Slavna Vučedolska kultura je izvorno starohrvatska kultura iz doba antike
Poveznice imena ranoarijevskih Sarasvata i današnjih Hrvata i danas postoje u očuvanim nazivima sadašnjih mjestopisa u Indiji, Izraelu, Siriji, Kurdistanu, Libanonu pa sve do Harvat al Ghora na području Mrtvoga mora
Najstariji zapis o hrvatskom grbu na keramici je sa svetišta u Vučedolu, približno 2800 godina prije Krista, poznatiji kao zapis vučedolska kultura. Da bi se prikrila temeljna značajka vučedolske kulture s hrvatskom nacionalnom odrednicom, u vrijeme postojanja Jugoslavije, vučedolsku kulturu se zlonamjerno izbjegavalo nazvati pravim imenom starohrvatske kulture. Zanimljivo je i to da se vučedolska kultura do kraja Drugog svjetskog rata nazivala regionalnim imenom kao slavonska kultura, a pod tim imenom bila poznata i u svjetskoj literaturi. Očito je zajednički imenitelj Karađorđevićeve i Titove Jugoslavije u skrivanju vučedolske kulture s hrvatskim nacionalnim bićem i hrvatskom kulturnom baštinom. Glede toga imali su isti cilj, samo su im metode bile različite u pokušaju ostvarenja istoga cilja. Komunistički slavisti rado su prihvatili sugestiju Nijemca Roberta R. Schmidta koji je i otkrio 1938. godine slavonsku ( vučedolsku ) kulturu i prihvatili promjenu nazivlja iz slavonske kulture u vučedolsku kulturu. Jedino nikako nisu pomislili preimenovati je u jedini ispravan naziv za vučedolsku kulturu, a to je starohrvatska kultura. Vučedolce su čak srbokomunisti proglasili Grcima. Mogli su Srboslaveni Vučedolce izmisliti i precima izvanzemaljaca da im je tako što palo na plitku pamet prazne i od mržnje spram Hrvata usijane i obnevidjele srboslavenske lubanje, jedino im se ni slučajno nije mogla makar i nehotice omaknuti istina da je vučedolska kultura zapravo starohrvatska kultura. Nikoga među srbofilima bivše Jugoslavije nije zanimala činjenica da su šahovnice koje su Vučedolci često izrađivali na keramici i čiji se simbol ukrasa i modela nastavio u kontinuitetu, nastavio do današnjeg doba, ujedno i neoborivi dokaz izravne poveznice i duhovnog i nacionalnog pripadanja vučedolske kulture hrvatskoj kulturnoj baštini. Dapače, na djelu je bila bezočna krađa i krivotvorenje i onih najstarijih korijena i duhovnog i kulturnog naslijeđa s predznakom hrvatske kulturne tradicije, a to je sezalo vremenski i u doba prije Krista, samo da bi Srbi tisuću puta ponovljenu laž pokušali prodati svijetu kao samo njima znanu “istinu.” Danas je genetička struktura stanovništva Hrvatske nepobitno dokazala da su Vučedolci preci današnjih Hrvata, ali nazivlje vučedolska kultura i dalje je ostalo.
