Sjećam se jedne profesorice Povijesti slikarstva iz srednje škole. Bila je jako potkovana teoretskim znanjem, no nije imala prirodnoga dara za crtanje, čak ni najosnovnijih figura. No, zato je bila puna jala na svoju kolegicu i po zanimanju slikaricu Helenu Šipek. Ona je i danas u rodnome Zagrebu vrsna slikarica u svojoj poznoj životnoj dobi i ima nerijetke i posjećene izložbe slika i u Beogradu, gdje je nekad davno izvodila razrednu nastavu dok je živjela u prijestolnici Srbije. Ima i glazbenih, filmskih, kazališnih i književnih kritičara koji ne znaju pjevati, nemaju pojma o filmu i kazalištu i nisu načitani, niti su ikad i pomislili studirati književnost. Ali, dok je god svijeta po kapom nebeskom biti će i takvih što misle da su bogomdani komentirati sve ono što im se naizgled dojmi lakim i jednostavnim. Čini im se da su rođeni naučeni, te još i drugima krenu popovati kako trebaju razmišljati o duboko znanstvenim temama, nesvjesni vlastite nebuloze kako takvim javnim istupima ispadaju smiješnijim nego inače jesu. U takvu galeriju tragikomičnih likova spada i šašava i blentava družina samoproglašenih, fantomskih potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku naroda Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Dokon pop i jariće krsti, pa se besposleni i dokoni ljudi okupili u Sarajevu, izdajući srceparajući proglas o potrebi uspostave zajedničkoga jezika u četiri odavno odvojene i samostalne države, nastale na ruševinama bivše Srboslavije pod vodstvom velikosrpske kamarile iz Beograda.
Kako bilo tko može za ozbiljno uzeti javna očitovanja na temu jezikoslovalja od strane grupe neupućenih i toj temi nekvalificiranih ljudi, nego kao jednu porugu zdravome razumu? Koliko ima među svim vrlim potpisnicima fantomske Deklaracije onih profesionalnih jezikoslovaca? Brojem i slovima samo dvoje takvih zalutalih i posvađanih sa društvenom zbiljom na prostorima na kojima žive i rade. Jedna je Snježana Kordić u Zagrebu i kolega joj po zvanju i lingvist u Beogradu Ranko Bugarski. Svi ostali na tome popisu preživjelih jugosrpskih političkih dinosaura očito nisu podlegli tektonskim državnim i društvenim promjenama na prostoru bivše im voljene Srboslavije od Vardara pa do Triglava. I nitko od njih nije očito pohađao ni satove biologije u školi, jer da jesu, znali bi da su i oni izvorni dinosauri izumrli ne uspjevši se prilagoditi novim uvjetima prirode. I zato svi oni tako zajedno neuki, a tako razmetljivi u svome neznanju kojega pokušavaju podvaliti učenim ljudima kao vrhunsko znanje i naglas laprdaju o jezikoslovlju koje im je njihovom tankom naobrazbom blisko kao i znanje o španjolskim selima. Tako je očevidno da su bježali u mladosti i sa satova kemije, ali i fizike. Ne može čovjekov želudac prirodno i organski svariti ono što oni svim slilama pokušavaju normalnim ljudima strpati u usta ne bi li svijet njihove neorganske tvari progutao. Tu spiku radije neka ponude onome redatelju srpskoga opskurnoga filma, što jedino može puniti dvorane odavno sablasno praznih i zatvorenih srpskih kina. Film stanovitoga redatelja Raše Andrića zove se “Kad porastem bit ću kengur.” E, pa upravo tako, kengur može progutati kao torbar sve što mu strpate u kljun i to lako svari i na kraju i bez po muke probavi i svareno i nesvareno. Kod čovjeka ne ide to kao kengura, ali vječiti životni ponavljači i vječni studenti škole života, koju nikad neće završiti, sami su se prozvali društvenom elitom, pa zamislite još k tome i dragog im regiona, kojega od milja sve češće i sve napadnije nazivaju i lažnim imenom zapadnoga Balkana, ne znajući nepismeni i nedoučeni kvaziliberalni politički lihvari da nemaju nikakve predodžbe ni o zemljopisu. Jer, da se nisu provlačili kroz škole kao psi ili vukovi kroz kapi kiše, netko bi makar u pučkoj školi od njih doista i bio pravi odlikaš, koje su u Srbiji po Vuku Karadžiću, šepavom i samoukom polupismenome čobanu zvali još i “vukovci.” Za