Teško je pisati suvislu analizu vanjske politike države u kojoj većina običnih ljudi, pa ni političara, a posebno onih u oporbi, nema dovoljno ni osnovnog znanja, a još manje informacija iz tog za svaku državu važnog područja, bez obzira na njezino unutarnje političko uređenje. Usuđujem se reći da čak devedeset posto zastupnika u Hrvatskom saboru ne bi moglo dati ni približno točnu definiciju dviju osnovnih i jednostavnih teorija, na kojima počivaju međunarodni odnosi: realizam i internacionalizam. Kad se pak radi o međunarodnom pravu i međunarodnim zakonima te dubljim i pravim razlozima za njihovo donošenje u zadnjih petsto godina, možda svega desetak tisuća hrvatskih građana ima bolje ili lošije znanje iz tog područja. Budući da mi prostor ne dozvoljava šire pojašnjenje toga što i tko stoji iza donošenja pravila o međunarodnom pravu i međunarodnim zakonima, navest ću samo Westfalski mir, a da ni ne spominjem koliko su hrvatski mainstream mediji neinformativni kad je riječ o ozbiljnim analizama i prikazima međunarodnih odnosa.
Od vremena mirovnog ugovora poznatog pod imenom Westfalski mir, koji je, nakon tridesetogodišnjeg rata, potpisan u Münsteru (Vestfalija) 24. listopada 1648. godine između njemačkog cara Ferdinanda III. s jedne strane te Šveđana, Francuza i njihovih protucarskih saveznika s druge strane, sve su međunarodne zakone pisali ratni pobjednici, kako bi osigurali kontinuitet svojih interesa i svoje vladavine nad poraženima i manjim državama u slučaju pravnih sporova između zemalja koje su pisale i nametnule međunarodne zakone i država koje se pokušavaju usprotiviti tim nepravednim zakonima. U međunarodnom pravu u konačnici postoji samo pravo jačega. Dakle, kad kreiraju vanjsku politiku, svaki predsjednik ili predsjednica Republike Hrvatske, predsjednik Vlade ili ministar vanjskih poslova moraju početi od te nezaobilazne činjenice. Nikad nam se više ne smije dogoditi to što nam se dogodilo u slučaju arbitraže oko granice u Savudrijskoj vali, gdje smo, sjedećih skrštenih ruku, potpuno naivno očekivali pravdu i pravičnost kod donošenja odluke Arbitražnog suda i prije nego što je taj sud bio kompromitiran.
Nekonkurentnost hrvatskih političara
Želim upozoriti na jednako važnu činjenicu da smo od 2000. godine, osim Kolinde Grabar-Kitarović, imali veći broj ministara vanjskih poslova koji nisu odlično vladali engleskim jezikom, što je preduvjet u današnjoj svjetskoj diplomaciji, nego onih koji su imali to ključno znanje. Također, valja posebice spomenuti kako bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor nije znala ni toliko engleski jezik da bi se negdje u zemljama engleskoga govornog područja mogla sporazumjeti barem s njihovim «kumicama» na tržnici. Kako se onda moglo očekivati da gospođa Kosor, zbog čijeg su se vrlo siromašnog znanja engleskog jezika hrvatski diplomati morali stidjeti tijekom njezinih službenih boravaka u inozemstvu, shvati što znači i što se krije iza engleske riječi junction, koja je stajala u Arbitražnom sporazumu što su ga 4. studenoga 2009. godine potpisali Jadranka Kosor i Borut Pahor.
To je – zbog neznanja, neiskustva i nestručnosti, pa i nedomoljublja – samo jedan od velikih propusta u hrvatskoj vanjskoj politici od 2000. godine. Naravno da je Kosoričino jugoslavensko i internacionalističko komunističko životno iskustvo bilo snažnije nego suverenistička i realna domoljubna politika kad je stavljala potpis na Arbitražni sporazum sa Slovenijom. Da je malo bolje poznavala svjetsku povijest i vječite interese koje države imaju, vjerojatno bi bila daleko opreznija kod stavljanja potpisa, koji je Hrvatsku doveo u novi sukob s moćnom i nepravednom međunarodnom zajednicom, tj. Europskom unijom.
