TEŠKO JE NAPUSTITI SVOG IDOLA
Treba li i nadalje najljepši zagrebački gradski trg nositi ime „Trg Maršala Tita“? Netom izabrani gradonačelnik očito nema stav prema tom pitanju pa tako namjerava raspisati referendum. Odluku o provođenju jesenskog referenduma namjerava staviti pred zastupnike u novo izabranoj Skupštini i to drugi ili treći tjedan nakon prve, to jest konstituirajuće sjednice.
Njegova odluka djeluje vrlo zabrinjavajuće već s aspekta povijesne pripadnosti Zagreba srednje-europskom kulturnom krugu. Može li se u jednom kulturnom i političkom središtu jedne, a isto tako u bilo kojem drugom dijelu, demokratske države bilo čemu dati ime po čovjeku kojeg je međunarodna javnost prepoznala kao 10-og naj većeg zločinca svih vremena? Republika Hrvatska kao članica Europske unije, a i Zagreb kao metropola Republike Hrvatske trebali su već odavno postupiti u sladu Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006. te jasno i glasno osuditi zločine totalitarnog komunističkog režima. Već u skladu s navedenom Rezolucijom davno je trebalo promijeniti ime tog trga i svih drugih trgova i ulica koje nose ime ratnog zločinca Josipa Broza Tita. Nažalost zločini totalitarnog komunističkog režima nisu osuđeni pa se slijedom toga nije mogla dogoditi ni promjena imena tog trga.
Paradoksalno je što odluka o promjeni imena ovog trga ovisi o čovjeku koji je prije nekog vremena pred TV kamerama pozirao s Titovim likom na reveru svog sakoa. On očito ne može protiv svog idola. Naime, samo se lik svog idola ili neki drugi znak ideološke opredijeljenosti može zakačiti na svoj rever.
Je li stvarno tako teško promijeniti ime nekoj ulici, trgu ili gradu? Mislim da nije. Sjetimo se nekih gradova koji su radi istih razloga promijenili ime. Današnji Volgograd nekoliko puta je mijenjao svoje ime. Od utemeljena 1859. pa do 1925. grad se zvao Zarizin (Caricin), od 1925. pa do 1961. Staljingradj kad mu je ime promijenjeno u Volgograd. Radi zla koje je počinio nad vlastitim narodom 60 godina prošlog stoljeća svjedočili smo demontaži kulta ličnosti Staljina kojom prilikom su promijenjena imena svim mjestima nazvanim po njemu.
Nije to bio slučaj samo sa Staljingradom. Sankt—Peterburg je to ime nosio od 1914. do 1924. kada mu je ime promijenjeno u Lenjingrad. Shvativši težinu posljedica do kojih je dovela komunistička partija na čelu s Lenjinom i njezina ideologija godine 1961. gradu je vraćeno ime Sankt-Pertersburg. Hoće li kod nas proći još jedno stoljeće dok se to isto ne učini sa svim nazvanim imenom Tita, Staljinovog najboljeg učenika.
Učinili su to i u Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini te Sloveniji i Srbiji. Ime Titograda zamijenilo je ime Podgorica, Titov Veles sada je samo Veles, Titov Drvar sada je samo Drvar, Titovo Velenje je samo Velenje, a Titovo Užice sada je samo Užice. Pa jesmo li stvarno jedino mi Hrvati toliko zaljubljeni u tog ratnog i poslijeratnog zločinca?
Vrlo je zanimljiva odluka gradonačelnika Milan Bandića kako bi se o tome trebali očitovati građani grada Zagreb. Zaboravio je Milan kako Partija nije pitala građane kad je tom trgu nasilno promijenila ime. Ta ista politika čiji je on posljednji gradski „Mohikanac“ trebala bi trgu vratiti ime Kazališni trg.
Možda oni koji su glasovali za njega ne znaju kako mu odluke oko nekih stvari teško padaju. Tako na primjer odluke o prostoru u vlasništvu grada. Kako objasniti 320 poslovnih prostora koji nisu dani u zakup i gradu ne donose korist, a svakodnevno sve više propadaju. Što li je tek sa stanovima u vlasništvu grada? Plaćaju li se sve zakupnine? Njegova stranka munjevito je dobila najelitniji prostor koji je i tek kako atraktivan kao poslovni prostor. Sve udruge koje su mu bile zanimljive kao glasačka mašina dobile su prostore vrlo brzo dok neke to ne mogu postići godinama. Svi potezi koje je činio i čini imaju za cilj samo jedno – ostati na mjestu gradonačelnika.
