Najzapadniji Hrvati postavili su temelje državnosti Karantanije ( Slovenije ), Bijeli Hrvati uz Jadran su korijen državnosti Hrvatske i Bosne, a južni Crveni Hrvati su iskon državnosti Duklje ( Crne Gore )
Od srednjivjekovnih Crvenih Hrvata u Galiciji pretežito potječu suvremeni ukrajinski Rusini, od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci i dio južnih Poljaka
Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu ili današnju zapadnu Ukrajinu, gdje od 7. stoljeća ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekovnih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka. Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine oko godine 610. sele se na jugozapad sve do jadrana i od 626. godine naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća od 535. do 610. godine. Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka “jat” za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas “e.”
Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale, nego bi to bio jedonstveni nacionalni i državni hrvatski prostor jedne goleme države. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekovnih Bijelih Hrvata, pa je i država Slovačka teritorijalni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokaraptskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravnopolitički, pa možda i imenom po prvome kralju Ukromiru, nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita. Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska odnosno srednjovjekovna Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle, šest slavenskih država ili polovica njihovoga ukupnoga broja, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjevjekovnim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile barem pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom, neovisno od ranohrvatskih utjecaja su među Slavenima nastale možda samo Bugarska, to jest tatarski Prabugari i možda dijelom Rusija i vikinški Varjagi.
Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način. To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata 28. rujna 995. godine, da bi se nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku, a potkraj dvadesetog stoljeća od 1991. do 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Tako su ustvari Bugari ostali gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore, niti istrebljivao Hrvate. Upravo je u jesen 1994. bila tisućita obljetnica slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prstranim hrvatskim državama oko Karpata, to jest Sudeta u Češkoj, pa do Kijeva u Ukrajini, dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Također je i južnije na Balkanu danas već okljaštena Hrvatska potisnuta na “reliquiae reliquiarum” srednjovjekovne hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubici koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima takozvana “slavenska braća” mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta u uspredbi s tom, a što su ih Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni germanski i romanski neprijateljski susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenađenje pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.
Dragan Ilić
HOP
