Pokojnog komunistu Račana mediji i sadašnji sabornici su gotovo proglasili svecem jer ga nikada ne napadaju niti optužuju za bilo što. Dakle, o mrtvima sve najbolje. Međutim, o pokojnom Tuđmanu, tvorcu hrvatske države, sve najgore. Po njima, Hrvatsku su opljačkali Tuđman, HDZ i branitelji, a svi drugi su pošteni i nevini, posebice komunisti, udbaši i kosovci.
No, ima li ova teza o Račanu i Tuđmanu uporište u činjenicama?
Ako pak analiziramo političko i gospodarsko djelovanje druga Račana od 1972. godine do njegove smrti, vidjet ćemo da su on i Partija u tom vremenu odigrali izdajničku i pljačkašku ulogu u Hrvatskoj. Cijenu je platio hrvatski narod velikim ljudskim i materijalnim gubicima nakon embarga na uvoz oružja koji je u preko UN nametnuo Mesićev prijatelj i boljševik Budimir Lončar. Dakle, Budimir Lončar je opljačkao hrvatski narod i RH, a Mesić i Josipović su kao predsjednici države promicali njegovu politiku, a to je stvaranje nove Jugoslavije ili Balkanije i progon hrvatskih generala i branitelja.
Kada danas gledamo i slušamo hrvatski Sabor na televiziji, on doista izgleda kao kokošinjac u kojem glavne uloge imaju komunistički kopuni kap Maras, Stazić, Bernardić, Jovanović, Vrdoljak, Pernar i Bulj. Oni se ponašaju kao dvorske lude koje zabavljaju gledatelje televizije njihovim bravurama i performansima. Od Sabora su stvorili kukurikalište, što izaziva gađenje kod normalnih i zabavu kod naivnih gledatelja. Jedini koji brane Tuđmana i branitelje su sabornici i narodni tribuni Glasnović i Culej – jedini branitelji u Saboru.
Kada i kako se dogodio uspon Račana u komunističkoj hijerarhiji?
Nakon Hrvatskog proljeća 1972. godine, Račan je preuzeo glavnu ulogu u Partiji čim su smjenjeni politički vođe Hrvatskog proljeća. Tada je započeo progon nepolitičkih Proljećara, a nakon toga njihov progon i ubijanja u emigraciji. Račan nije poduzeo ništa da bi zaustavio te gnjusne zločine UDB-e protiv njegovog naroda, ali je zato sve to komunistički i odano prešutio. Tako je 1974. godine stvoren novi Ustav po kojem su republike postale suverene, ali se nisu mogle osamostaliti, što nam zorno pokazaje agresija JA i četnika na RH 1991. godine.
Komunistima Savki Dapćević Kučar i Miki Tripalu sve je oprošteno, a svi drugi su završili u zatvoru. Kako su se ponašali Savka i Mika tijekom agresije?
Kako su se po novom Ustavu sve republike mogle zaduživati kod inozemnih banaka tako se SRH zadužila gotovo 4.5 milijardi dolara, a taj dug je bio poznat kao dug Pariškom i Londonskom klubu kreditora. Kreditori su bile privatne banke i čim je započeo rat uveden je moratorij od 10 godina. Moratorij je istekao 2001. godine, ali javnost nikada nije doznala koliko taj dug iznosio nakon moratorija. Javnost je jedino doznala da je dug RH narastao od 9.2 milijarde dolara 2000. na cca 26 milijardi 2003. godine. Dakle, Račan je u tri godine zadužio Hrvatsku za gotovo 16 milijardi dolara.
Međutim, medijski aparatčiki ili bivši udbaški doušnici su uvjerili narod da je RH od Jugoslavije naslijedila dug od samo 3.4 milijarde dolara dok su ostatak duga pripisali Tuđmanu i HDZ-u. Dug od 3.4 milijarde dolara je naslijeđen od jugoslavenske Federacije, a dug od 4.5 milijardi dolara je naslijeđen od SRH. Dakle, RH je naslijedila od Jugoslavenske federacije i SRH dug od cca 7.9 milijarde dolara, a to je dug Pariškom i Londonskom klubu kreditora.
Račan je također dozvolio održavanje izbora, zašto mu dajem priznanje, ali na njegovu žalost i na našu radost na izborima je pobjedio HDZ predvođen Tuđmanom, a to je iznenadilo Račana i Partiju. Počela je balvanska pobuna u kolovozu 1990. godine i to je navjestilo početak rata i agresiju na Hrvatsku koju je od 1986. godine pripremala JA uz pomoć hrvatskih četnika i blagoslovom Račana i CKSKH. Prigodom proglašenja nezavisnosti Hrvatske, Račan i drugovi su revoltirano napustili Sabor.
Zašto?
Račan je znao da je JA naoružavala Srbe u Hrvatskoj i BiH od 1986. godine kad je Jugoslavija, dakle, JA od Španjolske preuzela transfer kokaina iz J. Amerike preko Hrvatske diljem globusa. Brodovima Jugolinije kokain je transferiran u Rijeku kao riblja hrana za riblju farmu Cenmar na Ugljanu. Već 1986. godine je započelo naoružavanje Srba u Hrvatskoj i BiH preko Cenmara na Ugljanu, a oružje je dolazilo iz Bara. Najžalosnije je što su Srbe naoružavali radnici Cenmara koji su bili Hrvati. Dakle, još jednom se ponovio Kočevski Rog jer glavnu rolu protiv Hrvata su odigrala dalmatinska djeca koji su danas glavni uvoznici kokaina u Europu zajedno sa bivšim mlađim kosovcima.
Naoružavanje Srba preko Cenmara je trajalo sve do 1987. godine kad je zaustavljen kamion sa oružjem kod Biograda, a hrvatski mediji su lansirali vijest da se tim oružjem naoružavaju ustaše. Nakon toga, operacija je već 1988. prebačena u kasarnu Šepurina kod Zadra i otok Vir.
Sve pokazuje da su se Srbi naoružavali oružjem hrvatske TO, ali i ovaj put u naoružavanju Srba su sudjelovali dalmatinski dječaci ili tadašnja virska vlast koju je postavio jedan kosovac iz Zadra. U ljeto 1989. godine o tome su znali Ivo Latin, Antun Milović i Anđelko Runjić, ali ništa nisu poduzeli iako su to obećali. Koncem iste godine naoružavanje Srba preko Vira je ubrzano nastavljeno vojnim i milicijskim helikopterima koji su preuzimali oružje sa vojnih penica noću.
Najinteresantije da je na Viru prvi put 1987. godine došao Aleksandar Vasiljević kojem ni najbolje informirani nisu znali ime, a zvali su ga šef iz Sarajeva. Tada su se u Vir naselili Dragan Vasiljković alias Kapetan Dragan i Frenki Simatović. Sve ovo je znao vrh Partije i Račan, ali nisu ni prstom maknuli.
Nakon ove kratke analize može se zaključiti da Račan nije bio svetac već nešto sasvim drugo. Dakle, on nije želio hrvatsku državu, a pod njegovom paskom je razoružana TO, čijim oružjem su naoružavani Srbi u Hrvatskoj i BiH te opljačakan hrvatski narod.
Srećko Radović
HOP