Na huritskom prostoru pronađena je šahovnica u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. godine prije Krista. Iz približno 900. godine prije Krista pronađen je hrvatski grb na obrednoj vazi s kljunom za lijevanje u Sialknekropoli kraj Teherana, zatim na grobnici Neapola Skitskog s Krima iz razdoblja od 1. do 3. stoljeća prije Krista i mnoge druge arheološke iskopine. Crveno – bijela polja označuju strane svijeta zapad i jug, ali bijela boja također označava Svjetlo i sinove Svjetla, dok je crvena boja znak života. Zanimljivo je da je na grobnici Neapola Skitskog hrvatski grb počinjao s bijelim poljem. Cetingradski grb također je počinjao prvim bijelim poljem, kao i grb na pročelju crkve svete Lucije u Jurdanovu na Krku. Zlatni lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Sarasvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako: SaRasVATi ( sanskrt ), H(A)RahVAiTi – AuRVAT – HARVAT ( zend – avestijski ), HuRaVAT ( arijsko – huritski ), ARaQuUTtu ( asirski ), ARoMATi – Ha – RrauMATiš – ARraoVATiš – H(A)RruMATiš ( elamski ), H(A)RauVATiš – H(A)RauVATaiia – H(A)RahVATiš – H(A)RauVATiya – H(A)RauVATim – ARruVAuTti – H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko – babilonski), izgovaralo se H(A)RVAT i HRVAT, HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD, ARiVATes, ARViATes ( latinski ), HORoUAThos i HOROAThos ( Tanais . 2. i 3. stoljeće ), CHROATorum ( povelja kralja Trpimira iz 852. godine ), CRUATorum ( Šopot, 9. stoljeće ), HRoBAToi što se čita kao HrOVAToi ( Konstantin Porfirogenit, 10. stoljeće ), HARVAT – HORVAT – HRVAT ( današnji oblici ). Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana. Spomenimo tek neke najpoznatije oblike naziva hrvatskog imena na tim prostorima kao što su slijedeći: Chrovat u Indiji, Horbata i Horvat imena sela u Izraelu, Harvat – Sedom i Harava nazivi dolina u Izraelu, Horbat i Arwad i Arwata u Siriji, Harw, Arbat, Hirwat, Harawit u Kurdistanu, Horbat u Libanonu, Harvat el Ghor u oblasti Mrtvoga mora i mnogi drugi mjestopisi. Možda je najveću potvrdu poveznice hrvatsko – iranskih korijena istaknuo iranski veleposlanik Mohammad Asavesh Zarchi koji je samo potvrdio da i danas u sjeveroistočnom Iranu postoji područje koje se zove Hrvat. Ostali oblici evolucija imena Hrvat kroz gotovo šest tisućljeća od arijske riječi Sarasvati rabili su se nazivlja u dugome nizu kao što su: Aruvat – Harahvaiti – Aurvat – Harauvatim – Harahvat – Horohvat – Arivates – Horovathos – Hrovatoi – Crvat – Hrobat – Croat – Hervat – Hirvat – Arvat – Rvat. Ako s današnjim Hrvatima povežemo i ostala hrvatskodinarska plemena, možemo brojno nazivlje i popuniti još imenima Hatti, Hittiti, Hatiari, Hatuari, Arihati i slično. U ovom povijesnom sažetku arijsko – hrvatskog, te medsko – hrvatskog prikaza postojanja hrvatskog naroda, čemu se ideološki i politički indoktrinirani panslavisti još i danas žestoko opiru, vidljivo je da je hrvatski narod jedan od najstarijih naroda na svijetu. Što se tiče Europe, genetika je dokazala da su Hrvati poslije Baska najstariji narod u Evropi, star oko 24 000 godina. Baskijski genetski haplotip je jedini stariji od hrvatskoga haplotipa na tlu Europe i pojavio se pred 40 000 godina na europskom kontinentu.
