Iako je već nekoliko godina postojala namjera postavljanja izložbe Hrvatsko društvo političkih zatvorenika svečano je 13. ovog mjeseca u galeriji „Zvonimir“ otvorilo izložbu „Kultura sjećanja“. Izuzetno topao dan i prilično visoka temperatura u galeriji nisu spriječili dolazak velikog broja posjetitelja. Među publikom bilo je i bivših političkih zatvorenika koji su došli kako bi se još jednom zajedno podsjetili težine svojih uzničkih dana. Teška komunistička represija ostavila je na njima vidljive znakove, a sjećanje na strahote kroz koje su prošli izmamilo je po koju suzu i drhtaj ruku. Ipak svi su oni zračili čvrstim ponosom radi svoje pobjede nad strašnim zlom. Uznički dani otrgli su ih iz njihovih obitelji i oteli im najljepše godine života. Ni sva kalvarija koju su prošli nije mogla u njihovim srcima stvoriti mržnju prema svojim mučiteljima. Iz njihovih usta moglo se čuti samo ne daj Bože da se to ikada ikome ponovi.
Nažalost politički i vojni vrh nisu prepoznali važnost ove izložbe pa tako njihovi predstavnici istoj nisu prisustvovali. Još žalosnije je to što hrvatski mainstrem mediji premda su pozvani nisu poslali svoje predstavnike kako bi o izložbi izvijestili javnost. Danas je to svakodnevna pojava pri pozivu medija na bilo koje domoljubno okupljanje. HTV je na okupljanje takozvanih antifašista kod HNK-a poslao svoje reportažno vozilo koje je na mjestu događanja bilo gotovo sat prije kako im ne bi promakao neki detalj. To okupljanje na kojem se uz komunističke simbole i zastave veličao Josip Broz Tito, jedan od 10 najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, čovjek koji je direktno odgovoran teror i progon nad svim našim političkim zatvorenicima snimale su kamere više TV kuća. Po sat vremena možete na gotovo svim TV kanalima pratiti gay parade, okupljanja u odorama jugo-agresorske vojske, no niti jedna minuta se ne može posvetiti ovakvim manifestacijama.
Nakon intoniranja hrvatske himne i minute šutnje za sve umrle političke zatvorenike i hrvatske branitelje izložbu je prigodnim govorom otvorio predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika gospodin Marko Grubišić. Prisjetivši se dana svoga uhićenja i težine zatvorskih dana navodi kako je on, a i svi drugi politički zatvorenici, bio potpuno svjestan činjenice kako Jugoslavija mora umrijeti da bi Hrvatska mogla živjeti. Zahvalio se svima koji su omogućili postavljanje ove izložbe godinama predano radeći na prikupljanju dokumenata, fotografija i pisanju svojih sjećanja objavljenih u bezbrojnim izloženim časopisima i knjigama. Navodi kao su najveći doprinos dali Zorka Zane, Anđelko Mijatović, Marijan Čuvalo, Tomislav Majić ,Fabijan Dumančić, Tomo Burić, kao i predstavnice “Kruga za Trg” Mira Dulčić i Srna Matijević. Sam postav instaliran je po zamisli stručnoga suradnika HDPZ-a akademskoga slikara Miljenka Romića.
Gospodin Grubišić napominje kako je vrlo znakovito što u Povjerenstvu za suočavanju s prošlošću nije ni jedan član iz Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Njegova konstatacija sasvim sigurno pred nas stavlja pitanje na koji način su odabrani članovi tog Povjerenstva, Kako to da upravo oni koji su se tijekom izdržavanja svoje političke kazne najgrublje suočili sa svim zlom koje fabricirao taj totalitarni režim ne mogu sudjelovati u radu Povjerenstva? Zbog izraženog mišljenja, razgovora ili pjesme izdržavali su visoke kazne. Njihove obitelji stigmatizirane su i šikanirane tako da i one nose bolni pečat komunističkog totalitarnog režima .
Gospođa Zorka Zane, također članica Hrvatskog društva političkih zatvorenika, upoznala se skup sa sadržajem ove iznimno važne izložbe. Navela je kako ovu izložbu čine mnogobrojne fotografije, , pisana sjećanja, dokumenti i sudske presude iz kojih je razvidno kako su ljudi kažnjavani i na desetak i više godina samo zbog mišljenja, riječi i izražene ljubavi prema Hrvatskoj. Posebno mjesto na izložbenom panou ima časopis „Politički zatvorenik“ koji redovito izlazi od 1990.godine tako da je tiskan već 270. broj časopisa.
Navela je također kako su kroz jugoslavenske istražne zatvore, logore i kaznionice od 1945. do 1990. prošle su desetine tisuća ljudi, a neki nažalost nisu uspjeli izdržati svoje kazne. Neki od njih su i smaknuti. Savjete onih koji govore kako bi trebalo zaboraviti prošlost i okrenuti se ka budućnosti ne treba prihvaćati jer zaborav prema njezinom mišljenju doveo do gubljenja vlastite duše bez koje nema budućnosti. Upravo u tome vidi značaj ove izložbe važne za kulturu sjećanja, tolerancije i oprosta.
Akademik Dubravko Jelčić smatra kako je pročišćenje moguće samo s istinom do koje je neophodno doći no taj put nije lagan. Jasno je da ta istina nekima ne odgovara pa ju tako ne žele prihvatiti. Smatra izložbu vrlo vrijednom jer upravo ona pomaže rasvjetljavanju toliko dugo prešućivane istine.
Ovu iznimno zanimljivu i vrlo vrijednu izložbu možete pogledati do 10. srpnja, a ulaz je slobodan.
Z. Č.
HOP