Cijenjeni, ovih dana svjedoci smo besramne navale na hrvatski jezik i s njime neraskidivog nacionalnog identiteta hrvatskoga naroda kakvu ne pamtimo još od tkzv. velikosrpskog Novosadskog diktiranog dogovora i Kuenove mađaronske politike u Hrvatskoj.
Sukladno posljednjem popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 2011. godine, nešto iznad 95% stanovnika izjasnilo se da im je materinski jezik hrvatski, dok je onih sa srpskohrvatskim bilo tek oko 0,1%, te onih sa srpskim oko 1%, stoga me čudi da su ovaj napad na hrvatski suverenitet iz Hrvatske poduprli upravo oni iz redova manjinskih zajednica koji stalno traže neke ustupke, među inim i one kakve nema nijedna manjina nigdje u Europi. Među zahtjevanim ustupcima bila je i uvedba srpskoga jezika i ćirilice u školama i javnim ustanovama u 23 općine i grada u Republici Hrvatskoj, premda je popisom po materinskom jeziku takvo pravo moglo dobiti tek 9 općina u kojima je broj govornika srpskog jezika nadmašuje hrvatski. Nakon ovog ustupka i uvedbe srpskoga i ćirilice za zahvalnost u Donjem Lapcu prešpricani su crnim sprejom hrvatski nazivi, a na ugostiteljske objekte vješao se srbijanski državni stijeg, što je sve skupa na koncu rezultiralo smanjenjem broja manjinskih Hrvata sa 25% na 19%.
Dakle ti isti napadači na hrvatski narod i njegov jezik dobili su ta prava i k tome financiraju se iz hrvatskog državnog proračuna, poput srpskog tjednika “Novosti”, portala “Autograf”, udruge “Kurs” i sl. Roditelji ne žele da im djecu uće oni koji negiraju hrvatski jezik, te prosvjeduju školama i ustanovama u kojima rade takvi pojedinci koji su poduprli ovaj protuhrvatski i protu Ustavni pamflet. Ovih 95,26% stanovnika Republike Hrvatske ne napada nikoga nego samo traže da se poštuje hrvatski Ustav, cijeni i uvažava hrvatski jezik i da ga svi oni koji se javno njime služe doslijedno uporabe.
Glede znanstvenosti osporavatelji hrvatskoga jezika pozivaju se na međusobnu razumljivost premda razumljivost uopće nigdje na svijetu nije kriterij za određivanje jezika, ponajprije stoga jer mnogi govornici jednoga jezika razumiju narode koji govore drugim jezikom, osobito je to očito među slavenskim jezicima, npr. između hrvatskoga i srpskoga, češkoga i slovačkoga, ruskoga i bjeloruskoga, bugarskoga i makedonskoga ali i u inim drugim jezicima koji su proizišli iz zajedničkoga prajezičnog sustava, to jest istoga podrijetla. Spomenut ću još primjere poput nastanka njemačkog standardnog jezika i nizozemskoga na istoj dijalektnoj bazi, zatim urdu i hindu jezika kao i onih skandinavskih ili točnije danskoga, norveškoga, islandskoga i švedskoga koji su također svi među sobom razumljivi. Unatoč tomu što više ili manje razumijemo slovenski i srpski, ipak ih toliko dobro razlikujemo od našega hrvatskoga jezika da ove susjedne južnoslavenske jezike nikako ne možemo smatrati svojim jezikom, no oni koji misle da mogu svijesno izazivaju politički prijepor koji znači napad radi svojatanja tuđega kulturnoga blaga uz tobožje geslo, “to je pisano mojim jezikom pa se podrazumijeva da je moje”, no takvo djelovanje svagdje na svijetu jest čin zlouporabe i prijetnje neovisnosti naroda i njegove države.
Neprimjereno i uvredljivo poistovječivanje s kolonijalnim jezičnim varijantama poput američkim ili australskim engleskim, meksičkim ili kolumbijskim španjolskim, brazilskim portugalskim, austrijskim ili švicarskim njemačkim i sl. iz nacionalnih, pravnih, povijesnih i kulturnih razloga naša jezična zbilja ne može se ni uvjetno usporediti sa spomenutim kolonijalnim jezičnim varijantama koje su nastale doseljavanjem kolonista Engleza, Španjolaca, Portugalaca, Nijemaca.. s matičnim jezikom na nova područja oko kojih je bilo i podosta drukčijih jezičnih utjecaja, kako su se s vremenom ove kolonije politički osamostalile, udaljile su se i njihove jezične inačice od matičnih jezika do razine razlučivih varijanti, razlučivost je očita u kolokvijalnom govoru i slengu no isto tako te varijante zadržale su sva bitna obilježja matičnih jezika i to osobito u državničkom i pravno-političkom nazivlju.
