Antun Babić
Plenković ne da Marića – zašto?
«U politici je tjedan dana dugo razdoblje», izjavio je 1964. britanski premijer Harold Wilson. Tu izreku koristio je i predsjednik australske vlade Geoff Whitlam 1975., kad ga je s mjesta premijera razriješio generalni guverner Australije John Kerr, predstavnik kraljice Elizabete u Australiji. Božo Petrov i Nikola Grmoja mogli bi dati sličnu izjavu nakon Plenkovićeva poteza o smjeni tri MOST-ova ministra.
Obojica su rekla kako su točno prije tjedan dana obavijestili Plenkovića o svom stajalištu da neće podržati ministra financija Zdravka Marića, koji je iz misterioznih razloga uzrok nove dalekosežne političke krize u Hrvatskoj. Ne mogu a ne reći da su tim činom Petrov i Grmoja potvrdili moju izjavu odmah nakon pojave MOST-a prije dvije godine kako je riječ o lokalnim političarima bez velikog iskustva na državnoj razini, a još manje kad je u pitanju međunarodna politika, koja danas ima gotovo presudan utjecaj na politiku u malim nacionalnim zemljama kao što je Hrvatska. Kao i u neka stara i u Hrvatskoj omražena vremena, kad se o politici u Hrvatskoj odlučivalo u Beču i Pešti, a kasnije i u Beogradu, danas je gotovo nezamislivo da bi se bilo kakva važnija politička odluka u Hrvatskoj mogla donijeti barem bez znanja Bruxellesa. Valja također nadodati da je britanski političar Joseph Chamberlain još 1886. izjavio «kako u politici nema smisla gledati unaprijed više od dva tjedna». Stoga je opravdano primijetiti kako su vodeći MOST-ovci uhvaćeni s hlačama ispod koljena, ali ni Plenković ne može biti sasvim siguran što mu idući tjedni donose.
Oduzeta budućnost
S političkim iskustvom koje je stekao u diplomaciji te u Europskom parlamentu, Plenković je MOST predriblao jednako tako kao što Messi dribla svoje protivnike na nogometnom terenu. Tek će se vidjeti hoće li Plenković osim driblanja zabijati i golove koji će donijeti pobjedu, ali ne samo njemu i HDZ-u, nego i cijelom već jako, jako umornom i duboko razočaranom hrvatskom narodu. Jučer sam slučajno prolazio pokraj središnjice HDZ-a, gdje su čekale brojne TV ekipe. Upustio sam se u razgovor s jednim mlađim članom jedne od tih ekipa. Na sve moje pokušaje da budem manje pesimističan nego što sam to obično, dobio sam odgovor: «Gospodine, zar Vi ne vidite da je sve gotovo. Hrvatska je propala, barem u mojim očima i ja tražim načina kako da odem u inozemstvo. Lopovi su nam uzeli sve, a posebno našu budućnost».
Imajući u vidu veoma relevantne izreke britanskih i australskih političara, ne smatram se dovoljno informiranim da mogu konkluzivno iznositi mišljenje o tomu što zapravo stoji iza politički potpuno legitimnog poteza predsjednika Vlade o smjeni tri ministra u njegovoj Vladi i kakve će to sve posljedice izazvati na hrvatskoj političkoj sceni, ali i u hrvatskom društvu u cjelini. Stoga ću se ovdje ograničiti samo na svoja osobna, ali ne i potpuno objektivna razmišljanja o razlozima koji su natjerali Plenkovića na taj pomalo teatralan potez za vrijeme sjednice Vlade.
Plenković će biti moćniji «ćaća» od Sanadera?
Plenkovićev potez ima vrlo mnogo implikacija ne samo za glavne aktere u toj gladijatorskoj političkoj borbi za sve manje materijalnih i financijskih mrvica u opljačkanoj i osiromašenoj današnjoj hrvatskoj državi. Ako uspije okupiti većinu u Hrvatskom saboru i formirati novu Vladu bez MOST-a te nakon toga tu potporu održati do kraja mandata, Plenkovićeva politička i svaka druga moć u HDZ-u, pa i šire, daleko će nadmašiti golemu moć samoljubivog premijera Ive Sanadera, od kojeg su u HDZ-u čak i barakaši drhtali. Uz neupitnu potporu njegovih «prijatelja» u Bruxellesu, kao i mainstream liberalnih i lijevo (protuhrvatski) orijentiranih medija, Plenković će imati slobodne ruke da vuče bilo koji politički i gospodarski potez za koji on misli da je u njegovom političkom interesu, što ne znači da će to uvijek biti i u interesu Hrvatske. No, ako mu je stabilnost i prosperitet Hrvatske uistinu na prvom mjestu, mantra koju stalo ponavlja u svojim izjavama, u kojima pojašnjava svaki svoj politički potez, Plenković bi mogao postati spasitelj i preporoditelj Hrvatske. U mojim godinama i s iskustvom koje imam iza sebe, moram priznati da sam vrlo skeptičan u takav ružičasti scenarij. Naročito me brine Plenkovićevo isticanje kako se on bori za stabilnost Hrvatske. Duboko u mojim mislima javlja se signal upozorenja kako Hrvatska ne ide prema stabilnosti, nego u susret opasnom političkom kaosu kakav se upravo događa u Makedoniji. Ne daj Bože da nam se to dogodi, ali živimo u vremenu velikih političkih previranja gotovo u svim državama u svijetu. Dosad jedna od najstabilnijih i najmoćnija država u svijetu, Sjedinjene Američke Države ušle su proteklih nekoliko mjeseci u najdublju političku krizu i nestabilnost u zadnjih sto godina. Nešto se opasno valja iza brda, a mi smo kao narod i država samo nemoćni statisti.
