Komemoracija za žrtve Bleiburga i Križnih putova
U organizaciji udruge Hrvatski domobran održana je na Mirogoju komemoracija za žrtve Bleiburga i Križnih putova pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije, Islamskog mešihata i Hrvatske pravoslavne crkve.
U crkvi Krista kralja vlč. Zvonomir Kurečić održao je misu zadušnicu. Nakon završetka mise su svi prisutni položili svijeće na grobu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Ispred spomenika bleiburškim žrtvama efendija Halid održao je molitvu za sve poginule. Hrvatski arhiepiskop Aleksandar održao je trisagij za duše svih poginulih i govor, kako slijedi:
GOVOR MIROGOJ 14. svibnja 2017.:
„Nemojte oskvrnjivati zemlje u kojima živite. A krvoprolićem zemlja se oskvrnjuje. Za zemlju na kojoj je krv prolivena pomirenje se ne može pribaviti, osim krvlju onoga koji ju je prolio. Ne smije se obeščašćivati zemlja u kojoj živite i usred koje ja boravim, jer ja, Jahve, prebivam među sinovima Izraelovim.“ (4. Mojsije 35, 33-34)
Titovi partizani prolili su nevinu krv Hrvata i obeščastili Božju zemlju! Sinovi Izraela su svi kršćani na svijetu.
Kad su komunisti 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovici digli svoj ustanak protiv NDH, na zapovjed terorističke Komunističke internacionale iz Moskve i započeli svoj krvavi partizanski rat u Hrvatskoj, oni nisu objavili rat fašizmu, nego hrvatskom narodu!
U prvoj oružanoj akciji partizani su napali vlak sa ženama koje su na zagrebački Dolac nosile mlijeko. To je bila prva „junačka“ partizanska diverzija. U nominalnoj demokraciji Republike Hrvatske se napadače na mljekarice naziva „herojima“. Unatoč ekshumacijama tisuće hrvatskih žrtava komunizma u Maclju, Hudoj jami, Košnici, Teznom i drugdje, komunističke ubojice naziva se „antifašistima“, „herojima“ i „osloboditeljima“, a logor Jasenovac se i dalje koristi za stvaranje kolektivne krivnje hrvatskog naroda iako se radi o jednoj optužbi, izmišljenoj u komunističkoj Jugoslaviji, širenoj još od partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Zločinac Tito javio je u ljeto 1941. svojim gazdama iz sovjetske tajne policije NKVD u Moskvi, da su Hrvati navodno pobili „500 000“ Srba.
Kada će Hrvati sami pisati svoju vlastitu povijest, umjesto da im je pišu Jugoslaveni – kulturni marksisti, velikosrpski propagandisti i stranci, i to oni stranci koji su neprijatelji Hrvatske? Bivši komunisti, koji se oholo nazivaju antifašistima, dijele žrtve, jer tvrde da su bleiburžke žrtve hrvatskog naroda zaslužile smrt zbog Jasenovca. Kako dijete likvidirano na Macelju može biti krivo za Jasenovac? Kako jedan dječak, silovan od junačkih partizana i zaklan na Kočevju, može biti kriv za Jasenovac? Možda pletenice hrvatskih djevojčica u Hudoj jami svjedoče o njihovoj krivnji za Jasenovac? Zar je to moguće, da se netko usuđuje tako govoriti u javnom i političkom diskursu u Hrvatskoj i da k tome može lagati bez ikakve odgovornosti i posljedica? Zar takvi govori nisu huškanje na hrvatski narod i govori mržnje? Moguće je, jer je to dijabolično. Bože moj, molim te „zaštiti nas od ruku zlih i od čovjeka nasilnog“!
Istina jest, da su sve zaraćene strane u Drugom svjetskom ratu pa i na hrvatskom ratištu u NDH počinile ratne zločine, ali Titovi partizani, koji su počinili najviše zločina od svih su sve svoje zločine pripisali Ustašama, prolivši hektolitre hrvatske krvi – kršćana katolika i pravoslavaca, muslimana, židova i pripadnika svih ostalih vjerskih denominacija u Hrvatskoj.
Licemjerno komunisti prozivaše Ustaše za progon židova, a sami su rušili sinagoge, gramzljivo otimali židovske kuće i stanove u Zagrebu i useljavali se u njih, u kojima oni i njihovi potomci žive i danas. U elitnim zagrebačkim gradskim četvrtima Tuškanac i Pantovčak ne samo da se nalaze neekshumirane masovne grobnice ubijenih Hrvata isto kao i u podsljemenskoj zoni, zvijerski ubijenih hrvatskih djevojaka, žena i drugih civila, nego je čak pod državnom zaštitom Republike Hrvatske živjelo oko 100 ratnih zločinaca koji su počevši u svibnju i lipnju 1945. pa sve u razdoblju od nekoliko godina kasnije, pobili stotine tisuća hrvatske djece, žena i ratnih zarobljenika.
Svećenici su po Svetom pismu pozvani odmah nakon proroka, da govore o problemima u društvu, čak i prije kraljeva. Zato ovakva propovjed. U smrti su svi ravni pa zato i mi molimo neka svi počivaju u miru Božjem!
Podpisivanjem ugovora za pridruživanje EU Hrvatska je prihvatila kao obavezno i zakonodavstvo Unije pa tako i Europsku konvenciju o osudi svih totalitarnih režima. Postoji čak i odluka Hrvatskog sabora u tom smislu, ali još uvjek je Hrvatska jedna od dvije države članice Unije koje nisu donjele zakon o osudi komunističkog režima kao zločinačkog, koji bi proglasio junacima sve one, koji su se na neki način borili protiv komunističkih zločina.
Mi, u ime Hrvatske pravoslavne crkve, koja je nacionalna pravoslavna crkva u Hrvatskoj svima najavljujemo rječima sv. Apostola Pavla „…nemojte imati ništa zajedničko s djelima tame, nego ih, naprotiv, otkrivajte! Jer, sramotno je čak govoriti o onome što oni potajno čine. Sve što je otkriveno, svetlo rasvetljuje. Jer, plod je svetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13).
Ne tražimo odmazdu. Kao pravi kršćani oprostili smo zločincima i molimo se Bogu kao što je i sv. Arhiđakon Stjepan molio za duše onjih, koji su njega ubijali.
Oprostiti, ali nikad zaboraviti da ne bi se ponovilo.
“U blaženom usnuću vječni pokoj podaj Gospode usnulim slugama svojim svim poginulim na Bleiburgu i Križnim putovima i učini im vječni spomen.”
VJEČNI IM SPOMEN!
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar