Županijsko državno odvjetništvo u Splitu saslušalo je već ozloglašenoga ubojicu Dragana Vasiljkovića, zvanog kapetan Dragan, a u dokumentima australske putovnice poznatog i pod pseudonimom Daniel Snedden. I dok Vasiljković sukladno ratnim zločinima koje je počinio sam ili naređivao i drugima da ih čine, već boravi iza rešetaka, u dubokoj sjeni ostaje lik novinara, publiciste a nadasve obavještajca SDB Srbije Dejana Lučića. Ovaj 65 – godišnjak iz Beograda je još 1990. godine kao generalni tajnik SPO-a i lidera te stranke Vuka Draškovića stupio u kontakt sa Vasiljkovićem koji se tad nalazio u Australiji. Već početkom 1991. godine, netom nakon prvih višestranačkih izbora u Srbiji, Lučić je ponovno u komunikaciji sa Vasiljkovićem, očito po nalogu vrha stranke, koja ga šalje iz Australije u SAD. Tamo je Vasiljković trebao po zamisli Lučića i njegovoga šefa Vuka Draškovića, doći u kontakt sa kongresmenom iz države Texas Charlesom Wilsonom, dugogodišnjim ekspertom za obaranje komunističkih režima u svijetu. Kao iskusnom čovjeku Wilsonu su se obratili u pokušaju da lobiranjem iz inozemstva obore tek na izborima u Srbiji ustoličeni neokomunistički režim Slobodana Miloševića i da dođu na vlast. Od kongresmena Wilsona namjeravao je Vasiljković zatražiti i političku i financijsku potporu za formiranje nove stranke koja se trebala zvati Srpska demokratska unija. Na njezinome čelu po tom planu trebali su biti pored Dragana Vasiljkovića i Dejana Lučića, još i Aleksandar Pavić i Miloš Prica. I ovaj neuspjeli pothvat Vasiljkovića i Lučića zorno govori o tipičnom srpskom bizantizmu koji primjenjuju i u međusobnom komuniciranju. Lučić je po direktivi Draškovića trebao animirati Amerikance da lobiraju za stvar stranke SPO, a Lučić se još u putovanju ka SAD predomislio i preko Vasiljkovića želio dobiti novac za osnutak posve nove stranke, čime bi Draškovića ostavio na cjedilu, a glavni četnik u stranci Drašković ga je poslao u SAD kao generalnog tajnika svoje stranke i čovjeka od povjerenja.
Nije prošlo ni dva mjeseca od bezuspješnog Lučićevog i Vasiljkovićevog putešestvija po Americi, gdje ih je Wilson mudro izbjegao, a Lučić je u ožujku 1991. po planu SDB iz Australije odveo Dragana Vasiljkovića u Obrovac, nešto kasnije i u Benkovac, a dana dvadeset trećeg ožujka 1991. i u Knin. Pobunjenim Srbima Vasiljkovića je Dejan Lučić predstavio kao čovjeka koji je prošao englesku vojnu obuku u Australiji, te će im biti od iznimne pomoći u obučavanju budućih srpskih odmetnika i terorista na području Knina, Benkovca, Obrovca i niza drugih općina za koje su srpski odmetnici sanjali da će postati dio srbijanske države. Kako hvalisavo ističe Dejan Lučić u razgovoru za “Blic” još 2011. godine, u Benkovcu su Vasiljkovića on i Aleksandar Pavić upoznali sa predsjednikom općine Zečevićem, a u Kninu sa Milanom Martićem, budućim ratnim zločincem. Vasiljković je po riječima Dejana Lučića, već prvoga dana boravka u Kninu 23. 3. 1991. telefonirao piscu i bliskom Miloševićevom prijatelju Brani Crnčeviću da Srbija dostavi Srbima u Kninu i u drugim mjestima dalmatinskoga zaleđa arsenal naoružanja. Također, Vasiljković je po navodima Lučića, tražio dostavu oružja Srbima u Kninu i od Srbislava Milovanova, tada zastupnika Draškovićeve stranke SPO u srbijanskoj Skupštini. Sve to je, prema iskazu Dejana Lučića zabilježeno i u zapisima SDB-a Srbije. I sve to vrlo lako otkriva izravnu umiješanost Srbije u izazivanje rata u Hrvatskoj i u uključenost najviših političkih struktura Srbije u sam početak osvajačkog srbijanskog rata na tlu Hrvatske. Na zamolbu Vasiljkovića zastupniku SPO-a Milovanovu glede isporuke oružja Srbima u njihovoj fantomskoj “Krajini”, Milovanov je Vasiljkovića uputio na adrese Jovice Stanišića i Franka Simatovića da mu proslijede oružje. Njih dvojica bili su, kao što je poznato, vodeći ljudi srbijanskog RDB-a ( Resora državne bezbjednosti ) Srbije. Nedugo zatim i sam Franko Simatović je pristigao u Knin u izvidnicu terena. Osim spomenutih ljudi, aktiviranih od starta u naoružavanje Srba u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, značajan obol je dala i Klara Mandić, tada predsjednica srpsko – židovskog društva prijateljstva. Ona je u to vrijeme bila ugledni član Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića, potom i Zorana Đinđića i Srbijance je trebala predstaviti u Izraelu kao vjekovne prijatelje Židova, iako su oni sami odlično znali kako su se upravo Srbijanci ponijeli prema Židovima u Drugom svjetskom ratu. Tada su ih sa teritorija Srbije skoro sve istrijebili, ali to im nimalo nije smetalo da od naroda kojeg su uništavali i zatirali od 1941 – 1945. traže političku potporu ne bi li Izrael stao iza velikosrpskog projekta. Naravno, prevarili su se u računici kao i uvijek. Izrael ih je prozreo i otkačio.