Predsjednica sa znanjem engleskog jezika
Hrvatska danas ima predsjednicu koja izvrsno (fluently) vlada engleskim jezikom i nije joj potreban prevoditelj da si odmah u glavi stvori sliku o čemu njezin strani sugovornik govori ili što piše u nekom dokumentu. Velika je to prednost kad se može iste sekunde reagirati. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, volio je netko ili ne, podigla je ugled Hrvatske u svijetu svojim elegantnim ponašanjem i izgledom. Nemojmo zaboraviti da o nama Hrvatima u svijetu još uvijek prevladava mišljenje da smo primitivan balkanski narod. Iz vlastitog iskustva u diplomaciji znam kako sugovornici pozitivno reagiraju i kako vas počinju cijeniti kad vide da ste na istoj razini s njima kad je riječ o znanju i iskustvu, a posebno kad hrabro i razumno branite vitalne interese svoje države. Što se tiče predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ostaje pitanje na koje danas nitko u Hrvatskoj ne zna odgovor osim nje: u kojoj je mjeri ona samostalna hrvatska igračica na europskoj i svjetskoj pozornici, a koliko je vezana za mnogo jače interese beskrupuloznih svjetskih igrača, koji imaju svoju agendu i koji ruše sve pred sobom kako bi ostvarili svoj cilj, ma kakav on bio. Naravno, kao i uvijek, vrijeme će pokazati hoće li sadašnja predsjednica Republike Hrvatske otići u povijest, poput Franje Tuđmana, kao prava heroina hrvatskog naroda, ili će eventualno na kraju biti brzo zaboravljena kao i Ivo Josipović, koji je bio igrač «regiona» i zbog toga nije dobio drugi mandat.
Nakon Sanadera još jedan «uglađeni» Sanader
Nakon Ive Sanadera, Hrvatska danas ima još jednog predsjednika Vlade koji ima sve predispozicije da bude premijer bilo koje uređene zapadno europske zemlje. Mlad je. Ima dovoljno političkog i diplomatskog iskustva. Govori jezike. Na slikama predsjednika vlada EU ističe se po svojoj visini i dobrom izgledu. Čovjek bi rekao: konačno Hrvatska nakon dvadeset i sedam godina ima vrhunskog i nadamo se poštenog premijera. Sve je to točno na prvi pogled. Nažalost, kad se malo dublje raščlani njegovo djelovanje u vanjskoj i unutarnjoj politici, pojavljuju se ozbiljne sumnje hoće li nam taj čovjek donijeti izlaz iz gotovo nezaustavljivog procesa propadanja i demografskog nestanka ili će nas ipak u cijelosti prodati ljubiteljima globalizacije i internacionalizma te zagovarateljima jedinstvene europske države – bez granica, ali i bez suverenih država. Zasad njegova vanjska politika i osobno uvjerenje vuku prema nestanku samostalne hrvatske države, u asimilaciju hrvatskog naroda među velike narode u Europi. Plenkovićeva uloga u hrvatskoj povijesti bit će vrednovana samo na činjenici hoćemo li nakon njegovog mandata biti više suvereni kao država ili ćemo biti bliže statusu provincije u Europskoj uniji. Iako je to teško povjerovati, postoji i još gori scenarij, koji će biti jako brzo prezentiran hrvatskoj javnosti. Riječ je o ulozi koju će Hrvatskoj dodijeliti Njemačka u novom «Balkanskom savezu», koji će najprije biti gospodarskog karaktera, «da se Vlasi ne dosjete».
O ministrima vanjskih poslova ne želim trošiti riječi. Od vremena prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića do dolaska na čelo MVEP-a Davora Ive Stiera nismo imali ministra koji je ozbiljno shvatio svoju dužnost, a posebno prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Zato je i morao dati ostavku. Nije želio otići u povijest kao ministar vanjskih poslova koji će biti suodgovoran za vođenje hrvatske države u propast. Nekoliko mjeseci prije njegove ostavke u osobnom sam mu razgovoru postavio pitanje: «Ministre, jeste li Vi uopće svjesni da zbog mnogobrojnih prijetnji današnja hrvatska država može propasti»? Vrlo odlučno i bez oklijevanja mi je odgovorio: «Jesam». Za mene to je bilo dovoljno. Sve se drugo podrazumijeva.
Na sastanak «Inicijative tri mora» u Varšavi dat ću kratak odgovor na samom kraju. Prije toga želim se osvrnuti na još dvije vrlo važne stvari kad je riječ o hrvatskoj vanjskoj politici. Radi se o politici Hrvatske prema Bosni i Hercegovini te o kadrovima u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.
