Od 1.-11. travnja je na izložbi u palači Milesi u Splitu, trajao Salon suvremene sakralne likovnosti u sklopu 30-tih Dana kršćanske kulture. Izložba Salona održana je u organizaciji nakladne kuće Verbum uz suorganizaciju programa s Dubrovačkom i Šibenskom biskupijom, pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, ministarstva kulture te Splitsko-makarske nadbiskupije. Na ovoj izložbi (kako smo izvijestili u travnju) sudjelovala je i akademska slikarica Ingrid Runtić (inače urednica kulture HOP portala) sa svojom slikom „Isusovo rođenje“ (Poklonstvo sveta tri kralja), koja je na izložbi bila vrlo zapažena i hvaljena, a koja je prilikom skidanja postava izložbe – nestala na gotovo puna dva mjeseca, kako smo i izvijestili u našem članku od 4. lipnja ove godine.
Što se ustvari dogodilo s tom slikom? Evo slijed događaja kojeg smo uspjeli rekonstruirati nakon razgovora sa slikaricom Ingrid Runtić i predstavnicom Umjetničkog vijeća SSSL, akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić:
Naime, kako je bilo dogovoreno s predsjednicom Umjetničkog vijeća Salona, slika je trebala biti dopremljena zajedno sa svim ostalim djelima u atelje članice Vijeća, Dijane Ive Sesartić, odakle je trebala biti raspoređena za povratak s ostalim djelima drugih umjetnika u Zagrebu. Međutim, zbog hitnog skidanja postava (ne znamo razlog toj hitnosti), poneka umjetnička djela su bila zapakirana zajedno zbog istih dimenzija, iako se radilo o djelima različitih autora koja su trebala biti poslana na različite destinacije.
Usprkos tome što je Dijana Iva Sesartić na licu mjesta uvidjela taj propust i upozorila osoblje da pakiraju djela u pakete na taj način, upravo taj propust se dogodilo u slučaju slikarice Ingrid Runtić. Njezino jedino djelo s ove izložbe je bilo upakirano u isti paket između dviju slika Branka Dorotića kaže organizator. Taj paket je, opet u žurbi, preuzeo “hitno” slikar Dorotić iz ateljea Dijane Ive Sesartić, koja prethodno nije stigla provjeriti sadržaj paketa?!
Dorotić je taj paket sam transportirao u svoj atelje na Braču, ne provjerivši ni sam njegov sadržaj dva mjeseca, jer se po njegovim riječima, nije zadržavao u svom ateljeu na Braču. Kada je Dijana Iva Sesartić utvrdila da slika Ingrid Runtić nedostaje u paketu za Zagreb (gotovo 2 mjeseca nakon završetka izložbe), raspitala se i kod slikara Dorotića nalazi li se slika Ingrid Runtić ipak kod njega. On je to prvi put zanijekao, a onda na drugi upit ipak odgovorio da je tu sliku našao u svom paketu na Braču, te je sliku, na dan dogovorene isplate odštete Ingrid Runtić, isporučio Dijani Ivi Sesartić u Split. Sesartić je sliku nekoliko dana poslije vlastoručno isporučila Ingrid Runtić i zamolila ju da potpiše kratku izjavu u kojoj potvrđuje da nema nikakvih potraživanja glede slike prema Salonu sakralne likovnosti, što je ova i učinila.
Zanimljivo je da ovakva izložba koju je otvorio Splitsko-makarski nadbiskup mons. dr. sc. Marin Barišić i koja je svojom tematikom direktno vezana na sakralnost, vjeru i Dane kršćanske kulture, izgleda nije imala nikakvu konkretnu financijsku potporu katoličke crkve, osim blagoslova i medijske pompe, od koje je opet najviše koristi imala Crkva.
Pri tome se nigdje u svijetu, a naročito ne pod ovako visokim pokroviteljstvom Crkve i Države ne bi smio dogoditi ovakav sramotan propust i niz vrlo sumnjivih poteza kojima se u javnosti pokušao zataškati nestanak umjetničkog djela. Naime, kada je autorici javljen nestanak slike, ona je zatražila odštetu u visini vrijednosti slike, a predložen joj je fiktivni prodajni ugovor na koji ona nije htjela pristati, budući da je slika nestala i da je taj nestanak (ili krađa) trebala odmah biti prijavljena policiji. U slučaju da se slika pronađe, a da je slikarica I. Runtić potpisala takav fiktivni i ilegalni ugovor o prodaji slike, ona sama bi bila uvučena u kriminal. Potom je uslijedio prijedlog da se isplati odšteta, ali da se u ugovoru o odšteti unese članak po kojemu slikarica treba vratiti ugovoreni iznos odštete Salonu, ukoliko se slika pronađe. Taj ugovor je slikarica Ingrid Runtić smatrala još skandaloznijim i odbila ga je. Postajalo joj je sve jasnije da se pokušava zataškati pravo stanje stvari. Nakon što su organizatori pristali na uvjete slikarice o hitnoj odšteti za otuđenu ili nestalu sliku, slika je pronađena dan prije dogovorene isplate. U međuvremenu je Ingrid Runtić obavijestila i Papinsku Stolicu o ovom skandalu.
