Na sjednici VONS još u srpnju 1996. godine donijeta je konačna odluka o uništenju INA-e, što zapravo znači uništenje hrvatske privrede i same stabilnosti države. Na toj sjednici VONS-a predstavljen je plan prema kojem bi INA izašla na londonsku burzu, povezala se s OMV-om, do 2000. godine kupila MOL, te sa poljskim partnerima proširila se do baltika.
Ako znamo njen položaj vodeće kompanije u BiH, te na Kosovu jasna je snaga INA-e. Tim planom bi se koncesijom izgradio autoput Zagreb-Dubrovnik, a svi hoteli i marine bi ostale u INA-OMV tvrtkama. Tome se suprostavio Franjo Gregurić, savjetnik predsjednika, bez ikakvih ovlasti, a Tuđman slušajući Gregurića povukao je katastrofalan potez za INA-u. Gregurić je tada prodao priču Tuđmanu da će INA-u kupiti hrvatski građani, da bi danas on bio glavni igrač. Tuđman je stao uz njega i dozvolio uništenje INA-e iz koje su dio po dio privrednih jedinica izdvajali vodeći kriminalci države.
U to vrijeme je bila osnovana tvrtka INA-MOL na čelu sa Nikicom Valentićem, sa početnim kapitalom od milijun maraka. Jedini se suprostavio ideji Franje Gregurića Ivić Pašalić, koji je bio za stavljanje INA-e na Londonsku burzu.
Ina je tada vrijedila duplo više od MOL-a, da bi danas MOL više vrijedio od INA-e.
Na toj sjednici VONS-a zanimljivo je bilo mišljenje Bobana , kako je INA prodana, a Tuđman, Šušak i Boban će završiti u Haagu, Kojaković dobiti mjesto veleposlanika u Londonu,a najveći izdajnik Hrvatske je Franjo Gregorić po njegovim riječima.
-Bio sam zamjenik od Bobana u to vrijeme, imenovao me za direktora trgovine Boban, mijenjao sam ga dok se ne vrati iz Mostara, vratio se nije nikada, jer su ga otrovali 7.7. 1997. godine. Mene su htjeli likvidirati, ali saznavši tko iza mene stoji od aktivnih brigada odustali su- rekao je tadašnji direktor INA-e Nikola Kovačević.
Gotovo nema tvrtke u kojoj Franjo Gregurić nije u nadzornom odboru. S Matešom je odradio najveću pljačku INA-e, spajajući u diversifikacijske djelatnosti hotele, banke, marine (koje je INA-e kupila devedestih da spasi državu), otišao u fond , izdvojio ogromne potencijale i postao ministar. Navodno po svjedočenju Manolića da ni udba nije bila za taj plan Gregorića.
Tuđman je bio ucIjenjen na način da su tuđmanova kćer i unuk ubačeni u biznis, kćer s duty free shopovima , a unuk s bankom. I tim trenutkom je vezao Tuđman ruke samom sebi.
Sa Sternom sam se zakačio kada je bio ministar gospodarstva i dozvolio je uvoz derivata, dolaskom u INA-u Stern je smijenio sve ljude koji su bili protiv njegove politike, tako i mene. rekao je Kovačević.
Stern tada pokušava odigrati igru da sa MOL-om on bude vlasnik , ali ne uspijeva u naumu, jer ga Gregurić, Linić, Jurčić i društvo blokiraju u tome naumu i oni preuzimaju njegovu ideju. I tada je doveden Dragičević blizak Mesiću u INA-u, koji uništava u potpunosti INA-u i prepušta MOL-u upravljačka prava.
Dragičeviću i Mesiću u podjeli interesa u INA-i dodijeljeni su resursi zarade od nafte u INA-i, a Jozi Petroviću i Sanaderu rafinerije i trgovina i to na način da je Dragičević zarađivao na uvozu nafte, a Sanader i Petrović na trošenju kredita za modernizaciju rafinerije koju nikada nisu napravili. MOL je pak uključen u ovu igru da njihovi derivati završe u Hrvatskoj.
Milanović je izjavio dvije velike laži dolaskom na vlast; kaže lažljivac Milanović kako nije sudjelovao u dobroj prodaji INA-e 2003., niti u lopovskoj 2008. godine.
