Svakih par godina odem na završnu izložbu studenata likovne Akademije. Vjerujem da mi je ovo bio zadnji put – toj ustanovi nema više spasa, a ja ne želim gledati kako se sustavno uništava sve što je nekada vrijedilo u njoj. Kada se sjetim na kojim idealima je ta akademija izgrađena i tko su bili prvi nastavnici (Robert Frangeš Mihanović, Rudolf Valdec, Robert Auer, Oton Iveković,Bela Čikos Sesija, Menci Clement Crnčić i Branko Šenoa), naročito mi je žao vidjeti na što je ta akademija spala.
Nastavnički kadar je danas dno dna (uz vrlo rijetke iznimke), studenti brljaju bezveze jer ih nema tko školovati i nečemu naučiti. Jasno je po izloženim radovima da studenti uglavnom ne posjeduju talent (nekoliko prihvatljivih radova mogu nabrojiti na prste jedne ruke), a oni koji su ovo časno zvanje i poziv shvatili ozbiljno, nemaju tamo nikoga tko barem zna umjetnički “zanat”, a kamoli nešto više. Zanemarujući performerstvo, dosjetke i budalaštine koje veze nemaju s likovnošću, mogu tek izdvojiti nekoliko akvarela, jednu sliku i par grafičkih uradaka.
Upravo porazno.
Zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti koja je bila prije samo 30-tak godina jedna od najcjenjenijih u svijetu, je potpuno uništena iznutra jezivo lošim kadrovima, vjerojatno izabranima po ključu podobnosti, koji su sustavno doveli ovu važnu instituciju do beznadnog stanja.
Izloženi radovi odražavaju dvojako beznađe: bezidejnost (koja proizlazi iz netalentiranosti) i nemogućnost izraza u likovnim medijima zbog osnovnog nesnalaženja i nepoznavanja likovnih tehnika. Posebno me boli činjenica da je gotovo nemoguće pronaći makar jednu sliku u ulju koja bi svjedočila o poznavanju osnova te tehnike – i to kroz sve godine studija i kroz sve slikarske klase. Što se kiparstva tiče, izlošci i kiparske klase nalikuju na neke jezive dječje igraonice iz horor-filmova, uz par vrlo, vrlo rijetkih iznimki.
Ingrid Runtić
HOP