U pet godina moje diplomatske dužnosti u Pekingu nije prošao niti jedan dan, a da nisam čuo istu izjavu od najviših do najnižih kineskih komunističkih političara i državnih dužnosnika «kako je njihova najvažnija zadaća očuvati stabilnost N.R. Kine». Poruka je, nemojte nam govoriti o demokraciji i ljudskim pravima, nama je stabilnost države (održavanje Komunističke partije na vlasti) daleko važnija od svih drugih pitanja.
Pupovac će biti glavni politički predstavnik Hrvatske
Što se pak tiče daljnjeg scenarija najnovije političke drame u Hrvatskoj, ona može ići samo u dva smjera. Plenković će najprije pokušati dobiti novu većinu u Saboru, a ako mu to ne uspije, ponovno idemo na izbore. Bez MOST-a, nova HDZ-ova koalicija imat će u Saboru u najboljem slučaju jako malu većinu, što neće osigurati stabilnost koju Plenković zaziva. Nakon što ga stari velikosrbin (ovom prigodom izostavljam oštriji izraz) Milorad Pupovac propusti kroz svoje cjedilo, cijena te potpore SDSS-a u Hrvatskom saboru mogla bi Plenkovića stajati i političke glave. Lukavi i beskrupulozni Pupovac neće olako propustiti ovu za njega Bogom danu priliku da još više ojača ionako nevjerojatno velik utjecaj nad kontrolom političkih procesa u Hrvatskoj.
Glavni saveznik njemačke kancelarke Merkel za provođenje svoje ideje o Balkanskoj uniji bit će Milorad Pupovac, a ne Plenković, koji će, da bi ostao na vlasti, biti prisiljen na ustupke koje možda inače ne bi prihvatio. Ako Plenkovića u Saboru podrži i HNS, koji se boji novih izbora, «Balkanska unija» dobit će još jednog snažnog zagovornika u Vladi i Hrvatskom saboru. Takav scenarij mogao bi konačno dovesti i do bunta u inače izrazito poslušnom članstvu HDZ-a. To bi mogla biti prilika za Hasanbegovića i druge hrvatske domoljube u HDZ-u, osim ako Plenković prije toga iz HDZ-a ne isključi i svog zasad jedinog HDZ-ova javnog protivnika. Možda griješim, ali danas su u Hrvatskoj mogući brojni prevrati.
S druge pak strane, sasvim je moguće da Plenković zapravo želi nove izbore, na kojima se nada da bi HDZ mogao uvelike povećati broj zastupnika u Saboru, što bi Plenkoviću omogućilo da vlada i HDZ-om i Hrvatskom onako kako on misli da je najbolje, što nikako ne znači da bi to automatski bilo najbolje i za Hrvatsku. U demokraciji svaka vlast mora svakodnevno biti oštro podvrgnuta javnom propitivanju oporbenih političara i medija, kao što se to trenutačno događa Trumpu u Americi, pa je prisiljen gotovo svaki dan mijenjati stajališta i odustajati od svojih obećanja u predizbornoj kampanji.
Zašto je ministar Zdravko Marić nedodirljiv?
U zaključku moram izraziti duboku sumnju u razloge iz kojih Plenković toliko inzistira na obrani ministra financija Zdravka Marića, toliko da je spreman zbog njega ići ne samo na nove izbore, nego i izazvati mogući kaos u državi. To će u idućih nekoliko tjedana biti pitanje svih pitanja. Plenković se ovdje izlaže silno velikom političkom riziku. U zapadnim demokratskim zemljama politička su groblja puna ministara i parlamentarnih zastupnika koji su, za hrvatske pojmove, iz beznačajnih razloga bili prisiljeni sami dati ostavku ili su bili smijenjeni. Ministar zdravstva u Vladi Australije Michael MacKellar morao je dati ostavku 1982. godine zato što prigodom povratka sa službenog puta u inozemstvo nije na carini prijavio da sa sobom nosi TV prijemnik u boji. Dvije godine kasnije, visoko rangirani ministar u užem kabinetu australske Vlade Mick Young morao je odstupiti s dužnosti ministra nakon što su tijekom pregleda njegova kovčega carinici u zračnoj luci otkrili da u Australiju unosi igračku, malo većeg plišanog medu, za koju se mora platiti uvozna carina. Dokle će ministri, državni dužnosnici, lokalni političari, diplomati itd. u Hrvatskoj biti zaštićeni kao lički medvjedi čak i onda kad hrvatsku pljačkaju za milijune i desetke milijuna kuna?
Afera Agrokor još ni u primisli nije gotova. Za premijera Plenkovića bilo bi daleko oportunije da je prisilio ministra Zdravka Marića na tihu ostavku, što bi pomoglo da se pitanje poslovanja u Agrokoru polako stiša i prepusti državnim institucijama koje su za to zadužene. Ovako ostaje golem upitnik zašto je ministar financija Zdravko Marić nedodirljiv.
HOP