-Dobra prodaja INA-e nije 2003. godine, već lopovska. U toj prodaji INA-e 2003. godine sudjelovali su Jurčić i Linić. Jurčić je stavio petogodišnju zabranu samostalnog raspolaganja sa dionicama, iako je dogovoren 10 godišnji period, nadalje je dogovoreno da hoteli, plinski biznis, marine ne mogu uči u privatizaciju, pa je i to izigrano, to je Jurčić ubacio u ugovor. Zato nas sada MOL tuži, za Jurčićev propust. Najveći lopovluk u kojem je sudjelovao Linić i Jurčić sa SDP-eove strane je zatajenje nalazišta u Siriji, vrijednih 23 milijarde, za koja je znao MOL, te je MOL insistirao da se ne ide u daljnja istraživanja u Siriji dok se ne proda INA-a. Znači MOL je bio zajedno sa INA-om u tom poslu u Siriji, znao je podatke oko sirijskih naftnih polja, te je povlaštene podatke koristio kod prodaje INA-e. OMV kao kupac nije imao te podatke i vrlo lako bi na sudu dobio presudu u svoju korist da je išao osporavati kupnju. Zanimljivo je i to da je OMV u zadnjoj ponudi dao znatno više novaca od MOL-a za INA-u, ali ponuda nije prihvaćena od strane lopovske račanove vlade. Zanimljivo da su bile dvije ponude za kupnju INA-e, a trebale su biti tri.
-Trebao sam biti glavni svjedok OMV-a na međunarodnom sudu protiv INA-e zbog toga događaja, nisam htio svjedočiti protiv svoje države i odbio sam mjesto direktora OMV-a za Hrvatsku- rekao nam je veliki domoljub Nikola Kovačević.
–Izigrali su OMV, napravili su ugovor o leasingu, onda su sa guvernerom HNB-a Rohatinskim dogovorili uplatu na nerezidentni račun, pa sa njega pretvarali uplatu u kune, jer je uplata morala sjest u kunama, međutim uplatu su napravili van države, zbog čega je Rohatinski bio u velikom problemu, jer je prekršio zakon o financijama RH i zato INA ima skrbnički račun u Zagrebačkoj banci bez OiB-a-objasnio nam je Nikola Kovačević.
Ne znam koliko vam je poznato, kad sam bio na direktorskoj poziciji prodavao sam 3 milijuna tona derivata, za plaću 10 000 kuna, a danas na istoj poziciji direktora je plaća 10000 eura, a prodaje se milijun tona .
Stern je prije 16 godina pričao da MOL vrijedi više od INA, iako je po stručnim procjenama INA je vrijedila 2,5 milijarde maraka, a MOL samo milijardu maraka, pa je jasno zašto Gregurić prodaje priču Tuđmanu da ne treba ići INA-a na londonsku burzu, jer bi tamo potvrdila vrijednost. U INA-i se stalno spominje da je Gregurić vezan sa ruskom mafijom.
Veze s ruskom mafijom
Gregurićev tim pripremio je privatizaciju INE mađarskom MOL-u, u kojem
prema tvrdnjama FBI-a i CIA-e veliki poslovni udio ima “mafijaška
grupacija koju vodi šef moskovske mafije Semjon Mogiljevič”. Tijekom
istrage u Mađarskoj 2000. godine, američki FBI je utvrdio povezanost
vlasničkog kapitala MOL-a koji glasi na investicijske fondove s ruskim
“mafijašem” Mogiljevičem, o čemu je FBI-evim istražiteljima svjedočio
i tada zaštićeni svjedok Dimitrij Zemjanov, inače zaposlenik mađarskog
MOL-a u Budimpešti.
Iza MOL-a stoji ruska mafija?
Zemjanov je osobno Amerikancima svjedočio o poslovno – financijsko –
vlasničkim vezama ruske mafije s MOL-om, tvrdeći kako “iza MOL-a stoji
moćna ruska mafija”, te je dodatno istražiteljima pojašnjavao poslovne
i financijske veze MOL-a i INA-ine mađarske podružnice, Inter – INE u
Budimpešti, kojom je upravljao Jasminko Umičević. FBI je utvrdio,
tijekom petogodišnje istrage, samo neke puteve Mogiljevičevog
mafijaškog novca kojim je sudjelovao u financijskim operacijama u
Europi i svijetu, posebno u Mađarskoj. Istraga ih je odvela do
financijske mreže Bank of New York, gdje je Mogiljevič “imao svoje
ljude: Natašu Kagalovski i Lucy Edwards”. Da se ne radi o “običnim”
bankarskim službenicama dokazuje i činjenica kako je suprug prve
Konstantin Kagalovski godinama bio ruski predstavnik pri MMF-u u
Washingtonu, dok je Peter Berlin, Lucyn suprug bio direktor
Mogiljevičeve ruske tvrtke Benex, koja je surađivala s YBM Magnex iz
SAD-a. Istraga je proširena i na švicarskog bankara Brucea Rappaporta,
vlasnika Inter-Maritimea i dioničara Bank of New York, te moskovsku
banku Menatep u vlasništvu Mihaila Hodorkovskog, za koju je FBI
utvrdio kako “predstavlja kanal preko kojega otječe ruski mafijaški
novac na Zapad”. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco
kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u
financijske operacije u Hrvatskoj. Preko te mreže Amerikanci su
razotkrili i upletenost “Gregurićevog klana” u poslovno – financijske
veze s ruskom mafijom.