I dalje ambivalentna politika prema Bosni i Hercegovini
Nakon odlaska Davora Ive Stiera s mjesta ministra vanjskih poslova, politika RH prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u toj potpuno neuspjeloj državi vratit će se ranijem ambivalentnom odnosu. Kada dođu u Mostar, hrvatski političari govore jedno i vrlo su neiskreni prema Hrvatima u BiH. Kada razgovaraju s službenim državnim predstavnicima Bosne i Hercegovine, veoma su suzdržani kad je riječ o brojnim pravima hrvatskog naroda u toj zemlji, a posebno kad je u pitanju otvoreno diskriminirajući izborni zakon, koji onemogućava Hrvatima da sami biraju svoje predstavnike u vlastima BiH. No, kad su u Bruxellesu, hrvatski političari ne usuđuju se otvoreno postaviti pitanje o namjerno skrojenoj antihrvatskoj politici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Neki dijelovi međunarodne zajednice misle da će se problem Bosne i Hercegovine riješiti kad u toj zemlji nestanu Hrvati, a to će biti za ne duže od dvadesetak godina. Tada će u BiH biti dvije samostalne države: «srpsko-pravoslavna» i «bošnjačko-muslimanska». SAD zanima samo jedno, a to je da BiH ostane cjelovita i da postane članica NATO saveza, bez obzira na to hoće li Hrvati opstati ili ne. Gotovo nitko u Hrvatskoj ne želi ni vidjeti ni čuti da će nestanak Hrvata u Bosni i Hercegovini još više ubrzati nestanak Hrvatske i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj.
Odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u Republici Srpskoj još je neodgovorniji i još više zastrašujući. Ravan je veleizdaji. U to sam se uvjerio prigodom nedavnog boravka Banja Luci i Sarajevu. Posebice je zabrinjavajuća činjenica da su i službeni predstavnici Hrvata na državnoj razini u Federaciji BiH gotovo pa digli ruke od Hrvata u Republici Srpskoj, koji žive u neopisivo teškim uvjetima i svakodnevnom strahu. Banjolučkog biskupa mons. Franju Komaricu ignoriraju ne samo službena politika u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i mnogi dijelovi Crkve u objema zemljama. Zdravom razumu teško je tako nešto shvatiti i prihvatiti. Dovoljno je reći kako se čak ni visoko pozicionirani dužnosnik iz Oreškovićeve Vlade ne usuđuje posjetiti svojeg rođenog brata, američkog svećenika hrvatskog podrijetla, koji već godinu dana pomaže biskupu Komarici u njegovoj skrbi za Hrvate u Banja Luci i Republici Srpskoj. U kakvom mi to svijetu živimo i dokle smo mi Hrvati dogurali nakon pobjedničkog Domovinskog rata?
Katastrofalno kadroviranje u MVEP-u
Koliko god važno bilo imati iskusne, stručne i domoljubne državne vođe, niti jedna zemlja ne može postići veći uspjeh u diplomaciji ako nema stručan, odgovoran i domoljuban diplomatski kadar. Hrvatska nije velika vojna sila da može svoje vanjskopolitičke interese provoditi i silom. U tom pogledu Hrvatska ima veoma deficitarnu diplomaciju, posebno od 2000. godine nadalje. Bilo je i velikih grješaka prije toga, za što je posebice odgovoran najdugovječniji ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je zapošljavao i preferirao jugokadrove. Međutim, nakon dolaska na vlast Račanove koalicijske vlasti došlo je do prave čistke domoljubnih kadrova u Ministarstvu vanjskih poslova. Udvostručilo se zapošljavanje po stranačkoj liniji, po rodbinskim i drugim vezama. Nije se uopće vodilo računa o stručnoj spremi ili velikom iskustvu kao najvažnijim uvjetima za uspješno obavljanje diplomatskog posla. Najstrašnije razdoblje hrvatske diplomacije bilo je u vrijeme dok je na čelu tog ministarstva bila Vesna Pusić, čiji su antihrvatski kadrovi nastavili napredovati ili su bili zaštićeni i nakon što je za predsjednicu izabrana Kolinda Grabar-Kitarović (na primjer, zloglasna dr. Vesna Cvjetković), ali isto tako i poslije dolaska dr. Mire Kovača na čelo Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Zar je uistinu trebalo čekati više od dvije godine da se promijene veleposlanici u tako važnim zemljama kao što su SAD – Joško Paro, Francuska – Ivo Goldstein, UK – dr. Ivo Grdešić, Italija – dr. Damir Grubiša, da nabrojim samo neke od veleposlanika za koje se nikako ne može reći da su hrvatski domoljubi. Ministarstvo vanjskih poslova potrebno je temeljito reorganizirati po uzoru na najdjelotvornije diplomatske službe u svijetu. Nažalost, sada smo ponovno dobili ministricu vanjskih poslova koja nema ni znanja, a ni snage za tako ogroman i zahtjevan posao. Kadrovik u MVEP-u i dalje će ostati premijer Plenković, a to nikako ne ide u prilog podizanju sposobnosti hrvatskih diplomata na višu razinu.
