Rimski antički pisac, znanstvenik i zemljopisac Plinije Stariji piše kako je Panonija u antici obuhvaćala Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istočnu Austriju i Beč, Kosovo, zapadni dio Srbije i Makedoniju i da su sve pobrojane zemlje naseljavali Hrvati ili na latinskom plemena Arivates
Panonija je u antičko doba obuhvaćala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istočnu Austriju i Beč, Kosovo, sjevernu Albaniju, zapadni dio Srbije i Makedoniju do vremena kralja Filipa, oca Aleksandra Makedonskog. Žitelji Panonije Iliri naselili su čitavu sjevernu stranu talijanske “čizme.” Stoga, povijesno gledano, ako je Galija postala Francuska, Panonija je postala Hrvatska. Plinije Stariji konstatira u svojim povjesnicama da su Panoniju s obje obale rijeke Save naseljavala plemena Arivatis, što je latinski naziv rimskih pisaca i kroničara za Hrvate iz antičkog vremena. Kroz Panoniju su prolazili najvažniji trgovinski putevi, od plovne rijeke Dunav do jantarske ceste koja je povezivala Rim s Baltikom. U austrijskom Gradišću je dobro očuvan dio ceste u Mučindrofu. Stanovništvo Panonije je starosjedilačko stanovništvo Dinaraca Hrvata s doseljenim medsko hrvatskim stanovništvom iz Perzijskog Carstva, potomcima starih Dinaraca, a govori jezikom medskih doseljenika, koji možemo zvati panonski jezik. Sačuvano nazivlje imena medskih doseljenika je zagrebačka gora Medvednica, jer medvjed je simbol Medijaca. Stanovništvo Panonije se naziva Iliri. Povjesničar Herodot poistovjećuje nazive Iliri, Veneti i medski doseljenici. Iliri žive u heterogenim skupinama plemena kao što su Liburni, Japodi, Peonci, Histri, Dalmati, Daorsi, Ardijevci, Plereji, Mezeji, Taulanti i mnogi drugi i plemenskih saveza do 250. godine prije Krista kada žive u organiziranoj državi. Zanimljivo je za Ilire što su prvi nepobitni dokazi u svijetu u vezi proizvodnje alkoholnih pića potvrđeni upravo kod ilirskog plemena Taulanta i to alkoholno piće medovina.
Vitezovi u Panoniji koji su nazivlje dobili po konjima su se u Medeji nazivali Hatti, dok su se u Panoniji, poglavito Bosni, nazivali Ari – Hati, Autari – Hati ili Daisti – Hati. Činjenica je da su ti isti Hatti ( Hrvati ) uzgojili prvu čistokrvnu pasminu konja, poznate bijele konje koji su se u antici nazivali nizanski konji, a kasnije su potpuno pogrešno nazvani arapski konji. Najstarija ergela takvih konja koje mi nazivamo lipicaneri prema pisanju putopisca Herodota iz 5. stoljeća prije Krista, bila je nedaleko od Đakova, gdje je u antici bilo značajno naselje Medijaca. Herodot nas podsjeća da su Medijci prvi izmislili medicago satiua ili lucernu za prehranu konja, a da su na našim prostorima prvi sađeni vinogradi, breskve, limuni, šipak, jorgovan, jasmin i mirta. Prvi ilirski kralj bio je Agron koji je stolovao u radu Skodri, odnosno Skadru na rijeci Bojani u današnjoj sjevernoj Albaniji, a ilirska država postala je značajna pomorska sila Sredozemlja. Nakon smrti kralja Agrona 230. godine prije Krista, za vrijeme slavne ilirske kraljice Teute, Agronove udovice, počelo je rimsko osvajanje ilirskih područja. Rimljani su osvajali Ilirik postupno, komad po komad, pleme po pleme, da bi nakon osvajanja pojedinog plemena isto pleme upotrijebili za osvajanje drugih ilirskih plemena. Rim do pada Kartage 146. godine prije Krista nije imao snage za sveopće osvajanje Ilirika. Zbog toga je vjerojatno Katon Stariji, rimski imperator i vojskovođa iz Trećeg punskog rata, sve svoje govore završavao pokličem: ” Ceterum, censeo Carthaginem esse delendam!” ( “Uostalom, mislim da Kartagu valja razoriti! “)