Novac iz INE na tajnim švicarskim računima
INA-ini djelatnici su, po nalogu tadašnje uprave INE, Šterna, Mateše i
Valentića transferirali novčane iznose iz INE na izvdojene račune u
Švicarskoj, za što je izravno bio zadužen INA-in riječki izvršni
direktor Franjo Šoda, uz pomoć Roberta Ježića, zaposlenika tvrtke BMS
(Belgian Marketing Service), koja je za INU obavljala upitne poslovne
transakcije i transferirala novce na tajne švicarske račune bivših
članova Nadzornog odbora INE. Osim toga, Štern je novac iz INE
izvlačio ugovarajući fiktivne poslovne INE s inozemstvom preko svojeg
poduzeća Trade Consulting iz Graza. Zanimljivo je i da je Štern bio
zastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi, od koje je INA kasnije(pod
vodstvom Šterna) kupila ruska naftna polja “bijele noći”, za koja je
plaćeno 19 milijuna američkih dolara za samo 50% vlasništva. Rezultat
toga Šternovog posla su veliki INA-ini gubitci, a postoje tvrdnje da
je Štern ta polja kupio kako bi kasnije bila prodana ruskoj mafiji,
koja ih nije mogla izravno kupovati od Amerikanaca. U fiktivne
poslovne operacije Davora Šterna, kojima je izvlačen novac kako bi se
kasnije sudjelovalo u privatizaciji INE, bilo je uključeno i poduzeće
Trade Concept Limited. Štern je s tom tvrtkom surađivao još u Moskvi,
a njezini su vlasnici “skupina ruskih poslovnih ljudi” na čelu s
Leonidom Lebedjevom. Prema raspoloživoj dokumentaciji, čini se da je
matična tvrtka pod tim nazivom registrirana na Islandu, a njezin je
direktor (kojeg su postavili ruski vlasnici) bio Šternov sin Danijel
Štern. 1997. Šternovog sina zamijenila je na mjestu direktora ruska
državljanka Maria Khairova Budiselic. Cijeli taj “ruski poslovni krug”
formiran je godinama kako bi preuzeo “vitalne naftne centre u Europi i
Sredozemlju”. Osobno prijateljstvo ruskog mafijaša Mogiljeviča i
Franje Gregurića, početak je projekta privatizacije INE, samo su
morali lukavo odabrati model, na koji će način provesti i ostvariti
taj posao. Dugogodišnja suradnja “Gregurićevog klana” sa Slavkom
Linićem, omogućila je prije dva tjedna konačno sklapanje ugovora o
prodaji INA-inih dionica.
Šarinić i Gregurić dali su državljanstvo ruskom mafijašu?
Na zahtjev Šarinića i Gregurića, 2. veljače 1997., primljen je u
hrvatsko državljanstvo Semjon Mogiljevič, pod imenom Semen
Moguilevitch. Iste godine taj se ruski mafijaš upisuje i u knjigu
državljana Republike Hrvatske, kao Semon Teleš, po djevojačkom
prezimenu svoje majke. Još je krajem devedesetih godina prošlog
stoljeća, u internoj, diskretnoj istrazi MUP-a otkriveno kako su za
izdavanje hrvatske putovnice Mogiljeviču, “intervenirali osobno
Gregurić i Šarinić”. Iako je, na zahtjev FBI-a u Zagrebu, Ministarstvo
unutarnjih poslova oduzelo Mogiljeviču državljanstvo pod jednim
imenom, on je zadržao hrvatske dokumente pod još dva druga imena, te
se i danas kreće s hrvatskom putovnicom. Njegova su druga imena,
registrirana u MUP-u: Semjon Judkovič i Teleš Judkovič.
Iz svega objavljenog jasno se da zaključiti da je Franjo Gregorić izdajnik koji radi za ruske interese, a danas je glavni savjetnik nesposobnog Plenkovića i vodi politiku za interese Rusije, pljačkom Hrvatske sve se više smanjuje moć bogate zemlje. Mediji progone židove, okrivljuju ih za sve opljačkano u svijetu, dok na očigled sviju Hrvatska se uz izdajnika Gregurića pretvara u rusko roblje.
HOP