Kao što se vidi iz svega iznijetog preci današnjih Hrvata dali su veliki obol razvitku slavnoga Perzijskog Carstva, a ono je doživjelo vrhunac moći za vrijeme carevanja Darija Velikog. I kao što je povijesno poznato, helenski kralj i veliki ratni vojskovođa Aleksandar Makedonski 335. godine prije Krista razorio je i opustošio Svjetsko Carstvo Darija Velikog i navijestio uspostavu panhelenske dominacije. Danas u ogromnoj pohlepi mnogi srpski, makedonski i albanski povjesničari Aleksandra Makedonskog nacionalno svojataju tvrdeći kako je bio ovisno od potreba i želja pojedinih političkih vlasti u Srbiji, Makedoniji i Albaniji, čas Srbin, čas Makedonac, čas Albanac. Međutim, taj slavni imperator je bio čistokrvni Grk, baš kao i njegov otac i prethodnik na grčkome tronu kralj Filip, a obojica imaju sufiks Makedonski, jer je naziv Makedonija u antici označavao isključivo zemljopisni, a nikako i nikada bilo kakav državni i zaseban nacionalni i etnički teritorij izvan prostora antičke Grčke. Tako i Filip i njegov sin Aleksandar nose uz vlastito ime i pridjev vladarske titule Makedonski, ne da bi se istaknula njihova etnička pripadnost makedonskoj naciji, koja je kao takva nastala tek u Novom vijeku, nego da bi se uz pridjev Makedonski kazalo kako dva etnička Grka Filip i njegov sin Aleksandar vladaju suvereno i golemim prostranstvima sjeverne Grčke, koja se u antici zvala Makedonija i gdje su u to daleko antičko vrijeme živjeli samo Stari Grci. Antička Makedonija je samo tadašnji sjeverni dio grčke države, kao što su usporedbe radi Slavonija i Dalmacija dio države Hrvatske. U antičkoj Makedoniji živjeli su tad Grci, jednako kao i u Epiru, Peloponezu, Tesaliji ili u samoj prijestolnici Ateni. Naravno, nakon perioda Velike seobe naroda u 6. i 7. stoljeću sve do današnjega dana u sadašnjoj Vardarskoj Makedoni žive listom etnički Bugari, koje su Srbi stoljećima pokušavali prevariti da su Makedonci zapravo Srbi, jednako kao što Srbi svijetu prodaju maglu, ili bezobraznije rečeno, muda za bubrege da su takozvani Bošnjaci potomci islamiziranih Srba a ne Hrvata od kojih svi izmišljeni Bošnjaci, ustvari Hrvati islamske vjere jedino etnički i potječu. Sličan scenarij su Srbi napravili i s potomcima Crvenih Hrvata, danas poznatim pod imenom Crnogoraca. Uz potporu i promidžbu SPC Srbi su katoličke Hrvate u prvotnoj i povijesnoj hrvatskoj južnoj pokrajini Duklji, nasilno odvojili od RKC i tamošnji hrvatski narod zloporabom SPC u političke svrhe pretvorili dijelom u Srbe, a dijelom u Crnogorce. Na prostoru povijesne i etničke hrvatske zemlje Duklje, znane danas kao Crna Gora, Srbima su u ostvarenju plana SPC obilato pomogli tijekom burne i duge povijesti Rusi i Grci, dok su u Bosni i Hercegovini nacionalnom i vjerskom pretapanju Hrvata u Srbe najviše doprinijeli, pored SPC i uloge Srba, još kao faktor odluke i Turci. Naglasimo i činjenicu da je iz doba Aleksandra Makedonskog pojam Makedonije samo oznaka zemljopisnoga područja sjeverne Grčke i to će tako potrajati tijekom cijeloga niza stoljeća i nakon Krista. To je jednako vrijedilo za područja današnje Egejske, Vardarske i Pirinske Makedonije, koje se danas nalaze u tri različite države u Grčkoj, Makedoniji i Bugraskoj i tamo sad žive različiti narodi. Nekad su i Vardarska i Pirinska Makedonija, danas pod državnom vlašću Makedonaca i Bugara, kao i Egejska Makedonija sa Solunom kao svojim središnjim gradom bili dio jedinstvene antičke Makedonije u kojoj su živjeli samo Grci i govorili grčkim jezikom kao i oni u Ateni. U vrijeme vojničkoga trijumfa Aleksandra Makedonskog na prostoru bivše etnički hrvatske satrapije Skudre u sklopu Perzijskoga Carstva ( druga je hrvatska satrapija u Perzijskom Carstvu bila Harahvaitija ), odvaja se iz sastava dotadašnjega Carstva kao zasebna i novostvorena državna cjelina tračka zemlja u kojoj kao većinski narod obitavaju Tračani. To zaklapa prostor dijelova današnjih zemalja Turske, Grčke, Srbije i Bugarske. S druge strane, prostor između Karpata i Jadranskog mora pripada politički organiziranoj zemlji Panoniji. Na taj način se mnogobrojni hrvatski migracijski korpus razdijelio na dva dijela i to europski i perzijski. Evropski hrvatski korpus u Panoniji kroz stoljeća će doživljavati osvajanja Rima, Bizanta, sjevernih slavenskih država, da bi je Mađari u 9. stoljeću razdijelili na dva dijela. Perzijski hrvatski korpus nestajat će u nasilnoj helenizaciji i asimilaciji od drugih naroda Starog istoka do konačnoga uništenja za vrijeme rimskoga cara Trajana koji je 106. godine osvajanjem Zakavkazja uništio zadnju huritsku kulturu, a time i najveći dio tragova nazočnosti prvotnih Hrvata u tim krajevima svijeta.