sve ove nesretnike i nesretnice što se tako skupa nepismeni prstom potpisaše na jedan ništavi i bezvrijedni otriguz papir, prije bi se moglo kazati kako su grupa “provukovaca,” a nikako omiljenih im srpskih “vukovaca” onoga šepavca što je krađom hrvatskoga jezika na lopovski i banditski način izmislio srpski književni jezik, do tada posve u tom jezičnom standardu stran i nepoznat Srbima, ma gdje živjeli pod ovim nebom. I nakon svega i otvoreno bačene rukavice duhovnih lingvističkih sljedbenika srbijanskoga lažnoga jezikoslovca Vuka Karadžića, na njihovu akciju uslijedila je i neminovna reakcija s pravom ogorčene hrvatske javnosti. I ovdje ponovno prirodni zakoni fizike i povratne sprege akcije i reakcije nadvladavaju jad i bijedu duhovnoga beznađa pastorčadi jugokominističke svite, okupljene pod lažnom krinkom borbe za zajednički jezik, a u prijevodu desperadoskih jurišnika provedbe drugoga dijela srpskoga Memoranduma. Što ne uspješe puškom, sad bi htjeli perom. Ali, kako nisu bili vični baratanju oružjem, tako su još manje daroviti snagom intelekta podmetnuti pametnijim od sebe srbijansko kukavičje jaje s Dedinja. Svatko razborit zna da su to listom ljudi kontrolirani daljinskim upravljačem Vučićeva režima u Beogradu, napose vrha SANU i dakako SPC.
Srž njihove neuspješne sabotaže, štoviše pravoga pokušaja provokativne diverzije nad ljudskim umom je u jugosrpskoj stoljetnoj mantri o rogobatnome i jezičnim standardom nepojmljivom i neodrživom spoju vode i vatre, neba i zemlje, zvanom srpsko – hrvatski ili hrvatsko – srpski jezik. Opstojnost toga umjetnoga konstrukta bila je oročena duljinom trajanja umjetne državne tvorevine Jugoslavije na papiru, a doživljene očima svih časnih i čestitih nesrpskih naroda u toj državnoj zajednici kao istinske Srboslavije na djelu. Sudbinu zemlje pseudo imena radi maskiranja imena proširene Srbije, podijelio je još za postojanja te propale, bivše države i hrvatskosrpski iliti srpskohrvatski jezik, puno češće javno u okvirima bivše države obnarodovan imenom gdje je srpski prefiks, a hrvatski tek sufiks te nemoguće složenice. I kako mu je forma bila neprirodna, tako mu je i sadržaj bio nejednako, neravnopravno i nesrazmjerno zastupljen omjerom srpskih i hrvatskih riječi koje su po paklenim zamislima njezinih tvoraca i tvorile taj navodno “zajednički” jezik. Hrvatske riječi i izrazi su imale suženi i prostorno i vremenski ograničeni udio u tome službenom jeziku, osobito na područjima izvan Hrvatske. Dakako, narodu su bile izuzetno poznate, prepoznatljive i shvatljive, jer je ionako hrvatski narodni i književni jezik bio osnovica i potonjem srpskom, crnogorskom i bošnjačkom jeziku, budući su Hrvati povijesno daleko najstariji narod na prostorima bivše Jugoslavije. Onda je i logično da je i hrvatski jezik najstariji, što Srbima i njihovim vjernim posrbicama i listom potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku izaziva stanje stresa. Jer, ne mogu, sve da se u sol premetnu opaliti vruću pljusku povijesnim činjenicama kako su Hrvati tiskali knjige na hrvatskome jeziku dok Srba, Bošnjaka i Crnogoraca pod tim imenima stoljećima uopće nije na bilo kojoj karti svijeta bilo kao naroda pod tim imenima. I sad bi urođenici Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, svi etnički i jezično potekli od Hrvata željeli starosjediocima Hrvatima kazati da Hrvati trebaju samo radi njihovih želja i volja prihvatiti kako su neko domorodačko pleme nalik njima svima, e da se oni kao redom novokomopinirani narodi bez prave državne povijesti, pravoga etnosa i istinskoga narodnoga sjećanja i duhovnoga i kulturnoga naslijeđa, ne bi uvrijedili i naljutili, a pogotovo da im se iz sujete i vječne ljubomore i zavisti spram Hrvata ne naljute njihovi kolektivni guru vodiči ove pompozne blasfemične scenske izvedbe u Sarajevu. Ona je bila u rangu najvećega podsmijevanja pravdi i istini, onome što kako narod veli, drži zemlju i gradove.