Stoga uopće nije primjerena usporedba s kolonijalnim varijantama, jer naša je jezična zbilja doista potpuno drukčija, mi smo autohton narod koji je sam na svome tlu izgradio vlastiti standardni jezik. Stjecajem zemljopisnih, povijesnih te inih drugih čimbenika naš narod razvio je tri govorna narječja i sva su se tri izmjenila u određenom razdoblju naše povijesti kao hrvatski standardni jezik.
Premda je tijekom narodnog preporoda za općehrvatski standardni jezik u 19-om stoljeću po uzoru na hrvatsku slobodarsku dubrovačku književnost izabran hrvatski zapadno-štokavski gramatički model, ipak on je sao dio jezika jer uzeti su i kajkavski te čakavski elementi, osobito u rječniku, tvorbi i stilistici, a i danas je hrvatski standardni jezik potpuno otvoren za nadogradnju iz kajkavskog i čakavskog narječja, tako da se kajkavski i čakavski rječnik nadograđuju u standardni jezik i otvoreni su za uporabu, te se u punome smislu može reči da je naš hrvatski standardni jezik tronarječan i osjetno drukčiji od istočnoštokavskih standardnih jezika, te se glede toga naša jezična situacija ne može poistovjetiti s poznatim slučajevima u svijetu ali donekle je sličnima skandinavskoj jezičnoj situaciji.
Glede toga da se diljem svijeta umjesto izjašnjavanja po narodnosti sve češće rabi izjašnjavanje po materinskomu jeziku, pa me interesira hoće li se ondje zagovornici skupna jezika drugih narodnosti isto tako izjasniti kao srbohrvati jer po njihovoj želji druge inačice nebi ni bilo?
Premda se ova zagana politika poklapa s velikosrpskom jezičnom politikom u znatnomu postotku, štoviše uvelike je istovjetna je s njome, ipak ne ću sada o tome, ostat ću usredotočen na kronologiju aktualnih zbivanja u svezi s tkzv. pamfletom o skupnome jeziku. Držim da bi svi čimbenici hrvatskoga društva u cjelini morali reagirati doslijednijom uporabom hrvatskoga jezika, te stati u obranu vlastitih vrijednosti, svoje kulture, jezika i narodne neovisnosti.
Na koncu dat ću samo primjer tri dnevnika na tri nacionalna standardna jezika i svatko će sam vidjeti da tu ne postoji nikakav zajednički jezik već je riječ o tri susjedna južnoslavenska standardna jezika koji imaju sličan slavenski rječnik:
Primjer 1;
1. http://www.rts.rs/page/tv/sr/
2. http://www.hrt.hr/enz/dnevnik/
3. http://4d.rtvslo.si/oddaja/
Primjer 2:
Examples of differences in vocabular
* [[English language]] : With respect to exhaust gases and air pollution in the Jerusalem, it would be necessary to take security measures!
—-
* [[Russian language]] : В отношении выхлопных газов и загрязнения воздуха в Иерусалиме, было бы необходимо принимать меры безопасности!
—-
* [[Bulgarian language]] : По отношение на изгорелите газове и замърсяването на въздуха в Ерусалим, че ще бъде необходимо да се вземат мерки за сигурност!
—-
* [[Serbian language]] : У погледу издувних гасова и загађивања ваздуха у Јерусалиму, било би потребно предузети мере безбедности! (U pogledu izduvnih gasova i zagađivanja vazduha u Jerusalimu, bilo bi potrebno preduzeti mere bezbednosti)
—
* [[Croatian language]] : Glede ispušnih plinova i zagađivanja zraka u Jeruzalemu, bilo bi potrebito poduzeti mjere sigurnosti!
—-
* [[Slovenian language]] : Glede izpušnih plinov in onesnaženosti zraka v Jeruzalemu, bi bilo treba sprejeti varnostne ukrepe!
—-
*[[Czech Language]] : S ohledem na emise výfukových plynů a znečištění ovzduší v Jeruzalémě, bylo by nutné přijmout bezpečnostní opatřeni.
pismo čitatelja
HOP
