U Galicko – Volinjskoj Kraljevini, te u sklopu Kraljevine Poljske a na jugozapadu suvremene Ukrajine od 9. do 14. stoljeća živjeli su kao većinski narod autohtoni ljetopisni istočni Hrvati
Nekad poljski, a danas ukrajinski grad Lavov bio je glavno središte Hrvata Gornjeg Podnjistrovlja na tadašnjem hrvatskom etničkom prostoru veličine 15 000 kvadratnih kilometara i u široj oblasti Pretkarpatja
Problem raseljavanja istočnih Hrvata, razina njihova socijalnoekonomskog i društvenopolitičkog razvoja, etnička pripadnost, te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama je skup pitanja koja su već duže vrijeme u središtu pozornosti povjesničara, slavista, arheologa i lingvista. Nijemac Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojemu je centar bio Krakov. Prema tezi Rusa Šahmatova Hrvati su živjeli na teritoriju Galicije u 9. stoljeću, a glavni grad im je bio Džarvab. Rus Barsov je analizirajući obiman toponomastički materijal, pokušavao dokazati kako je Hrvatima pripadao veliki teritorij koji je obuhvaćao Prikarpatje, područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru. Rus Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed slavenskog plemena Duliba i da je naseljavalo sjeverne i južne oblasti sjevernog Prikarpatja. Taj teritorij tadašnje nastambe Hrvata danas pripada Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. On također dijeli mišljenje glasovitog arheologa Timošćuka da su gradišta na području Bukovine, danas području na razmeđu juga Ukrajine i sjevera Rumunjske, pripadale Hrvatima, koje su zbog nepoznatih razloga napustili. Smiško u istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana s područja Karpata nalazi crte neposrednih predaka Hrvata, poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpi. Zanimljivo, isti naziv Carpi ( Karpi u izgovoru ) nosi jedan suvremeni grad u središnjoj Italiji.
Srednjovjekovna gradišta ukrajinskog Prikarpatja i Karpata više od jednog stoljeća privlače pozornost širokog kruga znanstvenika, ali i amatera arheologa. Tijekom tog razdoblja otkriveno je i istraženo više od dvije stotine gradišta. Među njima, poznata po pisanim spomenicima kao središta gospodarskog, političkog i kulturnog života su mjesta Galič, Terebovlja, Peremišlj ( današnji Przemysl u Poljskoj ), Zvenogorod, Vasiljiv i mnoga druga mjesta. Njihova nazočnost na stranicama ljetopisnih izvora počesto je povezana s političkim čimbenicima, što je privlačilo pozornost istraživača više nego ona gradišta o kojima ne postoji niti jedan podatak. Polazeći od te činjenice pogrešno se ocjenjivalo i kulturno značenje arheoloških spomenika koji nisu označeni na stranicama povijesnih izvora, a to se onda negativno odrazilo na rekonstrukciju povijesnog i kulturnog razvoja cijelog kraja. Proces evolucije srednjevjekovnih slavenskih gradišta je složen i višeslojan, jer su neposredno bile pod utjecajem mnogih čimbenika prirodnog, gospodarskog, političkog i kulturnog karaktera. Zbog tih čimbenika u pronalaženju odgovora na pitanja o pojavi, razvoju i trajanju tih kompleksa, važnu ulogu ima arheologija.
Problematika gradišta iz doba Galicko Volinjske Kraljevine prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika Pasternaka, Ratiča, Auliha, Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja nisu još osvijetljena. Razlog tomu nalazimo prije svega u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15 000 kvadratnih kilometara, obuhvaćajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske i sjeverni dio Ivano Frankivske oblasti odnoso županije. U međurečju Vereščice i Zubre na Lavovskom platou i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Prikarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača Timoščuka, Rusanova, Sedova, Kupčinskog, ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali ljetopisni istočni Hrvati. Spomenuti je teritorij bio u sastavu Galicko Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima galickovolinjski kralj Danilo Prvi Romanovič spominje kao “kralj Hrvatske.” Određivanje 9. stoljeća kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalnoekonomskom i društvenopolitičkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra važan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica, a to je kraj prve polovine 14. stoljeća, određena je ulaskom teritorija Galicko Volinjske Kraljevine u sastav države Poljske. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskog svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. stoljeću i u prvoj polovici 14. stoljeća bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom ljetopisnim istočnim Hrvatima.
Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima, stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta od 9. do 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do očetka 11. stoljeća koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata. Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju, gdje su istraživanja obavljena tijekom posljednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih ( Karpatskih ) Hrvata na tim prostorima, čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Godorišče, Pidgorodišče…Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razlikuju od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu Kijevskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča 992. godine na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo, možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha.
Dragan Ilić
HOP