Dejan Lučić, čovjek koji je FPN ( Fakultet političkih nauka ) studirao u generaciji sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem, obojici je bio svjedokom obrane u proljeće 2013. pred sudom u Haagu. Osnovnu školu u Beogradu Lučić je pohađao sa Miroslavom Tuđmanom, sinom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Na pitanje tužitelja u Haagu, da li je suradnik SDB-a Srbije, Lučić je negativno odgovorio. Ali, stvarnost ga je demantirala, posebice knjiga “Vladari iz sjenke”, tiskana prvi puta još 1999. godine. Od tada taj špijunski best seller je doživio mnogo izdanja i hiperbolično veliča špijunske akcije SDB-a Srbije uperene protiv SAD, Njemačke i Turske. Radnja zbivanja smještena je u neuralgične godine raspada Jugoslavije. Lučić se u predgovoru knjige posebno zahvaljuje konsultantima u pisanju: Aleksandru Badanjaku, pukovniku Dušanu Viliću, velikoj Srpkinji Z.L.S. (ekspertu za masoneriju u Njemačkoj ), Walser Kurtu ( Nijemcu koji je prišao Srbima pošto je uhićen u odori HOS-a ), kapetanu Daniel Sneddenu ( Draganu Vasiljkoviću ), N.N. pukovniku ( Rusu “Maksimilijanu ) i umirovljeniku N.N. kao eminenciji SDB-a, te profesoru dr. Miroljubu Jevtiću i mnogobrojnim prijateljima u SAD, Njemačkoj i Turskoj. Ovaj nadasve opasni čovjek Dejan Lučić, kao osoba opasnih namjera u Beogradu je na glasu i kao suradnik Rothchilda i Sorosa, premda na jezuitski način upravo njih u svojim knjigama i brojim javnim tribinama i TV nastupima najviše i proziva i optužuje za stvaranje fingirane “antisrpske zavjere” u svijetu. Očigledno, to čini da bi vješto prikrio tragove suradnje upravo sa onima s kojima i surađuje dok narod zaluđuje i obmanjuje. Nije naodmet i pobrojati naslove nekih zvučnih poglavlja Lučićeve knjige “Vladari iz sjenke” da bi se stekao kompletan dojam o njemu kao piscu jednog ovako intrigantnog i provokativnog romana. I neobazrivo otkriva poveznice ruske KGB i srbijanske SDB u zajedničkom špijuniranju Njemačke, SAD i Turske, što se vidi iz naziva brojnih poglavlja romana. Te poveznice Srba i Rusa i danas su življe nego ikada prije. Evo i popisa najinteresantnijih poglavlja knjige:
1) Kontakt sa rezidentom KGB-a u Frankfurtu
2) BND vraća dug malteškim vitezovima
3) Krtica u njemačkom Bundesveru
4) Slika sa Jeljcinom i pismo Kravčuka
5) Nijemci sumnjaju da im je podmetnut američki špijun
6) Tajni centri moći pripremaju smjenu Klausu Nojmanu, prvom časniku Bundesvera
7) Špijun Buler ulazi u igru kod generala Klausa Nojmana, zapovijednika Bundesvera
8) Baron Fon Štolberg ulazi u zamku SDB-a
9) Snaženje njemačke armije, tajni plan “Struktura 2000”, odnosi sa Amerikancima
10) Sukob saveznika BND – Sivi vukovi
11) Da li je direktor sektora jugoistok BND-a agent SDB-a
12) Rothchildi sive eminencije Europe preko Bilderberg asocijacije
13) Teledirigirana bomba kreće na Njemačku
14) Kompromitacija direktora za jugoistok BND-a
15) Prava verzija razgovora Turguta Ozala i Genšera
16) Barbara preuzima od lažnog agenta CIA-a lažnu traku koja kompromitira Genšera i Ozala
17) Prava traka ulazi u mehanizam usisavanja Lenglija
18) Put u New York u središte vladara iz sjenke
19) Tajni razgovor u montaži SDB-a Genšer – Ozal
20) Nestanak Otta Mullera
21) Turski bumerang pogađa Fon Štolberga
22) Vladar iz sjenke Dejvid Rokfeler sugerira ostavku Hansa Ditriha Genšera
Kao što se može razlučiti iz svega ovoga, Dejan Lučić je bez ikakve dvojbe, ključni čovjek iz sjenke, ali ne vladara iz sjenke, kako glasi bombastični naziv njegovoga romana, koga njegov prijatelj profesor dr. Miroljub Jevtić glamurozno poredi sa djelima Ladlama, Le Karea i Morela. Zaogrnut u novinarski kaput, Lučić je najprije glavni čovjek ratne logistike ubojici i koljaču Draganu Vasiljkoviću, alijas Danielu Sneddenu. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu moralo bi pozvati na saslušanje i Dejana Lučića iz više razloga, tim prije što je još 2013. na poziv suda za ratne zločine u Haagu svjedočio optuženima Stanišiću i Simatoviću. U svojim slatkorječivim iskazima i pompeznim izjavama, Lučić uvijek u istom ratnom kontekstu pominje imena Vasiljkovića i njegovih naredbodavaca Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Njih očekuje revizija suđenja u Haagu. Uporedo sa tim obnovljenim suđenjem u Nizozemskoj teče i sudski proces Vasiljkoviću u Splitu. Glavna karika povezivanja dvojice zločinaca u Haagu Stanišića i Simatovića i zločinca Vasiljkovića u splitskome zatvoru je upravo Dejan Lučić. Pametnom malo, ali i više nego dostatno da izvede zaključak.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