Nije čudo što se gospodin Markovina suprotstavlja promjeni imena Trga maršala Tita. Ma kako bi se odrekao svog idola. Žalosno je što jedan povjesničar, profesor na sveučilištu ne prihvaća utvrđene činjenice i materijalne dokaze koji pokazuju svu strahotu zločina za koju je odgovoran Josip Broz Tito. Za gospodina Markovinu ne vrijedi ni Rezoluciju Vijeća Europe 1481/2006. koja jasno i nedvojbeno osuđuje totalitarni komunis5tički režim na čijem čelu je bio Tito. Iz mržnje prema svemu što je hrvatsko on bi mijenjao ime Aleje Gojka Šuška. Vjerojatno bi ju nazvao Alejom Sime Dubajića, dobrog partizana, antifašiste koji je sudjelovao u nezapamćenim zločinima o kojima je kao pokajnik svjedočio. Antifašizam koji on zastupa smaknuo je stotine tisuća ljudi da bi mogao stvoriti Jugoslaviju koju toliko ljubi gospodin Marrkovina. Među njima je bilo mnogo ranjenika, staraca, žena i djece. Zar vas nije sram gospodine Markovina. Žalosno je „profesore“ kako i dalje možete snivati ideologiju stvorenu na zločinu i krvi nevinih žrtava.
Do kada će takvi kao vi trovati našu djecu i omladinu veličanjem jednog od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Za vas je Zagreb oslobođen 8. svibnja i točka. Da ste stvarno povjesničar vi bi znali što se dogodilo toga i narednih dana u Zagrebu. Prema postojećoj dokumentaciji (Desetogodišji izvještaj uprave KOS-a JNA, Borba protiv neprijatelja 1941.- 1945.) već pri samom ulasku u Zagreb oficiri OZN-e II Armije likvidirali su 400 osoba iz građanstva. Do zauzimanja Zagreba organi OZN-e I Armije likvidirali su od Šida oko 7.000 osoba a nakon masovnih likvidacija u Zagrebu OZN-a je na putu od Zagreba do Celja likvidirala još 10.000 osoba. U Barbarinom rovu na području Hude Jame zazidali su u rudarskom oknu 3.000 osoba i s 11 pregrada onemogućili izlaz bilo kome, a s navedenim pregradama pokušali i sakriti ovaj u svijetu nezapamćeni zločin. U rudniku Pečovnik na isti je način likvidirano 12.000 Hrvata. 40.000 osoba likvidirano je na Kočevskom Rogu i da dalje ne nabrajam sve strahote koje su počinili ti vaši takozvani antifašisti.
Takve zločine mogu počiniti samo Sotone i svatko tko na takvom zločinu gradi svoju ideologiju za mene je Sotona. U to što ste govorili 20. lipnja u emisiji HTV4, a preneseno je putem video-zida, ni sami ne vjerujete jer od stida niste bili u stanju pogledati u objektiv TV kamere. Vaš položaj u kojem ste davali ovaj intervju pokazuje neodgoj i činjenicu koliko vam je stalo do javnosti i njezinog mišljenja. Gotovo ste ležali s prekriženim rukama na grudima i glumili opuštenost iza koje je čini mi se kuhala velika mržnja.
Kako bilo da bilo previše sam vremena potrošio pokušavajući vam ukazati na neke činjenice koje bi trebali znati ili ih znate no jednostavno ih ne želite priznati. Morate biti svjesni i vi i gospodin Bandić da referenduma o tome treba li se ime tog trga trema mijenjati ili ne neće biti. Vjerojatno će se gospodin Milan Bandić opravdavati kako u stvari referendum želi provesti kako bi saznao koje ime građani žele dati tome trgu. To mu neće proći jer da je imao namjeru mijenjati to ime već davno bi to učinio pa makar i vraćanjem imena Kazališni trg.
Hvala dragom Bogu što je gospođa Bruna Esih sa svojim kandidatima ušla u Skupštinu grada Zagreba. Njezino domoljublje i poštenje, koje partijaši pokušavaju svrstavati u ekstremno desnu poziciju kako bi svoje ekstremno lijevo što više približili centru, neće dozvoliti daljnje slavljenje ratnih zločinaca kakav je bio Josip Broz Tito. Sav pogrom svih mainstrean medija na gospođu Brunu Esih i gospodina Zlatka Hasanbegovića neće dati nikakvog rezultata jer hrvatski narod nije glup. Svaka istina iziđe na vidjelo pa je tako i istina o Titu i njegovom obliku antifašizma koji je razgolićen je do kraja. Berlinski zid je srušen, komunizam je umro u gotovo svim zemljama jedino još živi u glavama nekih budala na ovim prostorima. Japanci za takve imaju krasnu izreku: „Baka ni tsukeru kusuri nashi“ ili prevedeno „Za budalu nema lijeka“.
Zoran Čapalija – Čaplja