Sliku, skulpturu ili bilo koje drugo likovno djelo na kojemu ne možemo razaznati motiv i imenovati ga, nazivamo apstraktnim djelom. Ono na kojem je motiv prepoznatljiv, nazivamo figuracijom. Oba oblika postoje oduvijek, no figuracija se pokazala veoma prikladnom za upotrebu i propagandu političkih ideologija 19. I 20.stoljeća. Interesantno je da se prije tog vremena uopće ne spominju ti termini, budući da je gotovo uvijek motiv bio prepoznatljiv, pa nije bilo niti potrebe govoriti o tome. Međutim,u slikarstvu nekih umjetnika kao npr. Wiliam Turnera jasno je vidljivo dvojstvo figuracije i apstrakcije koju vješto koristi oslobađajući svoje scene pejzaža i mora. Pojavom fotografije slikarstvo se oslobađa doslovne i isključive figuracije, ali istovremeno koristi fotografiju kao što je od 16.st. koristilo i cameru obscuru – kao tehničku pomoć i predložak.
U ushitu buđenja građanske i nacionalne svijesti, slikarska je figuracija trijumfirala u historijskim kompozicijama i portretima, dok je politička zloupotreba figuracije slikarstva i kiparstva dosegla svoj vrhunac veličanjem fašizma u likovnoj kreaciji „Übermensch“-a i arijevske rase, a poništavanjem svekolike drugačije umjetničke produkcije koju se proglasilo degeneričkom (entartete Kunst). Veličanje komunizma s druge strane provodilo se u sličnom impersonalnom obrascu prikaza radnika i socijalističkih vođa na slikama skulpturama i spomenicima. U oba slučaja je trebalo stvoriti likovni ideal i obrazac, za brzo mobiliziranje i pokretanje mase. Upravo je zbog zadnje zlouporabe figuracija doživjela težak udarac u postmodernoj, te je morala uzmaknuti pred naletom apstrakcije čija je prvotna uloga je bila vizualno razmontirati fašisto-komunistički svjetonazor. Apstraktna je umjetnička produkcija postala bunt slobodarskog, avangarda, vizualni political corretness koj je uspješno krčio sebi put i povezivao istok i zapad, usprkos tihom ratu i željeznoj zavjesi sve do pada berlinskog zida i sloma komunizma. Naravno, kao i uvijek kada se umjetnost stavi u službu nekoga ili nečega, dogodi se prije ili kasnije da samu sebe zapostavi i time izgubi svoju osnovnu karakteristiku – trajnost i sveobuhvatnost.
Ukratko, na društveno-političkoj pozornici se izmjenjivao figurativni i apstraktni izražaj po društveno-političkom diktatu. Posljedica svega toga je „mrlja“ nazadnog i tradicionalnog na figurativnoj i zaštitni znak napretka i slobode koji je bio namijenjen apstraktnoj umjetnosti. Općenito gledano, to je bilo tako sve do pojave nove figuracije na prijelazu tisućljeća koja najavljuje kraj vladavine apstrakcije i ponovo uspostavlja izgubljenu ravnotežu. Suprotnost apstraktnog i figurativnog politički jednostavno više nije bila potrebna i postaje suvišna kategorija u umjetnosti. Ali, što učiniti s mnoštvom eseja i znanstvenih radova o navodno krajnjem dometu umjetnosti – apstrakciji? To se moralo nekako opravdati, budući da je postalo sve jasnije da se radilo o pukoj političkoj manipulaciji određenog društvenog trenutka.
Upravo zato što je ta lažna teorija ostala „visjeti u zraku“ i izgubila tlo pod nogama, još uvijek postoji sklonost postmodernističke teorijske prakse ka strogoj podjeli između figurativnog i apstraktnog, te je logično, izmišljena nova lažna podjela i terminologija: pojam konzervativne i suvremene umjetnosti. U toj podjeli, konzervativnoj umjetnosti trebala bi većinski pripasti figuracija –u prijevodu: tradicija i nazadnjaštvo, a suvremenoj ili alternativnoj apstrakcija, odnosno napredak i sloboda. Tako i danas ne vrijedi puno biti slikar ili kipar – cijeni se više biti „suvremeni umjetnik“, dok se pri tom zaboravlja da su svi živući umjetnici koji danas stvaraju – suvremeni, a ne neki duhovi iz prošlosti.