Snježana Kordić je za N1 kao ključni argument i nekontroliranom napadu neobuzdanoga smijeha navela iznenađenom i zaprepaštenom voditelju u sarajevskom studiju, samom zgranutom tom količinom histerije, kako se sad raznorazni kriminalci diljem prostora bivše Jugoslavije mogu bez problema pozivati na tobožnje neznanje i nerazumijevanje optužnica i sudskih naloga, te tako u nedogled odgađati sudske presude. Kako se samo nije dosjetila možda novoga kaznenoga djela kojem bi ona skupa sa svojim istomišljenicima, mogla biti podvrgnuta, budući da niječe potrebu postojanja hrvatskoga jezika u državi hrvatskoga naroda, gdje i sama živi i zarađuje? To kazneno djelo koje ona i svi poput nje na dugome popisu nekoliko stotina lažnih intelektualaca, a zapravo podvižnika političkih mentora iz Beograda, nazvalo bi se kaznenim djelom lingvicida nad hrvatskim jezikom. Nemoguća je usporedba statusa njemačkoga jezika u Njemačkoj i Austriji kako to primjećuje Snježana Kordić ili paralele engleskoga koji se govori i piše u Engleskoj, SAD-u, Australiji, Kanadi… ili španjolskog koji je službeni i u Španjolskoj i u Argentini ili portugalskog koji je zvanični jezik i u Portugalu i u Brazilu, jer jedini i pravi cilj sarajevske Deklaracije je javno obzanjivanje neutažive boli ožalošćene velikosrpske obitelji svih, rekoše 300 potpisnika, što polako, ali sigurno u stvarnosti sve dolazi spontanom uporabom jezika u sve četiri spomenute države na svoje mjesto i hrvatski sve više u svome književnome i govornome standardu potiskuje srpski, pa donekle u svijetu medija i izvan granica Hrvatske, primjerice u dijelovima Bosne i Hercegovine, ali i u liberalnijim medijima i općem javnom diskursu javnih ličnosti i u TV debatama u srbijanskim i crnogorskim medijima. I to se najviše vidi u svijetu obrazvanih ljudi i to ove velikosrpske potpisnike sarajevske deklaracije i najviše boli i snagom groma ih u srce pogađa. Pred njihovim očima i za njihovih slavejnosrpskih života, dočekaše da hrvatski jezik preuzme spontano dominaciju u medijskome, ali postupno i u dobrom dijelu ostaloga društvenoga prostora i izvan granica Hrvatske. Oni to ne mogu preboljeti i preživjeti i sad u samrtničkom ropcu rigaju kao ranjena zvijer vatru na sve strane.
Kolika je dubina svih njihovih kolektivnih zabluda i samoobmana ilustrira i to kako je bivša gradonačelnica Beograda gospođa Hrustanović jednom izazvala opći smijeh svih nazočnih u novogodišnjem studiju kad reče i ne poreče na nagradno kviz pitanje da Brazilci govore “brazliskim” jezikom!? No, Hrustanovićka je nus produkt balkanskoga Sveučilišta u Beogradu, gdje se ispred predmeta geografije uvijek i obvezno stavlja prefiks “zanimljiva” geigrafija. Zanimljivo nam je onda i kako još jedan beogradski student, ali onaj klasični suvremeni online student beogradskih internetskih studija političkih znanosti “na daljinu” po imenu Dragan Markovina iz svoga velikosrpskoga kuta nastavlja tamo gdje bivša gradonačlenica Beograda Hrustanović nespretno stade, zbunjujući se u jednome trenutku i na pitanje voditelja kviza Ivana Zeljkovića kako treba odgovoriti na pitanje: Koja rijeka protiče ispod Savskoga mosta u Beogradu? Pa, nije valjda Dunav? Što misli o tome učena gospođa Hrustanović i je li joj još mudriji od nje, primjerice Dragan Markovina ili Rajko Grlić, može pomoći u davanju točnoga odgovora? Nije red da ta ugledna i nadasve mudra i pametna dama na tu temu mudruje sama, kad joj niti njih dvojica, niti propali student strojarstva Boris Dežulović ne mogu pomoći u odgonetki te teške zagonetke. Što će kad nisu na vrijeme pokupili prije izlaska pred ispitnu komisiju niz riješenih odgovora. Nije bilo dojave na vrijeme i onoga izostaloga, a