Na tronu Crvene Hrvatske i Antskoga saveza od Moskve do Dunava u Rumunjskoj od 558. do 582. bio je najmoćniji ranohrvatski vladar najprostranije države jugoistočne Europe Ardagast dok je Bijela Hrvatska pod vodstvom germanskoga cara Sama od 623 – 658. bila među najvećim europskim državama uz najveći dio Karpata i zapadne Panonije i od Save do Sudeta i Galicije
Slovenci su najzapadnije hrvatsko pleme jer su do 658. živjeli u sastavu Bijele Hrvatske kad se ona raspala pred udarom Avara na Bijelu Hrvatsku, Moravsku i Karantaniju ( Sloveniju ) i sve do 658. Slovenci su bili etnički alpski Hrvati sa središtem u Krnskom gradu blizu Celoveca u Koruškoj
Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi Bosporskog kraljevstva na Azovskom moru dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su također još brojni arijski Sindhi, Maeoti i drugi narodi. Ova je država u 3. stoljeću pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon 200. godine s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje poslali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu. Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom nakon 374. godine uništile s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti ( Hrwts ) u Ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi Crvenu Hrvatsku pod sarmatskohoritskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir od 374. godine, po komu je izvjesno i ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy ( 406 – 454 ), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Atilom provala germanskih Langobarda duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. godine kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535. do 558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljevanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantskoslavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji Pijemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko – hrvatski savez slavenskoiranskih etnoskupina. Od 558. do 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatskohoritski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi od današnje Moskve pa sve do antske tvrđave Adina na Dunavu kod Silistre u Rumunjskoj. Tamo on pogiba u boju s bizantskim vojskovođom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije i vladao od 582. do 593, a nakon njega zadnji horitski kralj Mezamir ( 593 – 602 ), koji također pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.
Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602. do 610. godine preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini u Galiciji i Bukovini, dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije, te Moldove sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate u savezu sa zapadnom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjekovne karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim LIbicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom ( 623 – 658 ), kada je postala jedna od najvećih europskih država u sedmom stoljeću i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku, koje je dalje povijest od 658. do 869. godine opet slabije poznata. Od 869. do 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. stoljeću domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od 955. godine istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. godine zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno 992. godine ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao takozvanu Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. godine češki kralj Boleslav Prvi razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. stoljeća preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.
Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata. Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavno bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavenskosarmatske Penkovske kulture od 6. do 7. stoljeća. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava to jest srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju ( Moldova ), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khuradab u Podoliji. Drugo prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. stoljeća uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, to jest neslavenski nazivi iranoalarodskog ili hetoanatloskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakova i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu otprilike do sadašnjih sjevernih granica Mađarske i Rumunjske.
Dragan Ilić
HOP