Za vrijeme neodlučnog kralja Gentiusa koji je gotovo podanički podnosio makedonsko rimske sukobe, pljačku i osvajanje ilirskih područja i odvođenje ilirskog puka u roblje, pad Ilirije, južno od rijeke Save, bio je neminovan. Dogodio se 3. rujna 171. godine prije Krista. Bio je to pad zemlje velikih ratnika koja je u to vrijeme imala dvjesto dvadeset ratnih brodova, što je stotinu više od slavnoga hrvatskog kralja Tomislava jedanaest stoljeća poslije toga. Padom Ilirije Rimljani su osnovali svoju provinciju Dalmaciju na čije obale počinju naseljavati Latini i ostala romanska plemena. Dalmacija je zauzimala teritorij današnje Hrvatske južnije od rijeke Save, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, zapadnu Srbiju južno od Dunava, Crnu Goru, sjevernu Makedoniju i sjevernu Albaniju. Prema pisanjima svetog Jeronima, filozofa i jezikoslovca hrvatskih korijena, koji je živio od 347. do 420. godine, najsjeverniji veći grad Dalmacije bio je Stridon, a to je današnja Banja Luka, grad u kojemu se sveti Jeronim rodio. Sjeverni dio Panonije Rimljani su postupno zauzimali, a svoj prostor su zaokružili 34. godine prije Krista. Na tom dijelu su osnovali provinciju Panoniju koja je obuhvaćala prostor današnje sjeverne Hrvatske, zapadni dio Mađarske do Dunava, istočnu Austriju, Vojvodinu, Slovačku i dio Slovenije. Zapadni dio Panonije nakon Dioklecijanovih reformi 297. godine Rimljani zovu Panonia Savia prema rijeci Savus ( što je latinski naziv za Savu ), a prostirala se od Karlovca i Banja Luke do Bratislave i zapadno od Dunava s gradom Bečom. Od rimskog naziva Savii ili Savensi poteklo je i zajedničko ime za narode koji su govorili sličnim jezicima. Tako Savensi, što je latinska inačica za Slavene, stoje i danas kao nazivlje država Slovenije i Slovačke i hrvatske pokrajine Slavonije. Ukrajinski monarh Nestor iz 11. stoljeća tvrdio je da je pradomovina Slavena rimska pokrajina Panonia Savia, a ne zemlja sjeverno od Karpata. Sasvim je izvjesno da sjeverno od Karpata nikada nije postojala nikakva izmišljena država Sveslavija, što nas i danas uporni slavisti jugoslavenske provenijencije žele lažno podučiti, već se sjeverno od Crnog mora nalazila skupina primitivnih slavenskih plemena, doseljenih iz Panonije Savie, koja je na tim prostorima živjela s avarskim plemenima.
U papinskom ljetopisu 641. godine spominje se prvi dodir Hrvata s kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina, što se uzima kao početak procesa pokrštenja. Drugi izvori spominju opata martina, koji je nakon 3 godine boravka u Hrvatskoj doveo u Rim hrvatske mladiće zbog obuke kršćanskoj vjeri, što je početak pokrštavanja. Prihvaćanjem kršćanske vjere Hrvati su potpislai 680. godine proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti. Bizantski car Konstantin Porfirogenit prepičao je tekst ovog zanimljivog ugovora u svojim povijesnim spisima, a njegove riječi o pobjedničkoj ulozi i mjestu Hrvata i Hrvatske u vojnoj povijesti Balkanskog poluotoka zabilježio je, pozivajući se na povijesna vrela Porfirogenita o vojničkim trijumfima Hrvata nad Bugarima i francuski državnik i povjesničar Alfred Nicolas Rambaud ( 1842 – 1905 ). Taj visoki francuski uglednik, dobro znan i najužem krugu srpskih političkih uzvanika na dvoru Obrenovića, poslije i Karađorđevića, ujedno i član “Akademije moralnih i političkih nauka Srbije” od 1897, te član “Srpske kraljevske akademije”, kao i francuski profesor povijesti na Sorboni od 1881, zatim predavač povijesti na Universite’ de Caen Basse – Normandie kao i na Universite’ de Lorraine, a od 1896 – 1896. i ministar narodne prosvete Francuske, Srbima je dao jedinstven povijesni poučak i istinsku političku, znanstvenu i povijesnu lekciju slijedećim citatom:
“Što se tiče Hrvatske i ona je od svoje strane pridonijela da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna i proširenje bugarskoga carstva do Jadranskog mora. Ona je osujetila barbarsko istrjebljenje žiteljstva Srbije. Ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama. Ona je do posljednjega čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu Porfirogenitu, bugarsku vojsku poslanu protiv nje poslije bugarskog osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti južnoslavenske protiv pohlepe Bugarske, koja se tada još nije bila poslavenila. Hrvatska na sjeveru mnogo je više nego Drač na jugu omela naslejdnicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom.”
Izvor: Alfred Nicolas Rambaud: “L’ empire grec au dixieme siecle ( Constantin Porphyrogenete, Paris, 1870, stranica 464 ).
Dragan Ilić
HOP