Samo dvije rečenice o Hrvatskom saboru i njegovoj nepostojećoj ulozi u vanjskoj politici Republike Hrvatske. U svim razvijenijim i bolje uređenim zemljama svijeta parlamentarni zastupnici, bilo u ime stranačkih klubova bilo pojedinačno, imaju nezaobilaznu ulogu ako već ne u kreiranju, tada barem kao korektiv državne vanjske politike. Kao što sam već napomenuo, razina znanja hrvatskih parlamentarnih zastupnika u tom području ispod svake je razine prihvatljivosti. To je i razlog zašto se premijer Plenković može s velikom mjerom arogancije rugati zastupnicima u Hrvatskom saboru kad potpuno neinformirano govore o vanjskoj politici.
Inicijativa tri mora i gorka pilula Arbitražnog suda
Sastanak Inicijative tri mora u Varšavi, na kojem je bio nazočan i američki predsjednik Donald Trump, predstavlja velik vanjskopolitički diplomatski uspjeh predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i Republike Hrvatske. Međutim, kako se tu primarno radi o energetskom, tj. gospodarskom projektu, a ne političkom, ne smijemo se prerano veseliti da to automatski znači i udaljavanje od prostora bivše Jugoslavije. Bliža i dalja budućnost pokazat će nam koliko će se brzo i u kojem smjeru razvijati taj za Hrvatsku važan međunarodni projekt, koji ne odgovara svim europskim zemljama. Imajmo na umu da je Donald Trump na sastanak Inicijative tri mora došao zato što je Poljsku izabrao kao prvu europsku zemlju koju će službeno posjetiti jer mu je dolazak u Poljsku garantirao veliku javnu dobrodošlicu, što smo mogli vidjeti i u televizijskim izvješćima. Posjet se dogodio uoči sastanka na vrhu grupe G20 u Hamburgu. Prije ovog sastanka njemačka kancelarka Merkel izjavila je kako Njemačka i SAD više nisu prijateljske zemlje, nego samo partneri. Tako nešto bilo je nezamislivo samo do prije godinu dana.
Tenzija između Merkel i Trumpa tjera me da ne padam preuranjeno u euforiju kako smo se konačno riješili brojnih EU i drugih velikih sila, koje ponovno zazivaju stare inicijative o guranju «balkanskih plemena» u jedan tor, kojim će kao žandar upravljati Srbija. Već idući tjedan, nakon sastanka u Trstu, bit ćemo malo pametniji. Istodobno valja skrenuti pozornost na vječnu promjenjivost odnosa i među velikim državama u svijetu. Naš premijer Plenković zaletio se u svojim izjavama u svezi sa sukobom između Rusije i Ukrajine, misleći da će se SAD oštro suprotstaviti Rusiji i Putinu. No, tada je za američkog predsjednika izabran Donald Trump i sve se promijenilo. Putin je nakon jednog susreta s Trumpom postao netko s kime se može poslovati (doing business). Ako ostane u okviru energetskog i gospodarskog povezivanja, Inicijativa tri mora mogla bi – s jedne strane – biti od izrazito velike koristi za gospodarski razvoj Hrvatske. S druge pak strane smatram da bi svako novo političko udruživanje tih zemalja kao brana od pretenzija Njemačke i Francuske da zavladaju cijelom Europom i dugoročno izguraju do sada nezamjenjiv politički, vojni i gospodarski utjecaj SAD moglo i negativno utjecati na politički gospodarski položaj Hrvatske u Europi. Ma koliko neupitna bila potpora sadašnje američke administracije Inicijativi tri mora, pa na taj način i Hrvatskoj, ona bi mogla biti gurnuta u drugi plan već nakon sljedećih američkih izbora i dolaska na vlast novog čovjeka još uvijek vojno najmoćnije države na svijetu.
Ono što nas sve može začuditi i zabrinuti jest izostanak pozitivnih komentara i očitovanja premijera Plenkovića o sastanku Inicijative tri mora u Varšavi. Moglo bi se reći kako to potvrđuje mišljenja o Plenkovićevoj snažnijoj odanosti i naklonosti prema Europskoj uniji nego SAD-u, između kojih u zadnje vrijeme raste napetost u političkim i gospodarskim odnosima. EU također želi stvoriti svoju vojsku, što je jasan signal SAD-u kako EU nije više sigurna u dosadašnji neupitan američki vojni i sigurnosni kišobran. Mislim da ne griješim ako utvrdim da Hrvatska nema jedinstvenu vanjsku politiku. Predsjednica države ide jednim putem, a predsjednik Vlade drugim. Možda to ni nije tako loše, pokaže li se barem jedan od tih puteva opravdanim i uspješnim u skoroj budućnosti.
U svakom slučaju, uspješan sastanak Inicijative tri mora malo je ublažio gorku pilulu, koju su nam prije nekoliko dana nam poslali Arbitražni sud i Europska komisija kad je riječ o granici između Hrvatske i Slovenije u Savudrijskoj vali.
mr.sc. Antun Babić
prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova
generalni konzul u mirovini