Može se zamijetiti da je dvanaest godina vladavine Aleksandra Makedonskog i dva stoljeća helenističke kulture imalo tako velik utjecaj na sveopću europsku civilizaciju, a među ostalim i na hrvatsku povijesnu znanost. Grci su primili u naslijeđe, odnosno oteli od najvećeg svjetskog carstva uopće, dakle od Perzije, sva znanstvena dostignuća u matematici, fizici, astronomiji, arhitekturi, povijesti, filozofiji i brojnim drugim znanstvenim disciplinama. Jedino što Grci nisu prihvatili od Perzijskog Carstva je jednobožačka religija zaratustraizam, vrlo sukladna, gotovo istovjetna Abrahamovim religijama, već su ostali vjerni svom poganstvu, krivovjerstvu i drevnoj grčkoj mitologiji. Tako se grčka mitomanska povijesna znanost sa svim znanstveno filozofskim sadržinama gotovo ukorijenila u hrvatskoj kulturi, pa se stječe krivi dojam da je sve vrijedno što se dogodilo na našim prostorima u to doba prije Krista, počelo od vremena bezbožnika i slinika Aleksandra Velikog, zvanog i znanog u historiografiji još i imenom Aleksandra Makedonskog. Više je razloga za takvo stanje, ali glavnim razlogom se može smatrati iracionalna i posve nekritička opsjednutost, štoviše posvemašnja fascinacija naših hrvatskih kainovaca, masonskih slavista, za koje je grčka krivovjerna civilizacija njihova Biblija, a hrvatska bogata kulturna baština prije dolaska njihovih Južnih Slavena baština isključivo grčke, rimske ili neke druge strane civilizacije. To je tumačenje iskrivljene povijesti iz kuta hrvatskih panslavista. Njihov panslavenski pragmatizam u zadnja dva stoljeća u službi vladara svijeta i srpskog hegemonizma, čiji su oni bitan kotač u srpskom paklenom stroju promicanja povijesnih znanstvenih laži i krađa, sustavno je gušio svaku povijesnu istinu o stvarnom podrijetlu velikog hrvatskog naroda, te o potpuno raznorodnoj genetičkoj pripadnosti Hrvata i Srba. Njihovi vladari stvarali su godinama nemali broj iz redova hrvatskih intelektualaca, političara i uglednika leminge. To je naziv malih glodavaca poznatih po tome što slijepo prate jedan drugoga kada se bacaju s vrha litice u sigurnu smrt, iako su svjesni svoje pogibelji. Dakle, misaoni proces ljudskih prodanih duša uopće ne prelazi razinu sposobnosti razmišljanja glodavaca lemingi, onih što su umislili u svojoj bolesnoj uobrazilji da od prostodušnog i časnog hrvatskog puka mogu po uzoru na vlastiti životni odabir puta u propast silom praviti papagaje i zombije, ali grdno su se prevarili u procjeni kao i njihovi srpski nalogodavci i politički poslodavci, kojima su se hrvatske ljevičarske leminge prodale za Judine škude.
Dragan Ilić
HOP
