka do 1750. godine i za života postao piscem najopsežnijega i najboljega bosanskoga ljetopisa. U svom “Ljetopisu” Lašvanin potanko opisuje dolazak Hrvata na jug i njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. On izričito naglašuje da su Hrvati kod svoga dolaska po njemu 640. godine ( a ne 626. kako to obično stoji u zvaničnoj i prihvaćenoj historiografiji ), naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do “današnjega dneva,” tj. do doba, kada je Lašvanin pisao svoj “Ljetopis”, u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. To Lašvanin posebno naglašuje u svom “Ljetopisu” u godine 640, i 1131. kao iznimno značajne. Ta dva mjesta glase ovako:
640. godine: “Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiprvo u Dalmaciju i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od njih Dalmacija, koja se od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva.”
1131. godine: “Stipan ugarski kralj… Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame tj. Bosne.”
Po Lašvaninu se, dakle, Bosna nalazi u gornjoj Hrvatskoj, dotično u zagorskoj ili planinskoj Hrvatskoj, kako to kažu stari hrvatski ljetopis “Kraljevstvo Hrvata” i kasnije u djelu “Oživjela Hrvatska” to potvrđuje i Pavao Ritter Vitezović.
Dragan Ilić
HOP