Za požare u Dalmaciji I Istri neki krive piromane, a neki Vladu, jer ne vide bit problema. Tako je hrvatska kritičnost postala lajanje bez ijednog valjanog argumenta.
Mogu razumjeti požare po planinama sa borovima, ali ih ne mogu razumijeti u blizini naselja na lijepoj i čudesnoj hrvatskoj obali. Upravo tamo se najviše događaju požari i to zbog velikih vrućina i velikih suša. Štete su ogromne, a iz godine u godinu, ako se ništa ne poduzme, oni će postati ugroza po ljudski i ini život.
Moguće je da su neki požari teroristički čini, ali zadaća države je da ne dozvoli da se požari šire tolikom brzinom za vrijeme bure ili juga, posebice ljeti. Državu čine zakoni, ali u ovoj državi zakoni su najobičnija sprdnja sa narodom. Zakoni moraju biti dobri i treba ih sprovoditi.
Najveća opasnost od požara dolazi od prevelikog broja borova u Dalmaciji i Istri, koji nisu autothoni za ovo područje. Borovi se nekontrolirano šire preko sjemena i ne održavaju se, a najveća opasnost su borove iglice koje nitko ne čisti te nedostatak potkresavanja, ali najveći problem su vatrogasni putevi koji nisu dovoljno široki među borovima. Takvi požari se šire velikom brzinom, jer borovi se šire bez ikakve kontrole jer nema blaga da unište mladice u korijenu.
No, meni se čini da su za ovakvo stanje najodgovorniji prostorni planeri i urbanisti jer oni su u Hrvatskoj najviše arhitekti, a najmanje urbanisti i hortiplaneri. Hortiplaneri se brinu o okolišu, njegovoj zaštiti, estetici i skladu prostora, a arhitekti se bave planiranjem prostora unutar zgrade i fasadama. Urbanisti se bave planiranjem naselja.
Ovakvim prostornim planiranjem na obali spajaju se nova naselja, dok se uz more grade prometnice, a ulice u naseljima su široke 3-4 metra. Obično se nasipa more, a to je najveća ugroza za ekosustav mora. To je uništilo prirodna staništa za rakove i školjke i neke druge ribe. Sa takvim prostornim planiranjem neće ostati prostora za izgradnju modernih i velikih plaža jer se ljudi kupaju bilo gdje, a ako su usput pušači ili piromani, požari postaju opasnost za svako naselje.
Da bi zaustavili nasilje nad obalom, mislim da bi je trebalo dati privatnicima na čuvanje, a tu koncesiju naplatiti kao dio poreza na takve nekretnine.
Klasični primjeri ovakvog prostornog planiranja su zadarska i šibenska obala, a najeklataniji primjeri takvog prostornog planiranja i urbanizacije su otok Vir, dio grada Paga, Novalja, Vodice i Primošten.
Lijepo je imati centar svakog naselja u dalmatinskom kamenom ambijentu sa uskim kalama, ali izvan centra planiranje mora biti drukčije zbog velikog broja automobila.
Treba zabraniti gradnju apartmana i promicati izgradnju hotela i hotelskih naselja jer svako hotelsko poslovanje donosi sreću ugostiteljima i zapošljavanju. Međutim, kod Hrvata na obali je pohlepa jača od razuma, a cijenu će platiti njihovi potomci.
Dakle, treba zabraniti širenje građevinskih zona prije nego se ispuni izgrađeni prostor u izgrađenom i uništenom prostoru. Taj prostor treba urbanizirati kao da ne postoje nikakvi objetkti jer treba stvoriti barem nekoliko širokih ulica sa nogostupima i bjelogoričnim stablima. Međutim, to sigurno neće učiniti korupmpirani političari i njihovi uhljebi.
Kako često boravim u okolici Zadra kao primjer uzeti ću otok Vir koji je uništio katastarski geometar Srećko Lukin, malo zbog neznanja i malo zbog pohlepe, jer je u Viru postao prostorni planer, urbanist i mjernik.
Njegovo prostorno planiranje i urbanizaciju je nastavila županijska pročelnica Nives Kožulić koja uopće nije imala interesa da prostornom planom smanji devastaciju otoka Vira Sve je radila po nalogu politike. Svaki razuman čovjek kad vidi njezin prostorni plan za općinu Vir, mora se upitati ako je ta arhitektica uopće stručna za prostorno planiranje.
Najteži udrac hrvatskoj obali je svakako zadala ministrica Anka Mrak Taritaš koja je legalizirala sve nelegalne objekte bez ikavih uvjeta tako zaustavila bilo kakvi napredak u takvim općinama. Najžalosnije jest da svi ranije navedeni nisu svijesni svoje pohlepe.
Srećko Radović
HOP
