Junak osvajanja Beograda Fritz Klingenberg
Njemačka započinje rat protiv Jugoslavije 6. travnja 1941. godine zbog srpske nevjere, (državnog udara u Beogradu od 27. ožujka pod kontrolom Engleza) i raskidanja potpisanog Trojnog pakta. Hitler je naredio Luftwaffe-u bombardiranje Beograda prije konačnog prodora prema glavnom gradu. Od 6. do 10. travnja 1941., obavljeno je više od 500 bombarderskih letova prema Beogradu, i ubijeno je više od 17.500 ljudi te su nanijete ozbiljne materijalne štete. Većina državnih dužnosnika na čelu sa srpskim kraljem Petrom II Karađorđevićem je u kaosu pobjegla u inozemstvo i britansku emigraciju, a srbijanska vojska bila je u rasulu.
Ipak 2. SS tenkovska divizija ‘Das Reich’ morala je biti vrlo oprezna i poduzeti zaštitne mjere u pokušaju prodora po uskim srpskim planinskim prijevojima. U međuvremenu, ostatak Njemačke vojske bio je tako daleko iza da nisu mogli ni koristiti iste zemljopisne karte.
Dana 11. travnja 1941., SS-Standartenführer Fritz Klingenberg (17. prosinca 1912.-23. ožujka 1945.) dobio je zadatak da ispred glavnine oklopnih jedinica izvidi neprijateljske aktivnosti i obilježi ceste ili prepreke na mapama. On je morao izvidjeti i uspostaviti nadzorne točke, osigurati sve mostove i ceste na koje naiđe, a zatim ih držati do dolaska pojačanja. Prikupljanje tih podataka bilo je presudno za uspješan njemački pritisak u regiji. Obilne kiše i otapanje snijega odnijelo je gotovo sve mekane površine, a mostovi su uništeni u povlačenju srpskih snaga. Glavni pristupni putovi Beogradu više nisu prohodne staze, a tenkovi bi teško nastavili bez masovne inženjerijske podrške. Nakon nekoliko sati promatranja pogođenog grada preko Dunava, Klingenberg je uvjeren da je Beograd bio spreman za preuzimanje, zbog zbrke uzrokovane bombardiranjem – pod uvjetom da njegova jedinica stigne na vrijeme. Imao je samo 24 sata za podnijeti izvješće svom zapovjedništvu, a odluka je bila da se brzo djeluje.
Klingenberg je vidio priliku da uđe dublje u gradsku okolicu kada je jedan od njegovih ljudi pronašao odbačeni motorni čamac vezan za drvo duž obale nabujalog Dunava. Uzimajući samo šest vojnika, on je kanio prijeći opasnu rijeku. Put je bio vrlo opasan, riječne struje bijesne od otjecanja otopljenog snijega u planinama i obilnih kiša. Nakon prelazka na drugu stranu Dunava, Klingenberg je poslao dva čovjeka natrag na trajekt da dovedu još vojnika prije zalaska sunca. Nu na povratku, brod je udario potopljenu prepreku i potonuo. Klingenbergova je „mornarica” prestala postojati, ostavljajući kapetana i šest njegovih ljudi nasukane. Oni su bili potpuno izolirani, s ograničenim zalihama i s malo streljiva.
Momčad je napredovala na putu i naišla na nekoliko vozila britanske proizvodnje korištene od srbijanskih vojnika. Osvojili su dva kamiona i autobus, zajedno s nekih 20-ak neprijateljskih vojnika. Jedan od muškaraca u autobusu bio je pijani njemački turist koji je bio zarobljen u Beogradu zbog započete invazije. Turista, koji je govorio i hrvatski, uhitila je tad još jugoslavenska vojska pod optužbom da je uhoda i bio je vođen na pogubljenje. Još je bio pijan i nesvjestan namijenjene mu sudbine. Kad se otrijeznio, mislio je da je još uvijek u svojoj putničarskoj skupini sve dok nije obaviješten o situaciji. Klingenberg ga je iskoristio kao prevoditelja, u kojem je svojstvu zahvalni Nijemac bio najviše od pomoći.
SS-ovci su nastavili koristeći svoje zarobljenike i nekoliko zapljenjenih odora da se prošuljaju kroz posljednjih nekoliko neprijateljskih nadzornih točaka. Napredovali su vrlo brzo. Prvi dan bez neprijateljskih stražara na nadzornim točkama postaje sumnjiv. Nijemci dodaju srbijanske stražare na sve veći broj zarobljenika koje dobivaju na putu. Stanovništvo Beograda, nakon nekoliko dana bombardiranja, očekivalo je dugotrajnu opsadu, a ne napad, a slaba sigurnost je Klingenbergu išla na ruku.