njima tako dragoga i čežnjivoga “joktanja,” brektanja”, “morikanja” iz Srbije od “jok, more, bre” združene ekipe samoukih praznoglavaca poput Vladimira Arsenijevića, Mirjane Karanović, Nenada Veličkovića, Borke Pavićević, Filipa Davida, Teofila Pančića ili Biljane Srbljanović da im dojave točne odgovore iz školske zbirke zadataka za djecu nižih razreda pučke škole. No, oni stariji poput Borke Pavićević, Ranka Bugarskog ili Filipa Davida bili su doista djeca u vrijeme svršetka Drugog svjetskog rata, a takvi čine predvodnike današnje srpske “intelektualne elite.” No, kad je stjecajem okolnosti njihov naraštaj morao preskočiti osnove gradnje temelja kuće znanosti, otkud oni kao takvi među najstarijim potpisnicima mogu biti autoritet ostalima genaracijski puno mlađima, koji nisu bili životno hendikapirani faktorom djetinjstva ratnoga doba od 1941 – 1945. i time primorani preskakati čitave razrede i prespavati lekcije obvezne školske literature? Tko će nam vjeodostojno tumačiti što nam konstrukcija plafona ne padne na glavu, ako ne propali graditelj pruga i mostova Boris Dežulović? Što se Dežulović ne miješa u taj posao radi kojega se školovao ili ga je možda sram što je slabim ocjenama završio tu školu, pa je pomislio kako svatko može komentirati dnevnu politiku, povijest i lingvistiku, iako je možda tek nekoliko puta u životu slučajno prošao šetnjom pokraj zgrada Filozofskog ili Filološkog fakulteta? Barem je u Srbiji Boro Brežulović mogao razumjeti u svezi toga smisao narodne dosjetke kako nije žvaka za seljaka. Neprijeporno je to čuo, ali i prečuo, jer da je razumio poruku te izreke ne bi se po tko zna koji puta sramotio petljajući se u ono o čemu nema pojma.
Ovako, ova urnebesna tragikomedija mogla bi na briljantan način biti okončana jednim filmskim spektaklom s Radetom Šerbedžijom u glavnoj ulozi i sa Rajkom Grlićem kao redateljem, a Biljanom Srbljanović kao tekstopiscem, pod uvjetom da kao kronično i funkcionalno nepismena osoba slučajno ne posudi tuđi rukopis i potpiše kao svoj. I zarad neviđenoga ugođaja i veličanstvene scenske izvedbe na otvorenom, neka Rajko Grlić, sve uz scenarij Biljane Srbljanović upriliči glavnome glumcu Radetu Šerbedžiji skok na glavu sa mosta. Vjerujemo da bi bilo najučinkovitije kad bi skočio, onako “hrabro”, kako to njemu kao velikoj kukavici i priliči, uz asistenciju kaskadera… Ali, za sve u životu postoji prvi put. Što svim jugo – turbo velikosrbima za ljubav u koje se cijeli život kune Rade Šerbedžija ne bi svojim jugosrpskim fanovima priredio takav doživljaj? Kako bi bilo spektakularno uživo ga gledati kako skače, recimo s vrha mosta na Savi, a još bi bilo bolje kad bi skočio sa Pančevačkoga mosta ravno u Dunav. Ipak je Dunav puno dublja, ali i šira rijeka od Save, barem na tome potezu, pa bi bilo jako uzbudljivo snimati ronioca Šerbedžiju kako recimo traži ostatke polupanih srpskih ratnih brodova iz ratova kad su se Srbi u Deretićevoj “skrivenoj istoriji Srba” borili u prepotopsko doba s bićima iz druge epohe, nama Zemljanima tako neotkrivene, nedokučive i nedosegnute. Samo čekamo filmske junake srpsko partizansko – četničkih filmova znanstvene fantastike da nam prosvijetle um i još i to čudo dočaraju. I tako je najbolje Šerbedžiji skočiti s vrha mosta na Dunavu što spaja Beograd s Pančevom, a Šumadiju s Banatom. Barem bi on kao srpski podvodni ribolovac i možda i minolovac u dubokom riječnom koritu istražio tajne riječne dubine, koje su običnome smrtniku nedostupne. Takvi se rađaju kao predodređeni “glumci,” a zapravo nikakvi majstori, sa ili bez majstora s filmskom Margaritom u tumačenju malih likova s malih scena. I zato bi ga bilo sjajno gledati dok ga Grlićeva kamera prati kako