Također, nigdje se u svijetu ovakova izložba na ovakvom visokom nivou ne održava u prostoru koji nije opremljen nadzornim kamerama, nigdje se slike ne isporučuju na samu izložbu bez potpisa odgovornih koji preuzimaju izložbenu građu na ulaznoj i izlaznoj listi za samu izložbu. Osim toga, nigdje u civiliziranom svijetu nije uobičajeno da se slike prevoze bez ikakvog osiguranja, poštom ili privatnim prijevozom trećih osoba. Nevjerojatno je također da nitko od organizatora Dana kršćanske kulture nije našao za shodno pružiti neki adekvatni prostor u kojemu bi se pohranila sakupljena izložbena građa prije i poslije izložbe, pa je Dijana Iva Sesartić kao članica Vijeća SSSL morala ponuditi svoj privatni prostor (atelje) za privremenu pohranu izložbenih djela prije i poslije izložbe.
Jučer je slikarica Ingrid Runtić dobila mail od Dijane Ive Sesartić u ime SSSL (Salona) u kojemu joj se organizatori ispričavaju radi velikih neugodnosti i briga koje je prošla, te joj se istovremeno „ukoliko se ne makne ili ne ispravi članak“ prije objavljen na ovom portalu, prijeti mogućim „koracima“ (čitaj tužbom) koju slikar Branko Dorotić može podignuti protiv nje.
Na sve ovo je akademska slikarica Ingrid Runtić dala izjavu za HOP portal:
Nezamislivo mi je da netko preuzme svoje 2 slike s izložbe i ne provjeri paket 2 mjeseca u kojem se ustvari nalaze 3 slike! Pretpostavljam da gospodin Dorotić zajedno s gospođom Dijanom Ivom Sesartić zna osnove matematike prvog razreda osnovne škole i zbrajanje barem do 10; a to znači da 3 slike NISU 2 slike, pa nije jasno kako njih dvoje akademskih građana nisu uspjeli izbrojati do 3 i shvatiti da imaju sliku viška u paketu, odnosno da je silno pošteni Dorotić (za čiju čast se u dopisu upućenom meni jako brine Vijeće Salona) odnio jednu sliku više nego što ih je donio na Salon, i to baš moju! Tko ne vjeruje u slučajnosti, može mi se pridružiti…
Slika nije upaljač ili pribadača da se može na takav način zametnuti, a u ovom slučaju se radi o mojoj slici koja je poprilično velikih dimenzija 70×100 cm (dakle duža stranica joj je 1 metar!). Neukusne izgovore tipa kako slikar može biti sretan kad mu netko ukrade sliku, a koje je izrekao sam Dorotić kada sam saznala da je slika pronađena kod njega, krajnje su neprimjerene i nedostojne Salona, njega samoga, kao i mene same!
Uopće ne razumijem kako se netko tko je i sam umjetnik može s takvom nonšalantnošću ponašati prema ovako ozbiljnim stvarima! Kao definitivno oštećena strana u ovom skandalu neću dopustiti nikakve, pa ni skrivene prijetnje ili ucjene upućene meni ili portalu HOP koji je jedini u medijima popratio čitav ovaj nemili događaj – i to od osobe koja je moju sliku bez mog dopuštenja i znanja držala u svom ateljeu!
U samom slijedu činjenica vezanih uz ovaj užas kojeg sam proživjela zbog nestanka svoje slike, vidljiv je čitav niz blago rečeno sumnjivih postupaka. Greške se događaju svima, no toliko „slučajnih“ pogrešaka u nizu jednostavno nisu više nikakva slučajnost.
Pošteni bračanin Dorotić bi vjerojatno prije neke druge izložbe trebao naučiti brojiti do deset da nekom drugome ne uzme u svome veselju i neznanju matematike sliku, jer ionako naši galeristi ne prakticiraju osiguranje slika ili kamere na izložbama, pa će onda zbog neznanja matematike Dorotića i ekipe biti panika mjesecima, a pošteni antimatematičar će svoje poštenje morati ganjati po sudovima, manje ili više korumpiranim.
HOP