Nakon ulaska u rubni dio grada, Nijemci su se ipak uključili u dvosatnu pucnjavu. Konačno su vozili svoja vozila u grad s mnogo ranjenih zarobljenika, uključujući i bespomoćnog turista. Čudesno, nitko od SS-ovaca nije bio ranjen u borbi. Završili su u gradskom središtu, sasvim sami i okruženi širom otvorenih očiju zbunjenog stanovništva. Jedina nezgoda osvajača Beograda do sada je bila neborbena, jedan vojnik je pao i ozlijedio prst. Nijemci su bili zadivljeni kako to da ih nitko ne napada u gradu. Civili rade svoje svakodnevne poslove kao da se ništa nije dogodilo. Klingenberg je naredio naredniku Hansu Hossfelderu da podigne njemačku zastavu umjesto jugoslavenske, ubrzo nakon 5 sati 12. travnja 1941. Po Klingenbergovom nalogu, njegovi su ljudi počeli patrolirati po gradu, dajući stanovnicima do znanja da su okupirani.
Gradonačelnik Beograda došao je do Nijemaca, zajedno sa svojom pratnjom gradskih dužnosnika, svečano odjeven. Nakon što je upitao što se događa, raspitao se o uvjetima predaje. Klingenberg je rekao gradonačelniku da je on predhodnica nekoliko SS tenkovskih divizija i ako im on radijski ne javi stanje, Luftwaffe će nastaviti bombardirati grad. On je također rekao da će nakon zračnih napada uslijediti topnički, oklopni i pješački napad.
Ostali Nijemci pogledali su svog vođu kao da je lud. Njihov radio je bio oštećen i nije mogao prenositi, samo primati; njihova jedinica je na znatnoj udaljenosti i oni su bili bez streljiva i hrane.
Gradonačelnik je nasjeo na priču i nakon sat vremena razgovora s Klingenbergom, počeo je ispunjavati sve potrebno za predaju grada. Zatim, kao na znak, skupina njemačkih zrakoplova letjela je iznad grada u izviđačkoj misiji, a Klingenberg je iskoristio trenutak. Podigao je glavu, pokazujući na nebo te podsjetio gradonačelnika da sat otkucava. Klingenberg je dao riječ da, ako se slijede sve upute, daljnje štete koja bi zadesila grad ili njegove stanovnike ne će biti. Gradskim dužnosnicima bilo je olakšanje to čuti.
Vojska i gradska policija pristali su položiti oružje u zamjenu za prestanak dodatnih napada Nijemaca. Srbijanska vojska polaže oružje na gradskom trgu, a Klingenberg daje da sve popišu gradski dužnosnici. Klingenberg zatim naređuje zarobljenicima da odu u četiri najveća hotela i postavlja njemačkog stražara ispred svake zgrade. Šačica Nijemaca upravo zarobljava više od 1.300 vojnika i jedan grad s populacijom od 400.000 stanovnika bez ispaljenog metka. Grad je pretrpio znatna oštećenja, ali ne dovoljno da spriječi mještane da nastave s redovnim životom i poslom. Srpski vojnici izvan grada, nesvjesni onoga što se dogodilo s njihovim glavnim gradom, vozili su u Beograd po nalogu njihovih nadređenih da polože oružje, zatim napuštaju svoja vozila i odlaze u hotele. Svi ispunjavaju naloge bez oklijevanja.
Klingenberg i njegovi ljudi nastanili su se ugodno u najfinijem gradskom hotelu, koristeći vinski podrum, a dvoje ih je nestalo s nekoliko lokalnih žena. U međuvremenu, Klingenberg je učvrstio svoju poziciju, znajući da stvari još uvijek mogu poći po zlu. Ako glavnina snaga ne stigne ubrzo, moglo bi se još sve pogoršati. Poslao je svoje ljude da zaposle lokalno stanovništvo da pomogne nabaviti svaku kartu, policijski zapisnik i poreznu dokumentaciju u gradu.
Ravnatelju policije je naređeno da preda popis svih zločinaca u gradu, navodeći njihove zločine, starost i ostale važne informacije. Žene s vještinama i znanjima medicinskih sestara odmah su pozvane u službu, a svi liječnici su pozvani da pristupe službi dragovoljno. Svaka litra benzina, ulja, medicinski materijal i ostale potrepštine bile su smještene u posebne objekte. Bolnica je trebala biti neutralni teritorij i sve zdravstvene usluge su bile izraz dobre volje. Klingenberg je čak naredio školama da ostanu otvorene i nije postavio nikakva ograničenja u svakodnevnom poslovanju. On je, međutim, od 20,00 h sati uveo policijski sat u gradu; samo građani s pečatom i potpisom mogli su sigurno izlaziti van svojih domova nakon tog vremena.
Sljedećeg dana, 13. travnja 1941., većina Klingenbergovih ljudi, koji su ostali na suprotnoj strani rijeke, slijedili su svog vođu u grad. Vidjevši njemačku zastavu, oni su vjerovali da ih je glavnina snaga nekako zaobišla. Bili su začuđeni kad su pronašli svoje „izgubljene” ljude u zapovjedništvu i u dobrim odnosima s mještanima. Hossfelder im je rekao što se dogodilo i upozorio ih da igraju zajedno.