s vrha mosta skače u rijeku s vezanim kamenom oko noge… Za svaki slučaj, jer znatiželjni smo što nam vrli partizansko – četnički glumac od svoga bogatoga repertoara svoga izvornoga glumišta može priuštiti onda kad mu nema po stotinu ili po tisuću puta ponavljanih kadrova u stilu: “Mirko, pazi metak!” Oh, hvala Slavko, spasio si mi život!” E, neka se za uloge statista i najjačih epizodista s tim tekstom pripreme još i Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Mate Kapović, dakako i Dragan Markovina, Viktor Ivančić, Boris Dežulović i neka se ne naljute i svi oni koje smo preskočili u prebrojavanju. Ima ih toliko puno, da nitko među njima Rajku Grliću ne bi mogao biti prekobrojni naturščik. Barem im je lako zapamtiti tako kratki tekst, ili ih možda precijenjujemo? I to je nešto, jer i tako se svi ti komunistički drugari i poljski zadrugari žale kako su javno kronično potcijenjeni. E, pa sad bi se u kolektivnome kadru oduševljene publike obožavatelja novopečenoga kaskadera Radeta Šerbedžije svi osjećali onako baš na svome mjestu, a imali bi prigodu gledati i jedinstveni harakiri skok u vječnost svoga filmskoga idola. Pa, zar je to malo? I tako su mali ljudii poput njih sretni i presretni kad im se podari i takva i najmanja radost. A, takvim ljudima bi bio grijeh ne pričiniti takvo zadovoljstvo. Samo još kad bismo mogli nekako Šerbedžijin skok u vječni raj mogli i ovjekovječiti i na portalu njegov filmski skok u vječna lovišta riječnih dubina, onda prikazivati i onim gledateljima koji zbog radnih obveza ne budu u mogućnosti cijeli taj happening pratiti uživo? U inozemstvu je Rade Šerbedžija mogao glumiti samo kao u nijemim flimovima jer filmski junak naroda dvopadežnoga turbofolk narječja mješavine iskrivljenoga hrvastkoga i bugarskoga jezika nije znao engleski. Zasigurno bi i ovdje bio junakom nijemih filmova, premda nikad nije bio komičar nalik Chaplinu, prije mrzovoljni mrgud poput Bustera KItona. Za promjenu, on bi skokom prvi puta pustio iz sebe prirodni krik, a oduševljeni obožavatelji i obožavateljke po odabiru Rajka Grlića i Biljane Srbljanović cijeli taj prizor bi u dijelu sekunde skoka u vodu promatrali nijemo. A, kako bi tek zanijemili čekajući ga dugo kao Godoa ne bi li izronio iz vode?
No, kako tipovi poput Šerbedžije u životu, nažalost, imaju više sreće nego pameti, za obavijest samoljubivoj glumačkoj “veličini” na znanje i ravnanje. Ima u blizini Pančevačkoga mosta, gdje danomice bjegunci od života i bez Grlićevih filmskih kamera skaču u Dunav, jedan plemeniti vlasnik obližnje kavane, inače profesionalni spasitelj oduzetih ljudskih duša, koji riskirajući svoj život, evo, već gotovo 35 godina spašava davljenike. Dakle, ne boj se Šerbedžija, opet ti bude pri ruci, makar igrom slučaja, netko tko će te izbaviti kao i Mirko Slavka u partizanskome filmu. Tako je to kad budala i luđak ima više sreće nego pameti u životu. I samo hrabro Srbine Rade, vođo čobanske i opančarske folk parade. Sad kad znaš da je u blizini lokalni spasitelj neplivača, možda se i okušaš u disciplini u kojoj se još nisi oprobao. Nemoj samo iznevjeriti vjernu publiku srpskih opančara i čobana. Jedva čekaju vidjeti te na djelu. Ako i ne izroniš, a gazda kavane se u tom trenutku s gostima zapije na turi piva, pa Mirko ne stigne Slavka povesti ka luci spasa ka obali, ipak ti ostaje životna utjeha. Publika nad Pančevačkim mostom nad Dunavom u sastavu Dežulović, Ivančić, Markovina, Jakovina, Frljić, Rudan, Klasić, Kapović ispratit će te u vječnu slavu uz pjesmu novosadskoga “Garavog sokaka”, čiji hit karijere glasi onako u refrenu: “Teci, teci Dunave i ne pričaj nikome…. Ooo, teciii, teciii Dunaveee i ne pričaj nikomee…”
Dragan Ilić
HOP