Da bi mogli razotkriti laž ovakve podjele na konzervativnu i suvremenu umjetnost, potrebno je zapitati se u kojoj je mjeri apstrakcija uopće djeljiva od figuracije? Naime, u onom trenutku u kojem se likovno djelo materijalizira u dvodimenzionalnom formatu papira ili platna, ono je već – apstrahirano, pojednostavljeno i promijenjeno. Stvarni objekti i likovi ne postoje u slici jer je naslikani obraz, nos ili oko; vrč, cvijet, val, nebo ili bilo koji drugi motiv, stvoren na papiru ili platnu, pomoću likovnih elemenata crte, plohe ili potezom kista. Također, crtež, slika ili grafika su dvodimenzionalni „predmeti“, koji koriste trodimenzionalnu stvarnost kao predložak. Transformacija u apstraktno razmišljanje se događa već u glavi slikara, kipara i crtača, tamo gdje počinje i završava proces umjetničkog stvaranja. Čak i takozvani konzervativni umjetnici figuracije vide i gledaju apstraktno, inače ne bi bili u mogućnosti učiniti taj mentalni skok.
Ako se radi o prepoznatljivom predmetu ili o nekoj osobi, slikar će ju kadrirati na svom platnu, istovremeno vodeći računa o formama i plohama koje se nalaze u tom njegovom kadru i o njihovim međusobnim odnosima u prostoru, boji, osvjetljenju. Pri tome umjetnik sve elemente stvarnosti uzima i upotrebljava po potrebi i po vlastitom umjetničkom nahođenju, stvarajući vlastiti svijet u slici ili skulpturi. Umjetnik odabire koje stvarne pojavne oblike će izuzeti ili naglasiti u procesu slikanja ili kiparenja. Upravo taj proces se naziva apstrahiranjem i neizostavan je dio svakog stvaralačkog procesa. Zlatni rez koji je prepoznatljiv u svakom likovnom djelu, posljedica je harmonične kompozicije, odnosno uspješnog kadriranja i komponiranja elemenata umjetničkog djela. On postoji u jednakoj mjeri u djelima na kojima prepoznajemo motiv kao i u onima na kojima je motiv neprepoznatljiv. Finalno djelo, bilo ono apstraktno ili figurativno, podređeno je istim zakonitostima likovnosti: zlatnim rezom i kompozicijom koja je rezultat harmonije svih likovnih elemenata.
Štoviše, važno je naglasiti da apstrakcija u smislu rubne, jedva prepoznatljive figuracije, postoji u takozvanoj konzervativnoj ili tradicionalnoj umjetnosti također oduvijek. Svaka umjetnička skica laičkom će oku približiti apstrakciju i ublažiti dojam figuracije. Svaki umjetnik koji sebe naziva apstraktnim, oprobao se prije toga u figuraciji, više ili manje uspješno. Apstrakcija je jednostavna metoda kojom su se svi umjetnici oduvijek služili pri stvaranju svojih djela. Svaka je inspiracija pojavnog oblika, dakle ima korijene u figurativnom, stvarnom doživljaju ili dojmu. Svaka emocija može biti simbolički, ikonografski, figurativno ili apstraktno prikazana. Već i sama upotreba određene boje u impresionizmu, kolorističkom slikarstvu i ekspresionizmu odmak je od figuracije i na nju se može gledati kao na približavanje apstrakciji, svaka namjerno neobrađena ili grubo obrađena ploha figurativne slike ili površina skulpture područje je apstrakcije.
Podjela koja je umjetno stvorena u likovnim umjetnostima na figurativno ii apstraktno direktna je posljedica uprezanja umjetnosti u trenutačna političko-društvena zbivanja, kao što je to i kasnija umjetna podjela na konzervativno i alternativno. Svaka likovna umjetnost u svojoj osnovnoj biti teži premostiti vrijeme i transportirati se u budućnost, dakle istovremeno konzervirati svoje vlastito vrijeme i isporučiti ga budućnosti. Zbog toga podjela ovakve vrste u samom startu poriče samu sebe i nema nikakve veze s onim što nas u umjetnosti ustvari zanima – a to je vrhunska kvaliteta stvaralaštva. Zadnjih dana smo svjedoci sloma takve pogrešne podjele i stranputice u koju nas je kao društvo dovela, jer se ispostavilo da ni oni navodni figurativci među umjetnicima, nisu više u stanju izvesti skulpturu kao portret određene povijesne osobe, kao što smo nedavno vidjeli na primjeru kninske skulpture prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana.
Ingrid Runtić
Ilustracije: slika M.C. Medovića: dolazak Hrvata na more, I. Runtić: Venecija i Val2, Ivan Meštrović: Zdenac života i Grgur Ninski
Vezani članci:
http://hop.hr/tko-je-autor-potpuno-promasenog-spomenika-tudmana-u-kninu/
http://hop.hr/povjesnicari-umjetnosti-uzurpiraju-autorstvo-umjetnicima/
http://hop.hr/runtic-besmrtnost-likovne-umjetnosti-nasuprot-trenutku-konceptuale-i-performansa-2/
http://hop.hr/runtic-tajna-vjecne-carolije-umjetnosti-1/