Konačno, u noći 13. travnja 1941. , prethodnica divizije ‘Das Reich’ ušla je u grad očekujući tešku borbu. Oni su zanemarili obavjest koju su primili o gradskoj predaji, vjerujući da je to neprijatelj izmislio, možda u pokušaju da se namami njemačke jedinice u zasjedu. Kružila je glasina, da su Klingenberg i njegovi ljudi bili zarobljeni, mučeni i prisiljeni predati kodove potrebne za krugovalnu komunikaciju. Zapovjednik XLV korpusa je bio toliko bijesan da je prijetio Klingenberga staviti pred vojni sud ako ga pronađe živog u zarobljeništvu. Prvo mjesto gdje je potražio Klingenberga bila je javna kuća, jer misli da će ga naći tamo. Zapovjedniku korpusa bijes je ubrzo splasnuo kad je saznao zašto je njegov mlađi zapovjednik satnije bio nemaran u svojim dužnostima.
Ostatak divizije ‘Das Reich’ i dopunske vojske Panzergrenadierunits ušao je u Beograd sljedeći dan, a umjesto borbe za svoj put u grad, oni su dočekani vinom i sirom. Srbijanski su zatvorenici unovačeni da bi ojačali njemačku obranu u slučaju partizanskih napada. Nažalost, kada je gradonačelnik shvatio da je bio prevaren, on je pucao u sebe.
Dana 17. travnja 1941., Jugoslavija bezuvjetno kapitulira i nestaje.
Klingenberg je uvjerio zapovjednika Zbornog mjesta da preda svoje vojne karte, lokacije i planove minskih polja i oružja, kao i obližnje protuzrakoplovne postave i susjednih pomoćnih pista. Oznake su postavljene da bi se moglo jasno vidjeti iz zraka i njemački transporti su mogli sletjeti, donoseći hranu, streljivo i ratne dopisnike. Klingenberg je čak neke od zarobljenika poslao na popravak oštećenih pista i zaplijenio nekoliko zastarjelih zrakoplova.
Njemački su obavještajni stručnjaci procjenjivali da bi u slučaju bitke za Beograd žrtve srbijanske vojske brojile od 10.000 do 15.000 ranjenih i 2.000 mrtvih nakon masovnog napada Luftwaffe-a i topničkog granatiranja i naknadnih borbi za ulazak u grad. Civilne žrtve su procijenjene deseterostruko veće. Klingenberg je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi, ali on je također bio zabrinut i za sudbinu civila. On ne vidi potrebe za daljnjim krvoprolićem u gradu, a njegovi ljudi su zapravo dobro postupali prema civilima, koji su znali da su mogli pretrpjeti mnogo veću štetu.
Njemačko više zapovjedništvo ne vjeruje da je grad pao bez borbe. Bilo je čak i riječ o tome da Klingenberg mora biti suđen za nepoštivanje propisa i pokušaj prjevare. Bila su potrebna dva dana da se Berlin uvjeri da je sve u redu. Generalu pukovniku Paulu Hausseru naloženo je da osobno sve pregleda.
Kada je Klingenberg prijavljen nadređenima da objasni zašto nije slijedio naredbe, bio je pijan, neobrijan i mirisao po parfemu. Nakon nekoliko minuta, rekao je Klingenberg „Što sam trebao učiniti, predati grad natrag?” Njegove indiskrecije su previdjeli, a njemački plan bitke proglašen je zastarjelim. Ljudski gubitci cijele jugoslavenske kampanje Njemačke je 558 ranjenika i 151 ubijenih, s manje od desetak izgubljenih zrakoplova i više od 340.000 zarobljenih Srbijanaca. Točan broj ubijenih nikada ne će biti poznat.
Tri mjeseca nakon kapitulacije Velike Srbije zvana Jugoslavija cjelokupna je srbijanska intelektualna elita zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, sveukupno 500 uglednika iz srbijanskog javno-političkog života, svečano dočekala njemačkog okupacijskog zapovjednika i zavjetovala mu se na vjernost i poslušnost, što je objavljeno u časopisu ‘Vreme’ pod naslovom ‘Apel’, ali to je već druga priča o kolaboraciji koju će srpska elita nastaviti i dolaskom novih okupatora u listopadu 1944. godine osvajanjem Beograda od Crvene armije koja je Staljinovog doušnika sovjetske tajne policije NKVD, ‘Fridriha Fridrihoviča Valtera’, koji je poznatiji kao partizanski vođa ‘Tito’, instalirala u fotelju srbijanskoga kralja na beogradskom Dedinju.
Što se tiče junaka osvajanja Beograda, Fritza Klingenberga, on je unaprijeđen u čin pukovnika i kao zapovjednik 17. SS Panzergrenadier divizije „Götz von Berlichingen”, poginuo je 22. ožujka 1945. u borbi protiv 7. armije SAD.
Klingenbergova akcija u Beogradu uklapa se u mističnost, koja okružuje Waffen SS. Unatoč zvjerstvima ispravno pripisanim SS jedinicama i pojedincima, takva djela viteštva i hrabrosti kao što je Klingenberg pokazao nisu bila rijetkost među profesionalcima. Klingenberg je mogao slijediti propise i doprinijeti potpunom uništenju grada i stanovnika Beograda.
Povijest mora pravilno vrednovati njegov čin profesionalosti, hrabrosti i humanosti.
Preveo i sažeo Hrvatski arhiepiskop † Aleksandar